Osmijeh Kraljevića Marka

Jedna od ljepših izdavačkih vijesti ove - evo već skoro istekle - godine jest to što je izdavačka kuća “Sumatra” poslije dosta godina otkad je nije bilo na tržištu ponovo objavila knjigu Margerit Jursenar “Osmeh Kraljevića Marka”, u kojoj se vjerovatno najveća književnica dvadesetog vijeka bavi našim krajevima, našom epikom, našim mitovima i legendama. Riječ je zapravo o knjizi koja se u originalu zove “Orijentalne priče”, zbirci od deset pripovijetki o istoku (u najširem smislu) od kojih tri izviru iz srpske epske tradicije (“Osmijeh Kraljevića Marka”, “Zidanje Skadra” i “Kraj Kraljevića Marka”).

Jursenar je rođena u Briselu osmog juna 1903. godine. Od rane mladosti mnogo putuje: bila je u Engleskoj, Švajcarskoj, Italiji, Grčkoj, a krstarila je takođe i južnoslovenskim krajevima: bila je, između ostalog, i u Bosni. Ona ipak nikad nije bila nomad. Imala je dva privilegovana doma i oba su na granici: dvorac njenog djetinjstva na sjeveru Francuske, uz samu francusko-belgijsku granicu te kuća njene zrelosti, u američkoj saveznoj državi Mejn, uz granicu sa Kanadom. U dvorcu koji je sagradio njen predak provela je desetak godina ranog djetinjstva prije nego što se zbog Prvog svjetskog rata sklonila u Englesku. Godine mladosti Jursenarova će jednim dijelom provesti u već pomenutim putovanjima po Evropi, no krajem tridesetih godina sjena svjetskog rata će se ponovo nadviti nad njenim životom. Bježeći od rata u kasnu jesen 1939. godine stiže u njujoršku luku te će narednih pedesetak godina, tj. ostatak života, provesti na američkom kontinentu. Već 1941. nastaniće se u Mejnu, gdje će živjeti u bijeloj drvenoj kući usred šume breza i borova.

Publika

Djelo Margerit Jursenar spada u onaj uski krug najbolje vanvremenske književnosti. Ona je jedan od onih rijetkih pisaca čiji tekstovi ne stare. Jer istorija književnosti obiluje piscima koje su savremenici slavili na sva zvona, no čijem bi djelu već nakon deceniju-dvije istekao rok trajanja. Italo Kalvino je jednom za sebe rekao da njegova djela nikad nisu bila bestseleri, no da se iz godinu u godinu prodaju u ne tako velikim, ali konstantnim tiražima. To je pozicija kakvu ima i Jursenarova: manji tiraž, no veći broj izdanja i djela što se kontinuirano štampaju već decenijama. Jursenar nije jedan od onih pisaca koje je Hemingvej nezaboravno opisao: “Vidjeli smo ih kako dolaze i odlaze (…) kako odlaze daleko i ne vraćaju se i niko se nije zapitao kamo su otišli. Ljudi brzo zaboravljaju”; ona je pisac koji o(p)staje. Jer književnost je jedina umjetnost u kojoj se istinski uživa jedino u samoći. To je na prvi pogled njena slabost, no upravo je to u stvari njena najveća snaga. Čovjek će otići na operu ili na pozorišnu predstavu, dosađivaće se, no zarad neke etikecije neće izići iz sale; pomodarski nastrojen tajkun kupiće slike i skulpture, a da ih neće pošteno ni pogledati - interesuju ga jedino reputacija umjetnika i cijena; a čak i gledanje filma u velikoj većini slučajeva svodi se na puko ubijanje vremena i društvenu razbibrigu. A čitanje je prostor slobode i nikakav veliki brat ne viri u samoću koja se obraća slovima na hartiji. Pravi umjetnik poput Jursenar, uvijek ima svoju publiku.

Djela Jursenarove su prava i ozbiljna književnost, aristokratsko štivo za intelektualnu elitu, knjige koje traže vrijeme i odanost. Od “Aleksisa ili traktata o uzaludnoj borbi”, preko “Vatri”, “Ane Soror”, “Oproštajnog udarca”, “Snova i Sudbina” pa sve do “Hadrijanovih memoara” i “Crne mijene”, ona je stvorila bibliografiju za pamćenje i poštovanje. Odgovarajući na pitanja iz famoznog Prustovog “Upitnika” Jursenarova nekoliko puta ponavlja kojim se ljudskim osobinama ponajviše divi: Inteligencija, jednostavnost, dobrota, pravednost. Ko god je čitao njena djela zna da je kod nje život jest jednako literatura i da ove vrline podjednako poštuje i u književnosti. I zbilja, proza Margerit Jursenar je i inteligentna i jednostavna i dobra i pravedna: inteligentno pisana, jednostavne forme, pravedna prema čitaocu kome donosi nešto od dobrote. O čemu god da piše, drži se vlastite poetike: “Moje pravilo igre je najprije naučiti sve, obavijestiti se o svemu, čitati sve… To je metod hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi tačnije uočio sliku koju stvara ispod zatvorenih očnih kapaka.” Ona je takođe i sjajan tumač i komentator svojih tekstova: vlastite bilješke, predgovori i pogovori redovno prisutni u njenim knjigama uvijek su poseban čitalački užitak: i kao dodatak pročitanom djelu i kao esejistički zapis. Veliko književno djelo Margerit Jursenar je riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njene knjige se kao po pravilu čitaju više puta.

Djelo ne stari

Kad govorimo o Margerit Jursenar ne bismo smjeli zanemariti ni njen prevodilački rad. Na francuski je prevela djela Virdžinije Vulf, Henrija Džejmsa, Pindara, Konstantina Kavafisa te takođe i duhovne pjesme američkih crnaca. Bila je veliki fan gospel muzike. Najveći dio njenog opusa preveden je na srpski još za vrijeme Jugoslavije. Ipak, pošto većine tih knjiga više nema u knjižarama, potezi poput ovog izdavačke kuće “Sumatra” su dobrodošli.

Djelo ovo mudre žene ne stari. Kao Andrić, kao Fokner, ona je znala da se suština ljudskog kroz istoriju ne mijenja. Na pitanje “Kakvo je stanje vašeg duha danas?”, pretposljednje pitanje iz onog već pomenutog Prustovog “Upitnika” odgovorila je: “Tuga: uznemirenost zbog stanja stvari u svijetu onakvom kakvim smo ga mi stvorili”. U posljednjem odgovoru reći će kako joj se dopada geslo braće Van Ajk: “Onako kako mogu”. Margerit Jursenar nije više među živima (umrla je 1987), a stanje stvari u svijetu teško da se promijenilo nabolje. Ipak, njene knjige su trag jednog velikog duha, simbol visokih dometa ljudskih, djelo jedne žene koja se kao i Fokner trudila da bude bolja od same sebe i da sve radi onako kako može.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.