Pobjeda Narodnog pozorišta Republike Srpske
Pored ponosa, kojim mora biti oblagorođen svako ko je, bilo kakvim emocijama, vezan za Narodno pozorište Republike Srpske, izbor predstave za Sterijino pozorje ima i nečega simboličnog: to je pobjeda nad svim Scilama i Haribdama koje su prijetile ugušenju ovog Teatra.
To je izlazak na široke horizonte osunčane duhovnom snagom koja se ovdje kondenzovala decenijama, rasla i razvijala se i, najzad, dospjela do onog što se moglo samo tajnovito snivati - biti pozvan na jednu od najvećih teatarskih manifestacija u ovom dijelu svijeta, bez obzira na to što je prostor znatno suženiji od onoga nad koji se ova manifestacija nekada natkriljivala i predstavljala sintezu vrijednosti nekoliko nacionalnih teatarskih praksi.
Ali je to samo jedna strana simboličnog koje se kristališe iznad poziva za učešće na Sterijinom pozorju. Druga strana simboličnog otjelovljuje se u velikom očekivanju - samo jedan god, jedna sezona (nakon završetka, ove, tekuće) dijeli ovaj Teatar od njegovog osamdesetog rođendana! Događaj za gordost! Može se nekome učiniti i prenaglašenim stavljati izbor predstave za "Sterijino pozorje" u kontekst osamdesetogodišnjeg življenja Narodnog pozorišta Republike Srpske. Pa ipak, ubijeđen sam da ovakav tretman ovog poziva nije predimenzioniran već se stavlja u jedan svjetlosni krug u kojem se sve, što se zbiva u ovom Teatru, ukazuje u reljefnijem vidu, sa iščišćenim značenjskim slogom o kome moramo imati punu svijest kao obavezu da ne popuštamo pred narednim izazovima, izazovima u kojima bismo svoju istinsku dostojnost vidjeli u osamdeset preživljenih i proživljenih sezona. U ovom pozivu se ne krije samo priznavanje dostignutog nivoa vrijednosti koje su postale samjerljive nivou na kojem pledira "Sterijino pozorje", već i obaveza da se korača koracima od sedam milja u vremenu koje nadolazi. Narodno pozorište Republike Srpske mora biti ona centralna tačka u kojoj će se ogledati snaga i duh ljudi koji mu inkliniraju, svjedočenje o stvaralačkoj moći koja izrasta iz krajiškog humusa koji je vijekovima oplođavan pobunama i krvlju, istorijom koja se nekada uspinjala do helenske tragičnosti i nikada se nije podavala defetizmu i klonulosti.
Ali sve ovo rečeno biće nam jasnije ako odgovorimo na još jedno pitanje: Koje su to dostignute vrijednosti u ovoj predstavi?
To je, prije svega, vispreno razumijevanje Nušićeve komike. Ono se ogleda u zaošijanoj igrivosti u scenskom prostoru, igrivosti koja se na zadržava na nivou zgusnutih linija mizanscena. Igrivost, u stvari, upija u sebe mizanscen kao sopstvenu unutrašnju supstancu svoga otjelovljenja i time se igrivost promeće u nešto više - postaje metafora komičnog u Nušićevoj dramaturgiji, metafora u kojoj se zrcali modus pokrenute svijesti iz njenog prirodnog stanja, svijesti koja na izokrenut način prihvata i razumijeva svijet. Tome modusu je puno utjelovljenje, svojom igrom, dao Željko Stjepanović. On se ugradio u svoju metaforu i to je ona prometejska snaga kojom raspolaže glumac moćnog nerva. Taj nerv ovaj glumac posjeduje u svome stvarnosnom biću i njegov senzorni sistem treperi upravo na talasima te nervature i - postaje drugi. U takvom stvaralačkom habitusu smo ga zaticali na samom početku njegovog stvaralaštva, u ulozi Muža u predstavi "Kidaj od svoje žene" Roja Kinija. U takvom stvaralačkom zanosu ga zatičemo i ovdje, samo sa jednim produhovljenijim vidom, koji mu je omogućavao sam Nušićev junak.
Moć igrivosti kao metafore u punoj mjeri je održala i Nikolina Đorđević. Istina, ona je bila opterećena jednim rediteljevim pleonastičkim elementom, fizičkim deformitetom, ali je ona zaboravljala na njega i svojoj metafori davala čudesan zamah koji je svoj vrhunac dostigao u narodnom kolu u koje se ona uključuje. Ta njena igra u kolu ne da se racionalno raščlaniti: ona je proistekla iz nekih podsvjesnih areala njenoga bića i ugradila se u sopstveni realitet.
Ne treba previdjeti činjenicu da su i drugi reditelji koristili igrivost kao sredstvo tumačenja komičnog u Nušićevoj dramaturgiji, ali je ta igrivost uglavnom proisticala iz strukture Nušićevih replika pa je, tako, ta igrivost bila, u stvari, ilustracija Nušićevih replika. Reditelj ove predstave Nikola Pejaković je intuitivno dokučio stvarnu energiju igrivosti za tumačenje komičnog kod Nušića, zaigrao se i u toj zaigranosti vjerovao da fizičkim deformitetima Nušićevih likova podiže Nušićevo komično za još jednu potenciju više. Na sreću, većina glumaca su zaboravljali na svoje deformitete i očuvavali metaforu igrivosti u njenoj stvaralačkoj mjeri.
Druga vrijednosna komponenta u ovoj predstavi jeste zrelina glumačke igre. Nju možemo racionalizovati kao svojevrsnu istinu u protoku trajanja predstave, ali je nismo u stanju izdvojiti iz ključa igrivosti i upravo ta nemogućnost razlaganja metafore igrivosti na igru kao objekat i nosioca igre kao subjekta, jeste treća vrijednosna komponenta ove predstave, unutrašnja konzistencija predstave. Četvrta komponenta jeste očuvani "miris" Nušićeva svijeta, koji se oslobodio obrenovićevskog vremenskog koda i vinuo se u prostor sveopštog vremena u kojem je moguće Nušićevom liku dati snagu univerzalnog određenja čovjeka.
I, na kraju, da ponovimo: postignute vrijednosti u ovoj predstavi i njen poziv na Sterijino pozorje jeste čin za ponos, čin koji mora imati svoje posebno poglavlje kada se bude, na bilo koji način, sabiralo sve ono što je konstituisalo osamdesetogodišnje biće Narodnog pozorišta Republike Srpske koje je izraslo iz krajiškog humusa nadojenog bunama i krvlju, stradanjima koja su se katkad uzdizala i do helenske tragike, ali se nikada nije predavalo defetizmu, nikada nije klonulo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
