Oslobodite se četništva, molim lijepo!

Sanja Vlaisavljević
Oslobodite se četništva, molim lijepo!

U zemlji u kojoj skoro pa svake sedmice poneki politički skandal zasjeni svakodnevicu nemoguće je ne primijetiti kako ni poslije petnaest godina nakon rata netrpeljivost među građanima nikako da prestane. Ne bilo gdje, ne među bilo kojim građanima, nego javnim ličnostima. Onim koji obavljaju javne funkcije: profesorima, intelektualcima, novinarima.

Ne pamtim kada sam se nakon rata toliko prepala kao ovih dana u Sarajevu. Ne znam baš zašto i neću pisati o svojim emocijama, jer ove kolumne nemaju taj ton, ali ovo ipak želim na početku naglasiti radi ostatka teksta. Obećala sam čak sebi da neću progovoriti niti riječ o svemu što se ovih dana dešava oko mene. Naše javno mnjenje nije prijemčivo da čuje komentare o nekim dešavanjima proteklih dana, o izjavama koje su javno upućene dijelu javnosti i koje izazivaju opravdan strah kod običnih ljudi. Ali s obzirom na to da su sva ta dešavanja pokazala još jednu mračnu stranu sarajevskog duha ili još jedan dobro pokriveni sloj stvarnosti suživota, odvažiću se ipak nešto reći.

Neću pisati o hapšenju Jovana Divjaka, ne zato što nemam šta reći, nego zato što se preko "slučaja Divjak" danas dokazuje multikulturalnost Sarajeva, a koja je više nego diskutabilna. Ako u isto vrijeme dok se na noge podignuto Sarajevo diči jednim Srbinom drugi Srbi, koji ničim nisu pokazali nekakvu zlu volju, proglašavaju četnicima - nešto nije u redu. Ako izvjesni novinari, kolumnisti i nevladini aktivisti, sebi dozvoljavaju da prozivaju sve one koji nisu javno digli svoj glas protiv hapšenja Divjaka, a pri tome izričito imenuju samo "bračni par Vlaisavljević", opet nešto nije u redu sa multikulturom. Ovo imenovanje Vlaisavljevića nije ništa drugo nego otvoreni šovinistički poziv na javni linč, jer se time pokušava ukazati da ti ljudi nisu spremni da brane "patriotizam, čast i sarajevski duh"! Da li? Ovo me podsjetilo na petokolonaški žig koji su tokom rata neki od prozvanih na sebi nosili u tom gradu. Ako će odbrana multikulture biti potkrijepljena pozivanjem na dežurne nosioce te svete sarajevske odlike u liku dobrostojećih sarajevskih Srba koji sada poput starleta pokazuju svoja zabrinuta lica povodom hapšenja jednog Srbina, e onda ne može čovjek a da se ne zapita: "Pa šta su ti Srbi iz izloga do sada uradili za Srbe i one kojima su srpstvo kao kakvo najgore ljudsko svojstvo pripisivali građanski nacionalisti u Sarajevu tokom rata, a bogme ništa manje i nakon rata?".

Istina je da je Divjak omiljeni građanin Sarajeva. Istina je da je nahranio, zbrinuo i školovao brojnu djecu poslije rata. Istina je da brojne Sarajlije izražavaju žaljenje što je u pritvoru. Ali istina je i da se danas multikultura grada brani upravo preko "slučaja Divjak" i da se tim povodom šalju najgore nacionalističke poruke (drugim) Srbima.

Ako će ambasadoru Srbije, izvjesni bivši-sadašnji-budući političar Stjepan Kljujić poručiti da pakuje kofere i ide kući, onda je posrijedi golema greška u tumačenju "zajedničkog života". Samo napomene radi, upravo je aktuelni ambasador Srbije svoga sina doveo u Sarajevo gdje je završio srednju školu. Zašto bi sada trebalo da pakuje kofere i ide odavde? Šta je zgriješio čovjek koji je veoma puno učinio na zbližavanju dvije susjedne zemlje, a nikada nijednu ružnu riječ nije javno rekao, nijedan neodmjeren komentar dao, nijednu šovinističku izjavu preko medija odaslao? Za razliku od ove Kljujićeve od koje se ledi krv u žilama.

Ako će novinarka RTRS-a samo zato što je postavila pitanje biti četnikuša, glupa, nepismena, neobrazovana, šta se onda javnosti poručuje? Pa i ona živi baš ovdje, baš među svima onima koji su bili na istom mjestu na kojem joj je najgora nacionalistička uvreda upućena, i to na mjestu na kojem su se skupili intelektualci Sarajeva da odbrane multikulturu. Pa šta ako je pitala ko je ubio vojnike? I general Divjak je izjavio, ne jednom, da se u Dobrovoljačkoj desio zločin. Je li odmah i on četnik, samo onako potajno, ne javno, jer se preko njega brani multikultura, ne zaboravimo?

Novinarka Kusmuk treba da se oslobodi četništva zato što je pitala. A čega onda treba da se oslobode oni koji kvalifikuju "neatraktivne Srbe" baš onako kako je Kusmukova kvalifikovana? Ničega! Jer to je jedna od najiskrenijih izjava koju smo mogli čuti u medijskom prostoru, a koja oslikava iskren stav prema onima "koji žive do nas".

Novinarka RTRS-a pri tome "ponavlja glupost" koja joj je "utuvljena u glavu"! Zašto? Zato što pita. Pa kako takvo pitanje može biti izraz četništva i gluposti? Nema pogrešnog, lošeg ili glupog pitanja u politici opterećenoj najtežim konfliktima. Pa i u logici je poznato da pitanje ne može biti niti istinito niti lažno. Pitanje sa kojim se ne slažemo može upitanome upravo pružiti dobru priliku da se javno pokaže: prednost, nadmoć, utemeljenost njegovih stavova. Nema po sebi loših novinarskih pitanja. Navodna loša i pogrešna pitanja upravo mogu biti najbolja, jer pomažu da se odagnaju predrasude, da se obrazuje javnost, da se otkrije nepoznat podatak, da se argumentima ukaže na neosnovanost pretpostavki sadržanih u postavljenom pitanju. A nipošto da se diskvalificira osoba koja pita. U slučaju novinarke Kusmuk to se čini i svim onima koji su je "indoktrinirali" i "zaglupili", svim onima sa kojima ona dijeli medijski i životni prostor.

I konačno, kao osoba koja već dugo nosi žig srama zato što se javno oglašava povodom ovakvih primjera nekulture dijaloga, rizikujem da po ko zna koji put dobijem kvalifikaciju poput one koja je upućena Branki Kusmuk (i to ni manje ni više nego na sesiji sarajevskih neovisnih i slobodnomislećih intelektualaca!). Ipak ću javno da zapitam: kakva je to kampanja oko oslobađanja zatočenog generala, ako je njena glavna oštrica, nipošto bezopasna, upućena ka onim koji su uzdržani ili koji se usuđuju da postave sumnjičava pitanja?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana