Orden grije srce Osmanlije

Pretjerivanje nam je u krvi. Pretjerano jedemo, pretjerano psujemo, pretjerano mrzimo, pretjerano i volimo. Pretjerujemo na sahranama i pri rođenju. Svaki stari prdonja odjednom poslije smrti postane duša od čovjeka, velika poštenjačina i dobrotvor, vjernik ili komunista kakvog nije bilo ni na svijetu ni na dunjaluku. Dobar čovjek, da je samo više takvih. Ne mrtvih, dobrih. Nije zanemarivao djecu i tukao ženu, ne dao Bog! Boga nije psovao, osim nekad. Zapravo, nikad, samo se činilo ljudima. Psovao je “bloga”, jer na tim blogovima na internetu svakakve budaleštine pišu, eto. Nije se ni pretjerano zaduživao, jok! Ostavio zeru hipoteke na kuću i njivu, čisto da djeca ne prodaju navrat-nanos pa da ne počnu onu drogu jest'. Ja sam se, vjerovatno, rodio kao inženjer mašinstva. Direktor. U Crnoj Gori, tamo gdje, po mišljenju mog prijatelja Ivice, žive brkati Srbi zvani Crnogorci, muškići se rađaju kao junačine a ženska djeca... Hm, ženska djeca se rađaju da budu žene, valjda. Ne znam. U Dubrovniku se rađaju sve sami “gospari”, staro dubrovačko plemstvo. Nikom ne pada na pamet da se u slučaju Dubrovnika, radi o starom trebinjskom plemstvu. Ne može se u Dubrovniku roditi Trebinjac, dokaz je to što se ne krsti sa tri prsta kad malo jakne. U Zagrebu se rađaju pravi “Zagrebčanci”, Purgeri, u Beogradu se rađaju rođeni Beograđani spremni da se od srca nasmiju svim Hercegovcima, Piroćancima, Šumadincima ili Crnogorcima, pogotovo onima koji im nisu roditelji. Broj rođenih Beograđana se uvišestručio zadnjih decenija, kao da se razmnožavaju djelidbom, kao amebe, a ne parenjem poslije kojeg slijedi devetomjesečna trudnoća.

Dvica k'o raketla

U Mostaru, baš zbog izuzetno izražene sklonosti pretjerivanju, nije svakom svašta vjerovati. Ja se iskreno nadam da ni meni ne vjerujete sve što napišem. Nastojim biti iskren, ali, đavo ne spava. Možda sam i sam sebe, ovako sklon pretjerivanju, uspio uvjeriti u nekakvu budalaštinu. Kod nas, u 'Ercegovini, u ribarskim pričama žive pastrmke dugačke metar i po, u švalerskim izmišljotinama je toliko pretjerivanja da se ja prosto postidim svog nikakvog seksualnog života. U Mostaru ima “golfova dvojki” bržih i jačih od “audija A8” ili “mercedesa” S klase. Kleli mi se ljudi da su njihova vozila ili prometala ostavljala ove zvijeri iza sebe na relaciji Mostar - Sarajevo, ostavljali nove nabrijane njemačke mašine u oblaku dima i vonju sprženih automobilskih guma, bezdušno preticali te nove skalamerije koje ne mogu ni gume da ostružu njihovim legendarnim golfovima dvojkama. Inače, kad prodaju te svoje “golf dvojke”, obično kažu da ih je vozila jedna ruka. Moguće, i ja često vozim jednom rukom. I, kažu da je tog “golfa “vozila časna sestra. Ispada da u Mostaru ima na hiljade časnih sestara koje veći dio života i po cijeli dan voze “golfove dvojke” koje kasnije, kao nove, prodaju pošteni prodavači kao novih “golfova dvojki”.

