Pismo iz provincije

Zaspao sam jednoga dana u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Neki moji preci su prošli isto tako, zaspali su u jednom turskom pašaluku, mahom hercegovačkom, a probudili se u Bosni i Hercegovini, austrijskoj provinciji njegovog visočanstva K. und. K. To čovjeku Srbinu i nije palo tako teško, sjahao Kurta da uzjaše Murta, okupator kao okupator, ko mu šmirgla uši, tu je da robi i pljačka. Ali je tu i jaki okupator, da sačuva jedne od drugih, da ih sačuva kako bi ih mogao robiti, pljačkati, musti i zatvarati, uglavnom da ne dozvoli da to neko radi umjesto njih, kao za turskog vakta. Probudio sam se jednog dana u Republici Bosni i Hercegovini, nesrećnom spoju kontinenta i Mediterana, spoju i magle sunca, planinskih kasaba s jedne i mediteranskih gradića s druge strane. Nije bilo "telala" da prođe ulicom i obznani nekom srećnu, a nekome nesrećnu vijest. Zapravo, nesrećnu za sve koji su imali šta izgubiti, jer je rat visio u zraku. Nedostatak moćnog stranog okupatora, nagovještavao je krvav građanski rat. Svi znaci rata su bili tu, neko je znao čitati, neko ne. Najgore su prošli najnaivniji, oni koji nisu pokupili sebe i svoje i otišli tamo gdje će biti bezbjedniji, ili barem što dalje odavde. Šta ćete, svaka se škola plaća. Čovjek na svojoj koži teže uči i časove stostruko plaća, ali se takva škola bolje pamti.

Ćeranja i agresije

"Ćeralo" se ovdje, kako je ko i koliko mogao. Gradovi, osim Mostara, uglavnom su ostali etnički čisti. Takvi su dobili i gradonačelnike koje bira jedan narod, većinski u nacionalno čistim gradovima. Jer, istini za volju, demokratija u višenacionalnim sredinama sa neriješenim nacionalnim pitanjem, čista je smijurija. Vladavina demokratije je vladavina brojnijeg, bili to Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. "Ćera" se i danas. Onemogućavanjem povratka, nevraćanjem imovine vjerskih zajednica, pravljenjem institucija kulture za druge narode. Kao što to rade u Mostaru i Sarajevu sa srpskim "Prosvjetama". Tu Bošnjaci bolje od Srba znaju kako treba izgledati srpska kultura, pa takvu i prave, sebi a po sebi. Čak su uvjereni da Srbi ne trebaju pisati ćirilicom već latinicom. Ako meni ne vjerujete, pitajte Ratka ili Mirka Pejanovića, oni znaju koje Šantićeve pjesme smiju biti na repertoaru "Prosvjete", a koje ne, kad i kako treba slaviti Božić i Vaskrs, da se niko osim Srba ne uvrijedi. Jer, "agresore" treba podsjetiti s vremena na vrijeme gdje im je mjesto. I to naplatiti, naravno.

Regionalni "antifašizam"

Zadnjih godina, možda zbog zasićenja nacionalnog diskursa, ratovi naših svjetova se premještaju na regionalni front. Hm, možda ne zbog zasićenja, možda zbog uspostavljanja granica tri svijeta, granica koje su dolaskom SDP-a na vlast, postale potpuno jasne. Jasno je, naime, da su sve stranke u BiH nacionalne, posebno one koje se najviše od toga brane. SDP je svojim istupima, koalicijama, savezima, djelovanjem, korupcijskim aferama, nepotizmom, zloupotrebama moći nad sudstvom i policijom, prelio kazan tolerancije čak i pragmatičnog američkog "establišmenta", nekada spremnog da do kraja podrži okoprčnog Zlatka Lagumdžiju i staljinističku ekipu u crvenim jaknama i majicama postrojenu u predizborne redove poput kakve maloljetničke ulične bande. Zemlja, podijeljena onim najtežim, psihološkim zidom, u nedostatku normalnih odnosa među ljudima, regijama, nacijama, čak i klasnim grupama, počinje se dodatno dijeliti. Svaka trula forma teži cijepanju, od istrulog drveta u šumi do istrulog papira kao "više" forme trulog drveta. Samo je pitanje na koliko će se dijelova i po kojoj osnovi forma raspasti. Imenovanje razloga unutrašnjeg trvenja, nažalost, nema za posljedicu političku korekciju od strane stranaka na vlasti, već naprotiv. Izaziva represiju, govor mržnje, produbljivanje jaza među narodima. A posljedica je još veća trulež i sve manje šanse da se zemlja nazvana BiH održi na životu.

