Političari i uvrede
Tko je uveo jezik ulice u javni prostor: političari, mediji ili neke druge javne ličnosti? Tko narod podstrekava na netrpeljivost: političari ili mediji? Na koga kritička misao treba biti ustremljena: na političare ili medije? Ima li neki političar koji je uzor neuljudnosti? Ima, ima! Treba ga stalno prokazivati i svi će konačno povjerovati da je loš. Ima li novinara i javnih ličnosti koje govore huškačkim jezikom ili jezikom mržnje? Nema, nema! Treba stalno govoriti da nema i neće ga ni biti. Ali ako se slučajno pojavi neki takav govornik, treba znati da to radi u službi istine i za dobrobit naroda.
A političar? Njega bira narod, ljudi biraju političare prema svojoj volji i svojim opredjeljenjima. Narod obično ne zna koga želi i svaka pretpostavka da liberalna društva imaju i liberalne skupine sa kojima moraju računati, makar one predstavljale i despotizam na koji se mora računati, padaju u vodu.
Narod ne shvaća
Ako birači biraju lidera koji koristi jezik ulice ili neprimjeren jezik, da li je opravdano da novinar raskrinkava taj jezik i taj narod pred njima samima? Da li novinar ili javna ličnost ima pravo kada narodu kaže da je njihov vođa kriminalac i bandit? Da li je novinar koji ne pripada toj etničkoj skupini, pa čak niti entitetu, dovoljno pozvan da sudi o izboru građana?
Čini se da bi novinar prije negoli pokaže ovu brigu za narod u drugom entitetu trebao civilizirati javni prostor. Čini se da je snaga novinara da argumentima pokaže loše aspekte djelovanja izvjesnog političara. Argumentima, a ne etiketama. Etikete nisu alatka za dobar argument, one su alatka kada nedostaje argument i još više kada nema potkrepe tvrdnji. Mediji i javne ličnosti, nažalost, imaju i ulogu da obrazuju.
Gospoda
Ipak ostaje nejasno pitanje, ili bolje reći briga, recimo federalnih medija, za političko stanje u RS? Da li ta briga treba da destabilizira biračko tijelo u RS i to jednim neutralnim uvidom iz Federacije i obratno? Kako objasniti običnom, mirnom čovjeku posvećenom svojoj obitelji i poslu kojim se bavi da recimo "građanski" mediji nekoga tko je (ne)pravosnažno osuđen zovu gospodinom ili pak sa druge strane i prije presude možda pedofilom, zavisi o kome je riječ? I kako objasniti da nekome tko još i nije na sudu već unaprijed pripisuju da je zločinac i kriminalac?
Eto ipak primjera da se može čak i o bjeguncima, osuđenicima i inim govoriti uljudno usprkos sudskoj, nepravosnažnoj ili pravosnažnoj, odluci! Ostaje samo pitanje kako onda objasniti ovo drugo? Koje? Pa ovo da političar nije u sudskom procesu, legitiman je predstavnik naroda, narod ne traži njegovu smjenu, međunarodni zvaničnici ga uvažavaju kao ravnopravnog sugovornika, a on je nacionalista, zločinac ili kriminalac? A sve to upravo zbog brige za građane koji ne vide, ne čuju, ne znaju, ne smiju ili možda ipak i vide, i čuju, i znaju, i smiju (pa valjda je glasanje tajno) i ipak žele političare koje imaju.
Treba narod i nasmijati
Ali ima i onih javnih ličnosti ili novinara koji ne žele govoriti ružne riječi, pa umjesto ozbiljnih retoričkih analiza ili ružnih riječi, narodu plasiraju, na primjer, satiru ili karikature. I čitajući tako te novine ili slušajući govore, čovjek ne zna od stranice do stranice da li lista "Feral", "Ekonomist" ili stripo/pornoteku, ili je pak šizofren jer ne može da se snađe? No, ipak mora da je do čitaoca, jer oni koji nam plasiraju informacije rade to prema svim standardima uljudnosti i ne bi prešli tu granicu ni za šta. Znaju da nepoštivanje kodeksa, pravila ili deklaracija može biti sankcionirano čak i kada netko ne pokrene žalbu, već naprosto zahvaljujući monitoringu neovisnih tijela. Nema više stranaca na čelu tih neovisnih tijela, ali monitoring sa ciljem zaštite dostojanstva čovjeka je postulat od kojega ne odustaju angažirani za javni riječ niti danas. Znaju oni koji pišu, govore ili uređuju, da kada obuku nekog političara u Hitlerovu uniformu, da ne misle ništa loše, jer to je smiješno. Nije to nikakva analiza već samo jedan pogled na tog političara, eto tako da se ljudi nasmiju. Nema tu jezika ulice ili huškačkog jezika, a o jeziku mržnje da ne govorimo, kakav je to jezik mržnje ako nekoga obučete u Hitlerovu uniformu? Jeste li rekli da je nacista, zločinac, da na čelu toga naroda stoji kao legitimni predstavnik historijsko oličenje zla? Naravno da niste, a još je i smiješno. A čak ako netko zlurado i pomisli da možda jeste, nema kuda. Satira je dozvoljena i nije kažnjiva. Pa kada nemate argumenata, a poriv jači od vas, a vi onda ubacite karikaturu i satiru (na što god ona ličila) i to mirne savjesti objavite. Nije tu naravno riječ o zloupotrebi medijskog prostora i medijsko sijanje strahovlade među građanima, to je naprosto sloboda medija, i to ne bilo kakva već apsolutna sloboda medija. I sada još netko treba da ukazuje da se u javnom prostoru upotrebljava govor mržnje, praveći tako neobične neprincipijelne koalicije preko kojih tobože želi da pomogne uspostavljanju kulture dijaloga i uljudnog jezika. A tih neprincipijelnih koalicija nema među novinarima. Ne može se nikako dogoditi da recimo novinar kaže ili pak piše o drugom novinaru loše pa da poslije veseli i združeni podržavaju jedni druge kroz svoje medijske prostore. Njih ne zanimaju ljudi osobno, već problemi općenito! To ne karakterizira principijelna zalaganja koja su osnovno načelno javne riječi, pa i novinarske.
Mora da ovi koji se zalažu za civiliziranje javnog prostora i ne znaju šta je posrijedi, pa eto tako ukazuju na nedostatke u javnoj riječi i pozivaju na cenzuru koje inače nema u našim, posebno "građanskim" medijima. Koliko je samo muke i truda trebalo da se izborimo za (apsolutnu) slobodu javne riječi otkako odoše stranci iz raznih komisija i vijeća. Sada konačno svatko govori ono što poželi i osjeća, ne vodeći računa o tamo nekim kodeksima. Samo su još političari nepristojni i imaju huškačku retoriku, a građani to nikako da prepoznaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
