Oslobođena zemlja
Ustoličenje ili intronizacija, saglasno tradiciji Pravoslavne crkve je svečani i toržestveni bogoslužbeni čin u okviru kojeg se za vrijeme božanstvene liturgije vrši uzvođenje novoizabranog episkopa na njegovu episkopsku katedru. Iako je ustoličenje isključivo vjerski čin, daleko od toga da se može reći da je ustoličenje mitropolita crnogorsko-primirskog Joanikja u cetinjskom manastiru Rođenja presvete Bogorodice bilo obavljeno u vjerskoj i svečanoj atmosferi.
Nemile scene organizovane od strane “šačice jada” takozvanih crnogorskih nacionalista, direktno podstaknute od strane odlazećeg režima gospodara kriminala i korupcije Mila Đukanovića pokazale su vrhunac njegovog cinizma i pokvarenosti. Pokušao je gospodar Milo da kroz medijske pritiske i zapaljivu retoriku ne samo da onemogući ustoličenje mitropolita Joanikija, nego i da baci ljagu na ovaj sveti i radosni čin.
Samo zahvaljujući zrelosti kako crkvenih velikodostojnika Srpske crkve, a tako i predstavnika crnogorskih vlasti izbjegnuti su sukobi i krvoproliće, koji su nesumnjivo priželjkivali predstavnici političkog okruženja Mila Đukanovića.
Potpuno izbezumljen i neuračunljiv potez, koji svjedoči o apsolutnom i političkom i intelektualnom beznađu u kojem se nalazi. Ponovni udar na Crkvu Hristovu i njegov novi fijasko. Kao da je zaboravio da je sasvim nedavno usvajanjem zakona o slobodi vjeroispovijesti, primorao Crkvu Božiju da pokaže svoju stvarnu snagu. A snaga Crkve je u jedinstvu naroda okupljenog oko Hristove istine, zbog koje je Milo izgubio svoju dugogodišnju autoritativnu vlast u Crnoj Gori.
Snažan organizam
Ostrašćen kriminalno stečenim novcem, samouvjerenošću da njegovom režimu nikada neće doći kraj, gospodar Milo je zaboravio da je Crkva Hristova isuviše moćan i snažan organizam koji nisu mogli da savladaju i mnogo ozbiljniji režimi, počevši od turskog, austrougarskog pa sve do komunističkog. Jasno je da su ovo njegovi zadnji politički trzaji, kroz koje je namjeravao da se vrati na političku scenu Crne Gore. Trzaji koji pokazuju realnost njegovog strmoglavog kotrljanja u propast. Strmoglavost i brzina političke propasti gospodara Mila razumljiva je kroz prizmu činjenice da su ga “niz vodu” pustili i njegovi zapadni mentori. Maksimalno iskoristivši njegovu vladavinu, radi ostvarenja svojih strateških ciljeva, poput odvajanja Crne Gore od Srbije, ulaska u NATO i priznanja nezavisnosti Kosova, zapadne sile po starom dobrom demokratskom običaju sada vješto peru ruke od njega.
Da je u Crnoj Gori zaista nastupio kraj jednog ostrašćenog totalitarnog političkog režima, građenog na idejama lažnog i izmišljenog crnogorskog identiteta i stalne konfrontacije sa Srpskom pravoslavnom crkvom, svjedoči nam upravo ova “šačica jada” koja je pravila proteste i barikade u staroj prestonici Cetinju.
Jedva nekoliko stotina izbezumljenih glava, uglavnom sastavljenih od crnogorskih Bošnjaka i Hrvata bila je okosnica protesta protiv ustoličenja mitropolita Joanikija. Očekivao je gospodar Milo da će svojim dolaskom na Cetinje sabrati hiljade, ali to ne samo da se nije desilo, nego je pokazalo realnu brojčanost njegovih sljedbenika.
Veličanstven doček patrijarha srpskog Porfirija u Podgorici uoči ustoličenja, na kojem se okupilo nekoliko desetina hiljada vjernih ljudi, poslao je silnu poruku da je Crna Gora napokon oslobođena zemlja. Zemlja u kojoj većinski živi svetosavski narod, sa jasnim samopoznanjem svoga srpskog nacionalnoga i pravoslavnog identiteta utemeljenog na istorijskom činjenicama. Miroljubive i dostojanstvene poruke i patrijarha Porfirija i mitropolita Joanikija svjedoče o dobronamjernosti i spremnosti Srpske crkve da se u crnogorskom društvu putem mira i iskrenog bratskog dijaloga prevaziđu svi problemi i podjele izazvane, prije svega, političkom pristrasnošću minorne grupe ljudi.
Radost
Međutim, ono što posebno raduje srca pravoslavnih vjernika naše svetosavske Crkve je iskrena odlučnost i spremnost patrijarha Porfirija da se hrabro bori za interes srpskoga naroda i Srpske crkve na našim vjekovnim zemljama. Suštinski je bilo važno da se mitropolit Joanikije ustoliči u Cetinjskome manastiru - drevnoj katedri crnogorsko-primorskih mitropolita Srpske pravoslavne crkve. Cetinjski manastir je živo svjedočanstvo prisustva Srpske crkve u Crnoj Gori, kao autohtone i istorijski utemeljene.
Mitropolit Joanikije je 41. ustoličeni mitropolit SPC (od osnivanja Cetinjskoga manastira 1484. godine, kao sjedišta Zetske mitropolije), čime je nastavljen istorijski kontinuitet, koji su htjeli prekinuti upravo oni koji ne samo da ne poznaju istoriju i kanonski poredak Crkve, nego izmišljaju neke nove vještačke identitete.
Međutim ni očigledan medijski pritisak, ni nerazumna i licemjerna retorika gospodar Mila, koja je na proteste izvela “šačicu jada”, nisu poljuljali odlučnost patrijarha Porfirija da ustoliči mitropolita Joanikija u cetinjski tron. Ovo je velika pobjeda cjelokupnog srpskoga naroda, pobjeda naše svete svetosavske Crkve koja je sada, kao i uvijek kroz mnogovjekovnu istoriju svoga postojanja bila istinski čuvar našeg nacionalnog identiteta i samobitnosti.
(Autor teksta je starje šina hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banjaluci
i predsjednik Imperatorskog pravoslavnog palestinskog društva u RS)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