I to mi je fala!?

Pa se pitam ja, rab božji Veselin, čime su ovi na vlasti zaslužili da im ja dajem ovoliko korekcija i sugestija? Predvidim im fino sve, od totalne kompromitacije do gubitka vlasti, od kolapsa ekonomije do neizrečenih ratova sa susjedima i komšijama, i ništa! K'o gluva krmad. Da i ne govorim o tome kako me kojekakvi poluprofilni internet - filozofi nazivaju kojekakvim plaćenikom, fašistom, četnikom... Koliko znam, nijedan me političar ne plaća, štoćereć', ne radim ni za novine ijednog političara. Uh, da, ipak me je plaćao Fahrudin Radončić, vlasnik "Avaza", dok sam do lani pisao one kolumne o ženskoj strani svijeta. Nikako da ih sklopim u knjigu, ali hoću. Elem, umjesto da pročitaju ovo što napišem, zamisle se i urade nešto, oni sve gori i gori. Lakše metar u strinu nego cenat u glavu. I, brate, dosadilo mi je da tek na kraju budem u pravu. Treba čekati da se prognoze ostvare. U međuvremenu, te nesreće nama, dakle i meni, otežavaju život iz dana u dan. I ne samo to, čovjeka obuzme neugoda od sirovih izjava i vrijednosnih kvalifikacija o čitavim narodima. Strašno je kad političari jednog naroda nastoje izgraditi imidž svog naroda rugajući se istoriji i žrtvama drugih nacija, mazohistički izvikujući broj svojih mrtvih i zanemarujući tuđe pobijene.

Malter brani Sarajevo

I ovih dana jedan sarajevski Srbin pita, u maniru banjalučkog čašoljupca, profesora Miodraga Živanovića, dokle ćemo mi biti Srbi pravoslavci, Hrvati katolici, Bošnjaci muslimani. Pa, bićemo to dok god nam se u to dira, dok god nam neko govori da nismo to što jesmo već ono što nam se kaže, od "građana" do "Evropljana". Ja sam, eto, spreman da se vratim svom laponstvu, ako je to profi Živanoviću ili tom nesrećnom Srbinu iz Sarajeva draže. Ali, neću da budem "građanin". Jer ja, rab božji Veselin, seljak sam čo'jek. Mogu to i dokazati. Džaba što sam se rodio u gradu, ne pričam otegnuto, ne zovem ljude "brato" ni "jarane", ne izlazim u grad u trenerci, ne govorim za žene da su kurve, a za muškarce da su "papci", ne družim se puno s ljudima koji imaju nadimke sa četiri slova (Mico, Maca, Caco, Toca, Geca, Muce, Beli, Crni, Tofa, Mofa, Mita, Kita...), ne kupujem obuću od 300 KM i majice od 180, ne drogiram se i ne ločem... Šta ću, čak i da se jako potrudim, ne bih bio dobar građanin.

