Otvoreno pismo o jednom sudskom kriminalu

Ovih dana javnosti se plasiraju, naročito putem sarajevskog lista “Dnevni avaz”, informacije o odluci Ustavnog suda BiH od 24. septembra 2020. godine, u predmetu tog suda broj AP 3559/18. Poput panegirika, i to u pejorativnom značenju tog pojma kao neumjerene i neobjektivne pohvale, pišu određeni mediji kako se navodno radi o istorijskom presedanu. Pojedini bošnjački profesori ustavnog prava čak izlijeću sa tvrdnjama da je Ustavni sud BiH navodno tom odlukom zauzeo “proaktivan stav, da to uliva nadu u pravnu sigurnost, da vraća dignitet sudstvu”, a da su, navodno, sudovi u Republici Srpskoj “grubo i arogantno odbili da urade ono što im je Ustavni sud BiH prethodno naložio u tom predmetu”. Da nisam, kao što jesam najbolje upućen u sve detalje ovog predmeta, ne bi me iznenadilo da i mene ovakvim pisanijem njegovi autori prevedu žednog preko vode, sa sve Ustavnim sudom BiH i njegovom pomenutom odlukom. Naravno, kada ovo kažem nije mi uopšte namjera niti želja da bilo koga vrijeđam ili omalovažavam, a posebno ne instituciju Ustavnog suda BiH. Umjesto toga, želim javnosti otkriti o kakvoj kriminalnoj aktivnosti, pa još sudija jednog ustavnog suda, se radi u ovom slučaju.

Kažem da detalje ovog slučaja niko ne zna bolje od mene, jer sam ja bio sudija izvjestilac u tom predmetu Okružnog suda u Banjaluci, koji je, vjerovatno prvi put u istoriji pravosuđa dejtonske BiH, odbio da primijeni odluku Ustavnog suda BiH, jer je protivustavna te se njome grubo krše zakon i pravna sigurnost, bez čega nema istinske vladavine prava. Pri tome ističem kako ništa od onoga što slijedi u nastavku nema veze niti je učinjeno zato što je Republika Srpska bila tužena, jer bi isto bilo postupljeno i da je tužena strana bila FBiH ili BiH. Iako se to podrazumijeva, moradoh ovo istaći, jer podneblje u kojem živimo sve voli da podvodi pod vjerske i nacionalne aršine pa i pravosuđe u kojem takvim aršinima ne smije biti mjesta.

Šta je sa dokazima

U nastavku ću, koliko dozvoljava jedna novinska kolumna, iznijeti suštinske razloge zbog kojih je odbijena primjena ranije protivpravne odluke Ustavnog suda BiH u istom predmetu (odluke broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine), a presudu koju sam s tim u vezi napisao (presudu od 11. jula 2017. godine) potvrdio je Vrhovni sud Republike Srpske u revizionom postupku, presudom od 22. februara 2018. godine.

Uz ne samo dužno nego i iskreno ljudsko poštovanje prema problemu porodice Ilijazi, kojima je u Gradišci u avgustu 1993. srušena kuća tokom proteklog rata, moram najprije ukazati na to da su oni tokom cijelog postupka u svojoj tužbi navodili da im je kuća minirana i srušena od strane nepoznatih lica. Dakle, nisu oni navodili niti su tokom postupka iznosili bilo kakve dokaze da im je Republika Srpska kao tužena strana, odnosno njen organ ili službeno lice niti neko drugi ko nema to svojstvo, ali je eventualno bio pod njihovom kontrolom, minirao i srušio kuću. Umjesto toga, tužioci su sve vrijeme navodili, što je nesporno između njih i tužene, da im je u avgustu 1993. u Gradišci minirana i srušena kuća te su zbog toga od tužene Republike Srpske tražili da im nadoknadi materijalnu štetu prema tržišnoj vrijednosti kuće.

S obzirom na to da ne samo što tužioci nisu tvrdili da im je Republika Srpska (njene institucije, organi, službenici ili treća lica pod njenim uticajem) srušila kuću, niti su postojali bilo kakvi dokazi u tom pravcu, u takvoj situaciji nijedan sud nema ustavno niti zakonsko pravo da obaveže Republiku Srpsku da tužiocima nadoknadi materijalnu štetu na koju su pledirali. Jer, da bi sud mogao to učiniti mora se dokazati da je onaj protiv koga je podnesena tužba prouzrokovao štetu, što u konkretnom slučaju znači da mora biti dokazano da je Republika Srpska tužiocima minirala i srušila kuću. To, međutim, nije dokazano u ovom slučaju. Stoga se na njega, a to znači i tuženu stranu (ma ko to bio) ne može primijeniti nijedna od odredaba Zakona o obligacionim odnosima, čija suština se svodi na to da svako ima pravo na naknadu materijalne štete od bilo koga, ali po uslovom da je taj od koga traži naknadu štete nju i učinio, to jest preduzeo radnje kojima se nanosi konkretna materijalna šteta. Sve ovo nije složeno pravno pitanje, a posebno ne za sud ranga koji ima Ustavni sud BiH.

