Pažnja i komunikacija (III)

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.

Govoreći o komunikaciji, ne možemo ne spomenuti koncentraciju. Jer dobra, zdrava komunikacija neizostavno podrazumijeva koncentrisanost, sabranost i pažnju obje strane koje u komunikaciji učestvuju. Uopšteno uzevši, naš je narod duboko dekoncentrisan. To je očigledno i u svakodnevnim, najbanalnijim situacijama. Čovjek priča, uvjerava, obrazlaže ali - oslušneš li pažljivije - vidjećeš da najrjeđe govori ono što pogađa u samu suštinu stvari o kojoj ti priča. On zna i može da objasni šta neće i protiv čega je, ali kada treba da jasno i konkretno izrazi šta hoće – tu nastaje problem.

Ovo je tako, između ostalog i zato što ljudi ne rade na sebi. Oni rade na drugima, na njihovim manama i slabostima, izgrađuju svoje stavove na osnovu kritičkog pristupa tuđim propustima i to ne uvijek zato što: “pametan uči na tuđim greškama”, već prije zato što je bavljenje drugim bezbolnije i zahtjeva manje napora. Ljudi na Zapadu - iako ne treba od Zapada, ovog i ovakvog, praviti idola - spremaju se, rade, “treniraju”, ulažu u sebe i na taj način, kroz jedan sistematski i kontinuirani rad ostvaruju i izvjesne rezultate. Nama je, pak, umnogome strana  sistematičnost u svemu pa i u radu na sebi, i to između ostalog i jeste razlog rasutosti tj. nedisciplinovanosti pažnje koja je druga strana dekoncentrisanosti i korijen svih problema u komunikaciji.

No, za koncentraciju je potrebna molitva i to ne bilo koja i bilo kakva molitva, već molitva upućena Hristu. U njoj je bitno to što učimo da se obraćamo drugome i da drugoga imamo pred sobom kao živu i konkretnu ličnost, ali mnogo više to što se u Hristu - kao Onome za Koga i kroz Koga je sve stvoreno i živi – sve sabira kao u kakvom sabirnom centru, žiži, “fokusu” i što i mi sami, obraćajući se Njemu i prebivajući duhom svojim u Njemu, ulazimo u tu punoću svih i svega što je skoncentrisano u Njemu. Iz Njega onda počinjemo da crpimo snagu i umijeće za sve, pa i za komunikaciju. Zato bez molitve Hristu, tj. komunikacije sa Hristom, teško da može biti i naše međusobne komunikacije.

Gospod je stvorio svijet kao dijalog i neprestano nas poziva na dijalog. No mi smo, kao narod, u tom smislu jako “nevaspitan” tj. nenaviknuti na dijalog. Nevaspitani smo, dekoncentrisani i onda otsutni, neuravnoteženi, pomalo divlji. Ustvari, dekoncentracija nije obavezno odsustvo pažnje, već prije njena pogrešna usmjerenost, “izmještenost”, porobljenost (najčešće sobom).

Svi se mi jako malo i nažalost često pogrešno molimo, i naša samoljubiva molitva najčešće se svodi na zahtijevanje: “Daj mi ovo ili ono”. Par excellence edžcellence prostor prave, istinske molitve tj. dijaloga sa Hristom i drugima, kroz ulaženje u tu koncentraciju svih i svega sabranih u Njemu kao tački presjeka jeste – Liturgija. Ostavljajući svoju rascjepkanu pažnju i površno bavljenje stvarima i ulazeći u odnos sa Hristom, mi stičemo jednu novu pažnju i ulazimo u puni dijalog sa svima u Hristu. Ovo svetotajinsko iskustvo punoće u Hristu jeste neizostavni preduslov svih naših dobrih odnosa.

Koliko Srba živi ovo liturgijsko iskustvo? Statistika kaže – u najboljem slučaju ne više od dva odsto. Zato smo razbijeni, bez oslonca i sabirnog centra, dezorijentisani i dekoncentrisani. A ovo je idealno tlo za egoizam u najperfidnijim varijantama, jer onaj ko nema centar i izvor komunikacije u Bogu, najčešće taj izvor počinje da traži u sebi.

Rijetko će današnji čovjek reći: “Ne ja, već Hristos”. Čak i među današnjim duhovnicima malo je onih koji ne vezuju ljude za sebe već za Hrista. Jedan od rijetkih koji je pažnju i okrenutost ljudi uvijek odvraćao od sebe i upućivao na Hrista bio je blaženopočivši o. Lazar iguman Manastira Ostroga, i u tome i jeste bila njegova duhovna snaga i veličina. Zar nije divan primjer Sv. Jovana Preteče koji je govorio: “Ne ja, nego ide za mnom veći od mene”.

