Oslobođenje narodu

Tema teksta objavljenog u "Oslobođenju" 22. novembra 2010. su glavom i bradom Željko Kopanja, Fahrudin Radončić i, naravno, uvijek ponovo Milorad Dodik. Prva dvojica u ulozi tajkuna, a treći u ulozi vožda koji određuje do podne šta će biti u RS, a od podne u FBiH. No, ostavićemo sada Dodika po strani i analizirati tekst iz "Oslobođenja".

"Čemu uopće intervjuisanje novinara u novinama?" Baš tako, čemu intervjuisanje novinara u novinama, kao što je to nedavno uradio Budo Vukobrat (Radio Slobodna Evropa) intervjuišući bez ikakvog motiva urednicu "Oslobođenja"? Isto smo pitanje mogli postaviti kada je u propaloj novini "Dani", nad kojom je starateljstvo preuzelo "Oslobođenje", napravljen razgovor sa Slobodanom Vaskovićem ili kada je nebrojeno puta osvanuo kakav razgovorčić u "Oslobođenju" sa mezimcima te novine, recimo sa uglednim novinarima koji iz Vašingtona nakratko navrate do Sarajeva. Eh, baš neka je postavila na početku svoje egide novinarka "Oslobođenja" ovo "principijelno" pitanje.

Čemu služi to što je novinar "Avaza" Almedin Šišić intervjuisao Željka Kopanju? Nije dobio nagradu, veli urednica. Nije, tačno tako! Ali ne pita žena to bez razloga, jer dobro zna na osnovi prakse svoje novine da sve i da je dobio nagradu, posebno u RS, tu vijest njena novina ne bi objavila, barem ne kao vijest. Bila bi to prstićem nadole obilježena informacija, napad i omalovažavanje dobitnika, jer nisu u istom taboru.

"Nije doživio ni neki profesionalni atak." Opet je zabrinuta urednica. Eto, nažalost, nije. Doživio je to prije par godina, a možda bi bilo dobro da je opet na kakvoj meti za odstrel. Mada, kada čovjek bolje razmisli, a prema pisanju sarajevskih sedmičnih novina "Dani", Kopanja i nije doživio neki "profesionalni atak". Više su bili u pitanju neki mafijaški obračuni. Baš se to, eto, moglo pročitati u "Danima", u kojima novinari intervjuišu novinare. Pisale su to iste one novine za koje urednica "Oslobođenja", pišući o Kopanji, nudi hvalospjev da su prvi i možda jedini pisali o Kazanima, te da je Kopanja tražio baš od njih da prenese tekstove o tome u svojim "Nezavisnim novinama". Od svoga kolege iz RS su tada dobili priznanje da "Sarajevo ima snage suočiti se sa zločinima počinjenim nad nebošnjacima". Lijepo je bilo čuti takvo priznanje, pa makar i od novinara koji je u međuvremenu postao omražen u Kotlini prepunoj ljudskih sloboda. Međutim, nije li Kopanja ipak požurio sa svojom hvalom?

Zanimljivo je da su preživjeli građani Sarajeva mogli pročitati ponešto (dobiti vrlo oskudne i nepovezane informacije) o Kazanima tek kada su sa ovog svijeta ili dijela svijeta nestali, na ovaj ili onaj način, gotovo svi akteri tih strašnih zločina. U biti nikada nije ni otvorena tema Kazani, a kamoli daleko šira tema: progoni i ulične racije, slanje uhvaćenih civila na kopanje rovova koje je trajalo još godinama nakon Cacine likvidacije. O tome gotovo niko nije ni pisao, pa ni ona grlata skupina građanskih novinara i neovisnih intelektualaca, istaknutih socijaldemokrata koji se gnušaju "Dodikovog fašizma". Možete li zamisliti da makar jedan jedini pojedinac iz takvih redova pokrene kampanju za podizanje spomen-ploče nevino ubijenim Sarajlijama u Kazanima?

Nije Kopanja napravio "nikakav profesionalni iskorak (doduše, u tom slučaju bi ga Avaz napao)", veli dalje novinarka relativizujući razloge intervjua sa Kopanjom u "Avazu". Hm, o tome bi se moglo i te kako govoriti. Ne samo da je napravio iskorak, nego je napravio iskorake, podjednako kao i "Avaz", jer bi ga u suprotnom "Oslobođenje" objavljivalo kao svog redovnog dopisnika, komentatora, analitičara... Ujedinio je Kopanja BiH više nego će to ikada učiniti građanski mediji Sarajeva. U njegovim novinama pišu već godinama kolumnisti iz drugog entiteta: od Fetahagića preko Ivankovića do akademika Filipovića, što je nezamislivo u "Oslobođenju". Pokrenuo je Kopanja nagradu "Nikola Guzijan", izbor ličnosti godine, izbor ministara godine, a nagrade dobijaju podjednako građani iz Federacije kao i iz RS, bez obzira da li su iz SDA, SDP-a, SNSD-a ili HDZ-a. Na svečanosti sjede gosti ne samo iz cijele BiH nego i šireg regiona i to ne sve sami istomišljenici, nego i oni koji nikada ne bi sjeli za isti sto da nije Kopanjinih "Nezavisnih". U njegovim novinama čitamo o Sarajevu podjednako kao o i Banjaluci, i dobre i loše stvari, a u "Oslobođenju" čitamo šta to sve ne valja u Banjaluci.

I, konačno, sluti ova novinarka (a i to je gurnula u izlog svoje egide) da bi ekskluzivnost intervjua sa Kopanjom trebalo povezati sa podnaslovom: "Bojim se da se iz Sarajeva inicira raspad države". Na to dodaje svoj komentar: "Ko to radi Kopanja nije otkrio, a ako i jeste, bit će da je novinar Avaza to sakrio od čitatelja."

Dobro je što nisu precizirali niti novinar "Avaza" niti Kopanja ko inicira raspad države, jer da jesu upravo bi tekstovi poput redovnih kolumni u "Oslobođenju" mogli poslužiti kao dobar primjer. Tamo se bolje nego igdje drugdje u bh. novinarstvu može naučiti kako izgleda kada se neko okomi na druge i drugačije i kada šalje "salve uvreda i optužbi" u svom "prepoznatljivom stilu" i tako doprinosi raspadu države.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.