Pisma iz Norveške

Kažu da je čovjek koji govori francuski, u srcu Francuz. Nije našem čovjeku lako svariti četiri slova koja se izgovore kao jedno. Kažu, i kad govori španski, u srcu je Španac. Kad engleski govori, đavo će ga znati šta je u srcu. Može biti ništa, jer engleski se najčešće uči u pauzama života, onako, kao kad se uči motati duvan, sa televizije ili za nevolju, kad nekom treba za posao. Francuski se uči i kad čovjek zavoli Francuskinju. Ljubav je pitanje srca, kao i francuski jezik. I bošnjački general Jovan Divjak govori francuski. Doduše, dosta loše, sa jakim srbijanskim akcentom i bez konjugacija i slaganja vremena, iako sa velikim fondom riječi. Valjda mu srce nije dovoljno veliko da bi francuski govorio iz srca. Vodi ga jedan drugi organ. Možda se i moje srce od svega što vidjeh i doživjeh, pretvorilo u običnu dvokomornu pumpu, ali šta se može, eto, još pumpa krv u udove, živom mi pod zemlju ne da. Nekad mi ova duša hercegovačka, ako mi je đavo već nije na prevaru uzeo (nekad potpišem i šta ne čitam), hoće napustiti smrtno tijelo i otići bez mene iz ove druge najstrašnije zemlje na svijetu. Ne more više dihat'...

Tamo daleko

Ima zemalja koje su strašno daleko. Kraći je put duše sa ovoga na onaj svijet, nego što je put od Mostara do Lilehamera. U staro vrijeme, put bi trajao mjesece i godine, preko dolina, rijeka, planinskih lanaca, kroz lavlja i vučja staništa, pokraj medvjeđih brloga i preko ledenjaka i neprelaznih planinskih lanaca. Tuda su narodi sa sjevera nekada putovali stotinama godina, ostavivši u nama nordijsku krv, plave kose i oči, visoka čela i prijeku narav. Prijeke naravi se nađe i kod naših Slovena, Ilira i drugih, ali eto, što bi ti Nordijci bili male mace kad već nisu. Vikinzi baš i nisu bili neki radišan svijet, uglavnom bi išli okolokole sa svojim drakarima (čudno jedno plovilo da te Bog sačuva), brodovima na vesla i malehano jedro. Veslali bi oni tako, da im oči od tegobe prsnu, da bi opljačkali, oteli, do sita se najeli i štogod mrsa u kuću donijeli. Njihova privreda je tada bila prilično slična američkoj, svodila se na otimačinu od slabijih i trgovinu s jačim. Kao na ravnanje Libije i Iraka, a trgovinu s Kinom. Želja za silovanjem i pljačkom je bila toliko jaka da bi, kad bi ti Vikinzi naišli na štogođ nezaobilaznog kopna, uprtili svoje brodove na ramena i nosili ih do sljedeće vode. Pritom bi se kvalitetno nadrogirali kojekakvim gljivama i sokom sa kojekakvih halucinogenih žabetina, da ne bi osjetili ni napor ni bol, samo pojačanu želju za pljačkom i ubijanjem. Nije to kao danas, kad Amerikanac ubija iza ekrana, uz hamburger i koka - kolu. Doduše, zbog neurednog života i jednolične ishrane, životni vijek bi im bio kojih četrdesetak godina. Amerikanac, uz hamburgere i par liposukcija, i uz ubijanje može doživjeti solidnih 70 godina, nekad i više.

Germani i dušmani

Ne daj Bože da ja mrzim te Germane. Bog im dao šta već imaju, i još više. I da im Bog dadne da sačuvaju svoj način života i utjeraju strance koji su ih preplavili u kakav-takav red, da poštenu Dancu, Norvežaninu. Švedu i Fincu daju disat' i radit'. Ne mrzim ja ni te Turke, daleko im lijepa kuća, bez obzira na to što ih ima samo na broju i što im čovjek mora pobjeći iz zemlje kad istinu kakvu izrekne. Pogotovo ne mrzim Francuze. A trebao bih, dabogda im se De Gol vratio, da šutne onog patuljka od predsjednika i išamara onu mu ženetinu. Sramota jedna, ko vlada Republikom. Ko onda kad su pustili Švabe da im uđu u Pariz i još im zastavicama mahali. Doduše, i ovdje su, kod nas, to isto radili, ali ja volim kad pričam kako su drugi loši, puno više nego kad pričam kako mi ne valjamo.