E, ali tu, u tom sudu, i nastaje sav problem. Jer, u tom sudu veoma dobro znaju za sve što je prethodno rečeno, ali oni uprkos tome neće da sude prema slovu Ustava BiH i zakona, već krajnje proizvoljno smišljaju svoju normu, kakve nema ni u Ustavu BiH niti u bilo kom drugom propisu pa sude na osnovu svoje norme (tačnije rečeno po svojoj samovolji), a ne prema zakonu. Suština tog teškog kršenja ustava i zakona, sadržana u ranijoj odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, svodi se na njihovu (a ne zakonsku) normu, čija suština glasi: “Republika Srpska nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da istraži rušenje kuće i ko je to učinio pa je time tužiocima povrijedila pravo na imovinu i mora da im nadoknadi materijalnu štetu u vrijednosti kuće”. S obzirom na to da sam i prije ovoga, u drugim predmetima, već uočio samovolju i proizvoljnost u radu Ustavnog suda BiH, nište me od prethodno citiranog nije iznenadilo pa ni strah u kojem je jedna žena, postupajući sudija Osnovnog suda u Gradišci, presudom donesenom nakon toga samo obavezala Republiku Srpsku da tužiocima plati 30.000 KM materijalne štete i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, počev od avgusta 1993. do isplate. Ta presuda nema bilo kakvih dokaza niti razloga o ključnom pitanju: ko je srušio kuću? A naročito nema dokaza niti razloga da je Republika Srpska to učinila na bilo koji način. Svi ti nedostaci su posljedica očiglednog straha u kojem je radila prvostepeni sudija, straha od zla koje će je zadesiti ako ne izvrši odluku Ustavnog suda BiH, bez obzira na to što je protipravna.

Javna krivična prijava

Kad sam kao sudija izvjestilac dobio ovaj predmet u rad po žalbi, uočio sam sve navedene anomalije, tačnije rečeno zloupotrebe Ustavnog suda BiH. I naravno, pošto sudija treba da sudi prema zakonu, a ne prema sudskoj odluci za koju je kao dan jasno da je protivpravna, mi u tom predmetu nismo mogli suditi po nepravu nekolicine sudija Ustavnog suda BiH. To sam i napisao u presudi od 11.07.2017. godine, rekavši između ostalog sljedeće: “Ustavni sud na navedeni način kreira pravnu normu kakvu ne poznaje nijedan važeći propis u BiH, a ni Evropska konvencija o ljudskim pravima. Naime, Ustavni sud BiH hoće da propiše, iako to nije njegova nadležnost, pravnu normu prema kojoj ukoliko država, odnosno entitet, ne sprovede istragu u slučaju uništavanja nečije imovine, smatra se da je država, odnosno entitet, odgovorna za štetu. Takvo postupanje nije pravno osnovano, jer nadležnost za donošenje ovakve pravne norme nema bilo koji ustavni sud, već isključivo zakonodavac, a nijednim od ustava u BiH niti ijednim od zakona i drugih domaćih propisa, kao ni Evropskom konvencijom, nije propisano da se ukoliko država, odnosno entitet, ne sprovede istragu u slučaju prouzrokovane štete, smatra da je država, odnosno entitet odgovoran za štetu.

Suprotno ovim pravno neutemeljenim stavovima, država, odnosno entitet mogu pravno odgovarati za štetu pa i za štetu kao u konkretnom slučaju, ako se dokaže da su je oni prouzrokovali, što u ovom predmetu nije bio slučaj”. Kad je ovakva presuda potvrđena na Vrhovnom sudu Republike Srpske i zatim stigla na Ustavni sud BiH, onda tamošnje sudije u nedostatku valjane kontraargumentacije, ostaju pri svom ranijem stavu i pošto je ona sudija u strahu od njihove odluke (a ne po slovu zakona) dosudila 30.000 KM i kamatu, potvrđuju tu njenu presudu, a time i svoje nepravo, rekavši još da smo mi navodno “grubo ignorisali i nismo poštovali odluku Ustavnog suda”. Istina, to nisu rekle sve sudije Ustavnog suda, jer su sudije Miodrag Simović i Mato Tadić glasale suprotno. Stoga onim ostalim sudijama mogu na kraju reći da mi nismo ignorisali Ustavni sud BiH, već nismo primijenili njihovu odluku zato što se njome evidentno i grubo krše i ustav i zakon i Evropska konvencija. Da je sreće i istinske vladavine prava, kao što nije, za ovakvu odluku Ustavnog suda BiH trebalo bi krivično da odgovaraju sve sudije koje su glasale za nju, jer su time iskoristile svoj položaj i prekoračile granice svojih ovlašćenja, čime su drugom prouzrokovale štetu (u ovom slučaju Republici Srpskoj u vidu onih 30.000 KM nezakonito dosuđenog glavnog duga i kamate na taj iznos). Sve su to obilježja iz bića krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja, koji god od važećih krivičnih zakona da pročitamo. Stoga ovaj moj tekst nije samo otvoreno pismo, već je i javna krivična prijava za evidentnu zloupotrebu položaja od strane tačno određenih i uz to ustavnih sudija.

Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.