Ogrebotina na mozgu

Mozak mi je zagrebala jedna od mnogih nebuloznih izjava iz susjedne Bosne. Jedna vezana za Hercegovinu. Hercegovina je, kao što već znamo, moj dom. To je ono gdje sija sunce, nema magle i mahovine po zidovima i gdje nije Bosna. To što smo viši, ljepši i pametniji od ostalih, neću ni ponavljati, već sam to puno puta rekao, direktno i indirektno, izravno i neizravno, na srpskom i na hrvatskom, na francuskom, engleskom, španskom ili italijanskom. Jedna izjava jednog ne baš najpametnijeg Bosanca, reisa Cerića, zaslužila je moju pažnju. Ne zato što sam se ponovo razočarao u neformalnog vođu i najjači autoritet najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini, već zbog nečeg drugog. Zbog reakcija reisove okoline na jednu njegovu izjavu. Tražeći reakcije na njegovu izjavu da je Hercegovina bosanska pokrajina kao što je Dalmacija pokrajina u Hrvatskoj, naišla je na tako tih odjek u Sarajevu, da mi se čini da odjeka nije ni bilo. Izjava da su Hercegovci, u stvari, "južni Bosanci", ili bilo kakvi Bosanci, meni zvuči ružno. Kao da mi je neko rekao da sam isti Miljenko Jergović. Uvreda "par ekselens". Rame uz rame izjavi da su Bošnjaci, u stvari, Srbi koji su se odrekli vjere i prešli na islam. Od toga se muslimani BiH odmah dignu na noge i jednoglasno zaviču. A to da su Hercegovci, u stvari, Bosanci, prođe bez reakcije u skoro 100% bošnjačkom Sarajevu. Pa čemu se nadati od takvog glavnog grada, kad ni regionalni identitet u njemu ne može čovjek sačuvati? Meni je puno gore nazvati Hercegovca Bosancem nego Bošnjaka Srbinom. Ja bih radije bio musliman i Hercegovac nego ostao Srbin, a da moram biti Bosanac, makar bio general kao Jovan Divjak iz Srbije i govorio ekavicom i uporno pokušavao da se ljudima ne obraćam sa "bre". Bosancima svaka čast, i na brojnim žrtvama i na onom trgovačkom dokumentu koji je još u našoj eparhiji, Zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj, na kojem se Bosna spominje, ali što je previše - previše je.

Pregonjenja

Možda i ja "pregonim" u vezi reisa Cerića. Ja instituciju vjerskog lidera, bio on reis, episkop, gvardijan, provincijal, shvatam ozbiljno. Ne sviđa mi se uvijek šta neko od njih kaže, ali uglavnom prećutim, sve dok igla ne uđe preduboko, dok ne uštine riječ za dušu i ne ujede prejako. Ne dam da se ičiji identitet dira, makar bio star 17, 170, ili 1.700 godina. Možda mi baš i ne ide, ali se ipak trudim. Jer, za takve stvari su kriva dvojica, jedan koji glupost izvali i drugi koji mu ćutanjem da za pravo. A institucije države, bosanska javnost, prećutala je očigledan pokušaj zatiranja jednog mog identiteta. I zato, između ostalih 100 razloga, ova zemlja više nema nikakvu šansu da postane samoodrživa i da je ljudi smatraju svojom. Ne pada mi na pamet da Bosance nazivam Hercegovcima, čak ni sjevernim Hercegovcima. Ko to čuje od mene, neka me slobodno nazove fašistom. Neka me profesor Živanović nazove četnikom, neka me zaveže za stolicu i neka mi ispriča onaj nebulozni vic o selu u kojem su svi bili nepismeni, neka mi priča dok ne poplavim. Neka se slobodno Željko Komšić izbelji na mene i mlatara mi čaršijski rukama pred glavom dok ne pozelenim. Neka mi mladež SDP-a slobodno u komentarima napiše da sam gori od Mome Kapora i Dobrice Ćosića. Jesam, doduše. Gori sam i od Selimovića i Andrića. Ali, to nije ova priča...

Volim, šta ću...

Lijepo je biti seljak i Hercegovac, puno ljepše nego građanin i Bosanac. Bog je prešao rukom preko Hercegovine, počistio šumetine i ostavio bijeli kamen, da se ćelav čovjek poput mene može sakriti i stopiti sa okolinom kad naiđe kakav pokolj ili mobilizacija. Da se može čovjek Hercegovac zakloniti dok puni kubure. Rastjerao Bog i maglu, da se čovjeku Hercegovcu kakvi nesoji i avetinje ne prikradu i ne ukradu ovcu ili jare. Stvorio Bog i vjetar, da čovjeku Hercegovcu ukleše bore i da mu se čitav život ispiše na licu prije smrti, da na strašnom sudu božjem ne treba puno kazati, da težak život u vjeri i pošten rad uklesan burom i suncem kažu sve o životu grešnog raba Hercegovca. Da čovjek Hercegovac ne mora pred Njim stiskati kapu i tražiti prave riječi koje će mu olakšati život vječni. Dao nam Bog i rutava prsa, da se vjetar u njima izgubi, da ledenim prstima ne ščepa srce pa da postane neosjetljivo na tuđu, a osjetljivo samo na vlastiti bol i muku. Dao i onu prelijepu Ivan-planinu, da je Gospod visoku sačuva, da razdvoji hercegovačko sunce od bosanske magle.

++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.