Od, da prostiš, do, da prostiš

Bio sam ja u toj, da prostiš, Norveškoj. Fina zemlja i fin svijet, neću duše griješit, ako mi ju je đavo ostavio. Iz Bosne, gole i bose, prkosne i prpošne, derutnim avionom sletio u Beč, kolijevku nacizma i bazu islamista Evrope. Nisam vidio ni islamiste ni njihove pare, nisam tom prilikom bio u austrijskim bankama. Nisam se plašio terorističkih napada, ne bi poštenom teror - islamisti, bio on Evropljanin ili Arapin, Azijat ili Afrikaner, palo na pamet da napadne svoju logistiku u Evropi, bila ona Švajcarska ili Austrija. Otkud znam? Pa, ni u Švici ni u "Osterajhu" nije bilo terorizma te vrste. A, neće ni biti. Ako mi ne vjerujete, čitajte novine sljedećih desetak godina. Upoznao sam prije jednog Norvežanina, Knuta Hamsuna. Čovjek je umro davno prije nego sam se rodio, ali je lijepo pisao. Elem (nema priče bez dobra turcizma), sjednem ja u toj Bosni rosnoj, golobosoj i prkosnoj, na avion. Iz Beča, u Oslo. Iz Osla me, da više ne avionarim, ljubazni domaćini dovedoše kolima do olimpijskog Lilehamera. Lijep gradić, onako, lijepo sačuvan, kao iz vikinških vremena. Povod okupljanja sličan brojnim pokušajima vraćanja balkanske paste za zube u tubu. Pisci iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, BiH, sastali se da, kao ljudi koji stvaraju sadašnjost i bilježe prošlost za budućnost, razgovaraju. Neobavezno. Kasnije, po starom novinarskom običaju, kod nas izašao glupavi naslov "Pisci ujedinili Balkan". Tad sam upoznao ono grozno Titovo unuče sa prebivalištem u Sarajevu, Svetlanu Broz. Ona je, za razliku od nas, došla u Norvešku da toj emigrantskoj starčadi, mahom muslimanskoj, izvuče suze iz očiju i pare iz džepa onom svojom nepismenom knjigom "Dobri ljudi u vremenu zla". Tu, ako niste čitali, piše o dobrim ljudima kod nas kao o izuzecima. A ona ispadne najbolja.

Skupotinja i vladavina prava

Ne bih o Titovom unučetu, ni o tome šta smo divanili (vidi rječnik turcizama), ali bih o Norveškoj. Tu vlada pravna država i skupotinja. Kafa, loša, košta 3 - 5 evra. Pivo, kakvo god, 8 evra. Ne dao ti Bog proći na crveno, odmah te po džepu. Što si bogatiji, više te udari, da te zaboli kao i siromaha. Svijet, naprotiv, skroman. U restoranu u kojem smo jeli, subotom serviraju što se ne pojede od nedjelje do petka. Ja to saznao, da me Bog pomože, tek pošto sam pojeo to ukusno, a bezoblično jelo. U muzeju u Lilehameru, ne vidjeh Vikinga, ni živa ni mrtva, samo slike i predmeti sirotinjske prošlosti. Krevete od daske na kojima su spavali svi skupa, da bi se zgrijali, od babe do novorođenčeta, siniju sa jednom kašikom kojom se jelo redom - da niko ne "zabrza" pa ne pojede više od drugih u poštenoj, goloj i bosoj, norveškoj drvenjari. Valjda otud i izreka za onog koji ima sreće: "'Oće mu grah u kašiku". Pa vidjeh i lutke žene kako muze lutku krave. Pa sjekiru i cjepalo. Pa nošnju nekakvu. Ni Tora, ni Odina, ni Lokija, ni Plemenitog Boldera, a kamoli Erika Crvenog ili kakvog drugog razbojnika iz vikinških priča. Kao da nikad nisu žabe lizali i lude gljive jeli. I kroz groblje prođoh. Na skromnim grobovima piše "Olaf Rasmunsen, 1898 – 1992". Ili "Hildegard Jurgin, 1912 – 2005". Ili Thor Kimsun, 1904 -1998". Elem, malo ko umro prije 85-e. Puno njih živjelo preko 100 godina, rodilo se u 19. a vikinški papak zadnji put oteglo u dvadeset i prvom vijeku. Dvaput i više duže od svojih pljačkaških predaka. To mi je pružilo još jedan dokaz da se zločin ne isplati, bar ne dugoročno. Hm, dokaz za to je i američka ekonomija.