Ništa nije kao na filmu

Pretjerivanje zna biti uvredljivo. Ne pada mi na pamet da kupim “novog golfa dvicu”. Između ostalog i zato što mislim da je “ford” bolje auto. Kad neko laže da je stari “ford” kao nov, lakše mu je povjerovati. Pretjerivanje znači da se računa na naivnost ili glupost onoga kome se nameće preuveličana i “frizirana” informacija ili napuhana činjenica. U ranoj mladosti, dok još nisam poznavao oružja i ratna oruđa, vjerovao sam kako Bata Živojinović u partizanskim filmovima čađavim mitraljezom s dalekog neba skida avione kao čičke sa džempera planinarskog. Tradicija filmskog pretjerivanja se zadržala i u ostacima nekada moćne bosanske kinematografije. Ne mogu je zvati bosanskohercegovačkom jer hercegovačke i nema. Ima je, ali je takva da bi bolje bilo da je nema. Da nije mog prijatelja Mire Barnjaka u Mostaru, ne bi grad ni dobrom koprodukcijom zamirisao. Pogledati film “Živi i mrtvi”, obavezno, on ga radio. Pretjerivanja nema ni mrve, vjerujte mi na riječ. Ne pretjerujem, evo, neka odmah umrem ako pretjerujem. Vidite, nastavljam pisati, istina je, ne pretjerujem... Bosanskih dokumentaraca se ni Gebels ne bi postidio. Ko to gleda, mrzi Srbe a Hrvati mu se gade, onako tolerantno, suživotno i multietično. Igranih filmova se i ja stidim, iako nisam Bosanac. Stid me je, osjećam se poniženim činjenicom da režiseri iz Sarajeva i još par tih “Bosni”, misle da su konzumenti tih filmova beslovesna telad koja će pojesti šarena vrata, zadovoljno podrignuti i odmah postati kravica marke “Milka” i boje lila, baš kao haljinica u onoj folk pjesmici. Jer, na nesreću, i ja sam konzument tih blesavih uradaka tipa “Na putu”, “Go Vest”, “Rimejk” ili “Grbavica”. A problem je, naravno, u pretjerivanju. Kao kad Emir Hadžihafizbegović glumi lošeg čovjeka, ratnog profitera, u filmu “Grbavica”. Prvo, ne mora se puno truditi da odglumi lošeg čovjeka. Drugo, na sebi ima skupu bundu. Treće, nadžidžan je nakitom, raznim, sve šljašti na njemu. Četvrto, iza njega je “mercedes” klase “glanc nov”. Peto, kosa mu ofarbana živopisno, krkansko -ratnoprofiterski. Šesto, kaže, parafraziram: “Šta je ovo danas!? Puteri se j... (autocenzura) k'o ludi!”. Ima toga još, ali bilo koje od tih prikazanih simbola krkanluka i neukusa bi bio dovoljan da nam nacrta sliku. Ali, ne, pošto vrla Jasmila Žbanić, režiserka, misli da smo mi neka magarad i nismo nikad u životu pogledali film, treba nam sve deset puta nacrtati. Taj vid pretjerivanja odmah zasmrdi na neiskrenost i prizemnu konstrukciju. Dakle, što bi rekli u žargonu, ne drži vodu. O njenom drugom filmu ne bih sad. Dosta je bilo u Mostaru vidjeti ljude dok izlaze iz ponekad - kina u Kosači. Podignute obrve i začuđeni pogledi. Dijapazon razmišljanja o tom filmu je bio širi i intenzivniji od radnje, čak realniji. Neki su se pitali zašto film ne završava i šta je nesretna Jasmila njime htjela kazati. Neki su se pitali zašto je onako blesav film uopšte snimljen.

Ustašizani, dobri ste jarani

Pretjeruje se na TV-u. Federalna TV, recimo, baš “pregoni” s partizanskim filmovima. Radnja odavno izašla iz kaveza smisla, Bata Životinja šmajserom obara čitave otkose Švaba, ilegalci čisti kao suza isplivavaju iz kanalizacija a Švabe... Švabe su tako spremni na umiranje od partizanskih metaka da padaju po trojica od jednog projektila, pa se počnem pitati zašto su se uopšte rađali kad tako lako umiru. Pitam se još ponešto, nažalost urednika FTV-a. I to ne samo ja, pita se puno svijeta, ovdje, u Hercegovini. Je li to pokušaj da se novoj vlasti da partizanski karakter, sad kad se zna da Socijaldemokratska partija toleriše, čak dopunjava ustaški koncept HSP-a? “Stanovi” Hrvatske Stranke Prava niču u Sarajevu poput mahovine na derutnim sjevernobosanskim kućercima. Moj prijatelj Nino zove tu koaliciju “Ustašizani”. Pretjerana priča o multietičnosti i toleranciji, takođe pravi kontraefekat. Svima je jasno da toga na izvoru priče, zapravo i nema. Stalno ponavljanje groteskne teorije kako Željko Komšić, jedan od dva bošnjačka člana troglavog Predsjedništva BiH, predstavlja Hrvate, nagoni me na pomisao da prije predstavlja Laponce nego hrvatski narod. Pretjerivanje u stalnom ponavljanju riječi “agresija”, navodi na zaključak da se radi o klasičnom građanskom ratu sa elementima vjerskog sukoba. Kad je reis Cerić u onom snimku na američkoj televiziji ponavljao kako u BiH nema opasnosti od terorizma, mislim da su se čak i plitki Amerikanci zagonetno smješkali uvjereni da u Bosni i Hercegovini živi Osama glavom i bradom i da mu je barem šest od šesnaest žena u Sarajevu, i da redovno prima insulin u bolnici na Koševu.