Pomenuli smo da je za komunikaciju neophodna pažnja koja zahtijeva trening, vježbu, “specijalizaciju”, sistematsko vaspitanje. Zanimljivo je da mi, kada se specijalizujemo za nešto – sport, muziku, nauku – ostvarujemo u svijetu i kao narod i kao pojedinci fantastične rezultate. To je još jedan dokaz da sistematski rad, skoncentrisanost na nešto i budnost pažnje urođuju plodom. Nažalost, i pored očigledne obdarenosti, ostajemo razbijeni u svom svakodnevnom životu i to je često uzrok teških poremećaja.

Pažnja nam nedostaje ne samo na nekom ličnom, duhovnom planu, već i u najbanalnijim stvarima: na ulicama, na radnom mjestu, u sopstvenim domovima i prostoru u kome provodimo najviše vremena. Previđamo najočiglednije stvari, živimo mimo jer smo – dekoncentrisani. Boraveći nedavno u Italiji doživjeli smo pravi kulturološki šok izazvan prije svega činjenicom da je tamo sve na svom mjestu i da se u svemu, čak i u najmanjim sitnicama, vidi briga i staranje. Možemo iznalaziti razna opravdanja: siromaštvo, ratne frustracije, zabrinutost i neizvjesnost u kojoj živimo ali – za to što nam je dvorište neizmeteno, cipela nezalijepljena ili cvijeće uvelo kriva je samo naša teška nebriga. Slično je i na širem, društvenom planu: za nas je tako teško okrečiti zgradu, sagraditi školu, autobusku stanicu! Razlog - u to se lako možemo uvjeriti - ponajmanje je finansijske prirode: nama nedostaje međusobne komunikacije, dijaloga i te usredsređenosti na problem i spremnosti za rad, za djelo. Zanimljivo je da  kada smo napadnuti, kao zajednica pokazujemo izuzetno razumijevanje jedni za druge, sposobnost za saradnju i mnogo lakše komuniciramo. No ovo umnogome podsjeća na zakon beslovesnih životinja koje se – napadnute – udružuju u krda i instinktivno traže zaštitu u grupi.    

Usljed zaista teških istorijskih usuda, kroz istoriju smo tako rijetko imali izgrađen sistem a tako često harizmatičnog vođu. Harizmatik u uređenom sistemu može biti veliki dar, ali ovo skrivanje iza ličnosti “vođe” izvan sistema ostavlja puno prostora za lijenost, apatiju, dekoncentraciju o kojoj smo govorili i na kraju - oprostite na grubosti - bezobrazluk skriven pod plaštom naivnosti. Svako je sposoban da razluči zlo od dobra ako samo hoće  i zato su prave vođe uvijek u narodu budile svijest i savjest, ukazujući mu na to da nije bezlična masa, grupa, već zajednica živih i razumnih ljudi koji imaju ime i prezime. Naivnost, koju često olako ubrajamo u vrline, zapravo je odraz egoizma koji vodi u izbjegavanje odgovornosti. Naivan čovjek često je ustvari čovjek koji živi po principu: ja sam glup a ti dobar i pametan, ti preuzmi odgovornost i misli umjesto mene, radi umjesto mene i daj mi plodove tvoga truda jer ja te slijedim.  

Naravno, ne možemo o ovome govoriti generalno, kao o uopšteno srpskim osobinama. Međutim, te karakteristike su isuviše česte i to je znak nekog dubljeg poremećaja. Uzrok poremećaja sposobnosti komuniciranja leži, prema našem iskustvu, u nesabranosti tj. odsustvu Hrista iz naših života ili bar Njegovom izmještanju u neke periferne oblasti. Ovo izmještanje između ostalog dovodi i do gubitka mjere u svim stvarima, obesmišljavanja naših bogomdanih darova i sposobnosti i na kraju – do potpunog razbijanja ličnosti.Period kroz koji kao narod prolazimo umnogome se dotiče pitanja vođenja i rukovođenja naroda. I mi duhovni pastiri, a

li i političke vođe i državnici trebalo bi da imamo na umu da je neophodno ljude slušati, pričati sa njima, rukovoditi ih, ponekad i slijediti, truditi se da ih razumijemo i pomoći im da nas razumiju, i uvijek imati brigu o svemu i svima. Treba da znamo da vođa ne može biti čovjek koji je spreman da žrtvuje druge zarad sebe, jer takav je ili egoista ili naivčina, u svakom slučaju neko ko ne može biti uzor. Slabosti ili greške čovjeka mi možemo opravdati, ljubavlju pokriti i preko njih preći bez osude, jer u njemu vidimo slabog i nemoćnog čovjeka, svoga brata po nemoći. Ali ako neko smatra da sudbina naroda zavisi od njega, što je takođe velika zabluda i samoobmana egoističnog pogleda na stvari jer niko nije nezamjenljiv, onda njegove slabosti i svaki pogrešan potez pa i riječ dobijaju opasnu težinu. Ako smo hrišćani uzor nam mora biti Hristos, a ako nam je uzor Hristos onda se u svemu treba rukovoditi Njegovim primjerom. Isti je Hristos klicanjem pozdravljan pri ulasku u Jerusalim, ali i pristao da Mu nepravednici sude i osude Ga nevinog. Zato, ako se nazivamo hrišćanima, a naročito ako insistiramo na svojoj pobožnosti i pritom imamo istaknutu ulogu u jednom narodu, moramo biti spremni da tu svoju vjeru svjedočimo svakim svojim djelom i riječju. Osim toga, moramo biti otvoreni za kritiku i spremni na preispitivanje svojih stavova i uvjerenja, prije svega zato što ćemo tako probuditi ljude, narod iz ubeućenosti i uljuljkanosti. Onaj koji nauči ljude da rade i žive - a ne onaj ko ih onesposobi za život - taj će biti otac i učitelj.

Moramo se čuvati isključivosti. Ova osobina u kombinaciji sa sklonošću ka harizmatičnim vođama rezultira olakim svrstavanjem ljudi u tabore, što ne samo da otežava komunikaciju, već vodi ka gaženju slobode mišljenja i rasuđivanja i nespremnosti na zauzimanje ličnog, odgovornog stava. To što ne mislim kao ti ne znači da mislim kao tvoj neprijatelj. Međutim, da bi čovjek poštovao slobodu mišljenja kod drugoga, mora je poštovati i u sebi, a ovoga je premalo jer nismo usredsređeni, nismo spremni ni na trenutak da ostavimo svoju misao i posvetimo pažnju onome što drugi misli i tako ostajemo zaključani i zarobljeni u sopstvenim tamnicama bez izlaza.  

Nismo nezamjenljivi. Treba naći smirenje i prihvatiti da se bez nas i te kako može. Sv. Sava je osnovao Crkvu i – povukao se! Mnogi Sveti su, čim bi primijetili da privlače previše pažnje – odlazili sa tog mjesta. Ako država stoji na jednom čovjeku – nema države. Ako Crkvu nosi jedan čovjek – nema ni Crkve. Pravi “vođa”, uzor i primjer nije onaj ko na sebi zasniva stvari, već onaj ko vaspitava one koje vodi da žive i djelaju u duhu zajednice koja treba da funkcioniše i onda kada njega ne bude bilo. Treba paziti na svoje riječi, brinuti o svemu i svima i koncentrisano – sa Hristom u centru – pristupati drugome. Ovo međutim ne znači da ljudima treba povlađivati, nego ih treba voditi, opominjati, ponekad ih i slijediti i u svakom slučaju biti spreman na dijalog. A dijalog je  živi odnos i zahtjeva učešće čitavog čovjeka – sabranost svih njegovih psihofizičkih sposobnosti. Bez toga nema i ne može biti komunikacije koja je temelj našeg života u zajednici sa drugima. U zajednici koja podrazumijeva odgovornost za drugoga a ne samoljubivu brigu o izgradnji sopstvenog JA, onog istog koje je bez drugoga nemoguće jer svi znamo da JA ne postoji bez TI, bez VI.  

Poslušajte naše ljude, koliko često i sa kako dostojanstvenom miloštom govore JA, a kako je TI nekako uvijek praćeno srybom.  Zaboravili smo da treba neobično pažljivo i sa puno ljubavi govoriti ono TI, jer jedino tada - gle divnog čuda! - naše JA će moći stvarno da se raduje i živi punoćom.

Koncentracija

Koncentracija (lat. concentratio, gr. συγκέντρωσις ) - sabranost, usredsređenost; grčka riječ κεντρο znači centar, pa je pažnja, koncentracija - ići u centar tj. usredsrediti se sav i svu svoju energiju usmjeriti u jedno središte, centar. To isto važi i za latinsku složenicu concentratio, od riječi cum (conn) + centrum gdje je centrum - centar, a con - s, sa, uz, zajedno, u isti mah. pažnja (gr. προσέχω) - paziti, imati brigu, biti obazriv

****************

Za koncentraciju je potrebna molitva upućena Hristu

****************

Ako smo hrišćani uzor nam mora biti Hristos

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.