Norveški kukavac

Andres Brejvik, Norvežanin, naigrao se video igara, shvatio nepodnošljivu, skoro američku lakoću ubijanja, i krenuo da ubija. Nahranio je mozak krstaškom istorijom, Templarima, pričama o viteštvu i onome čega nema u muzeju u Lilehameru. Ubio je devedesetak mladih ljudi, zato što je mislio da trebaju umrijeti zbog onoga što misle, rade, onoga što jesu. Ubijao je dugo, sam, opijen mitovima i krvlju. Uzori su mu bili jedan vojnik iz Drugog svjetskog rata (Maks Manus, norveški borac protiv Hitlerove Njemačke), Vinston Čerčil, Vladimir Putin, čak i pojedini likovi iz rata u BiH. Zapravo, slika o njima. Zaljubio se, između ostalog, i u crnu sliku ocrnjenih Srba. U već unaprijed osuđenog Radovana Karadžića, nekadašnjeg sarajevskog psihijatra, pjesnika i ratnog predsjednika RS. Kako god, ubio je, puno puta. Učinio je svoj monotoni i lagodni život Norvežanina, odvratnim. O tome gdje će mu duša, da i ne govorim.

Voditelj kroz mrak

"Srbi su Brejvici, proklete svinje, psihopate i retardirani...", čulo se jednog dana na norveškom radiju. Nije progovorio Erik Crveni ili neki drugi narkoman iz vremena Vikinga, već voditelj na radiju, Gert Filking. Zbog nekih Breikovih "uzora" i slike o Srbima odaslane iz Sarajeva. Jer, Čerčil je bio Englez. Putin je bio Rus. Maks Manus je bio Norvežanin. Nije pametno reći da su Rusi, Englezi, Norvežani, "Brejvici", "psihopate" i "proklete svinje". To se ne smije. Pa je nadobudni voditelj, ni go ni bos, ni posan ni pospan, nastavio: "Uhvatili smo i mnoge druge, uhvatili smo one Srbe koji su se ponašali kao proklete svinje, koji su pobili više stotina tisuća ljudi i protjerali više milijuna ljudi, njih smo uhvatili. Misliš li da ih Srbi osuđuju? Ne, Srbi ih veličaju kao heroje. Tko su onda psihopate? Je li onda veći dio srpskog naroda retardiran? Ili su retardirani samo oni koji su osuđeni za ratne zločine?". Pri tom je vrli Gert Filking zaboravio da u Norveškoj već dugo žive i rade Srbi, bolji i pametniji od njega, kakvi Srbi i jesu. Dobro, to i nije kompliment, nije teško biti pametniji od voditelja - budalaša.

Daleko od Hamasa

Ne treba spomenuti da Srbi nisu daleki Palestinci, da im na čelu nije islamistički pokret i da im nije cilj zatrti susjednu zemlju i pobiti sve Jevreje, pa da ih Bosna podrži transparentima i šalovima. Tako je reakcija države BiH, to jest zvaničnog Sarajeva, izostala. Tu se Srbi (na papiru konstitutivni i ravnopravni) smatraju nevoljom i stranim tijelom na organizmu gole, bose, prkosne i ponosne, da prostiš, Bosne. Federalna TV je sa očekivanom nasladom prenijela izjavu norveške budaletine. Ipak, norveški praznoglavac je kasnije uvidio da u Norveškoj već jako dugo živi veliki broj Srba koji vrijedno rade, plaćaju porez i čine bolji dio norveškog društva, čak svojim radom, skupa s Norvežanima, izdržavaju i više od 10.000 Bosanaca od kojih ogromna većina, i mladih i starih, još uvijek živi od socijalne pomoći. I da će ga od neznanih mu činjenica, i drugih pored te, zaboljeti glava. Da je pogledao norveški film "Srebrenica izdani grad", bilo bi mu jasnije. Udario je, primitivno i zaplotnjački, baš poput zemljaka mu Brejvika, gdje mu se učinilo najmekše, na one za koje je mislio da ne mogu uzvratiti i ne smiju se pobuniti. Nije prvi koji je loše procijenio, nažalost. Ili je ždranje ludih gljiva i lizanje žaba ostalo u norveškoj tradiciji?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.