Turci multikulturci

Stalno prikazivanje Turske kao dijela rješenja haosa u BiH i povede nas u “integracije”, smrdi žestoko. Turska je, de fakto, azijska zemlja. Ima šanse da uđe u Evropsku uniju koliko ja da budem maneken ili da reklamiram šampon za kosu. U Turskoj bjesni građanski rat. Nacionalno pitanje Jermena u Turskoj riješeno je na turski način, milionskim ubijanjem. Nacionalno pitanje Kurda u Turskoj se rješava na sličan način, ali danas, u vrijeme globalnog informisanja, nije lako ubiti milione. Pogotovo ako se država hoće prikazati demokratskom i pravnom. Ni patronat Amerike više ne može sakriti desetine Kurda ubijenih u kaznenim ekspedicijama turske vojske, stotine i hiljade zatvorenih novinara i pripadnika nacionalnih manjina, užasne torture u zatvorima i jačanje militantnog islama. Sve izraženiji vjerski fundamentalizam, odavno više nije stran percepciji našeg nekadašnjeg kolonizatora. Kemal Ataturk, otac nacije, sve je dalje Turskoj i Turcima. Islam koji je Kemal uspio potisnuti iz vlasti, polako se vraća, i to na velika vrata. Kolonijalne pretenzije Turske prema BiH više se i ne kriju, turski ambasador je onomad izjavio kako Bosnu, nažalost i moju Hercegovinu, smatra još uvijek dijelom Turske carevine. Ti hvalospjevi Turskoj, dakle, pretjerivanjem tjeraju čovjeka da se raspita gdo je ta, što je ta, i šta zapravo hoće, da prostiš, ta Turska.

Sjaši Murta da uzjaše Multikurtoglu

Jedan srpski nesretnik, bošnjačka ratna i posljeratna ikebana zvana Mirko Pejanović, dobio je od Turske orden. Udruženje bosansko - turskog prijateljstva “Bosfor” uručila je Mirku Pejanoviću osmanlijsko odlikovanje. To se zove, čisto ako vas neko pita, “adhnama”. Dodijelio sultan Mehmed II još davne 1463. godine fra Anđelu Zvizdoviću, valjda za podržavanje Turske u smirivanju katolika u tadašnjoj Bosni, da se ne bune i ne traže tamo nekakva nacionalna i ljudska prava. Valjda za ovo isto što sad rade Framarko Oršolić ili Donluka Markešić. Mirko Pejanović je uspio osmanizirati samo malehani dio Srba, većinom sarajevskih. Sa onima u RS-u i ovima u Mostaru, slabije mu je išlo, na svu sreću. Profesor Mirkoglu Pejanoglu je izjavio da će mu “ova nagrada biti novi poticaj da ne posustane u borbi za ostvarivanje ljudskih prava svih građana Bosne i Hercegovine”. Aferim, Mirko. Predsjednik osmansko - bosanske udruge, Rizvan Halilović, izjavio je: “Sa zadovoljstvom ističem da je prvi dobitnik ovog priznanja rahmetli Alija Izetbegović, a drugi je uvaženi profesor Mirko Pejanović koga smo imali prilike dobro upoznati kao člana ratnog Predsjedništva RBiH, člana Srpskog građanskog vijeća (SGV) i dekana Fakulteta političkih nauka”. I tako pretjerivanje u “multikulturi” i “toleranciji”, sa osvrtom na zahuktalu osmanizaciju, opet tjera čovjeka da se zapita čemu onda toliko pregonjenje u nastojanju da se trula greda bosansko - turska pred cijelim svijetom ofarba u vesele boje evropske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.