OPREZ, SRBOVANjE!

Htio sam pisati o turskom ambasadoru Davutogluu, članu Predsjedništva Komšićogluu, vođi SDP-a Zlatkoogluu, o Marku Vešovićogluu, Vladimiru Gojerogluu i ostalim Bosancima i Bošnjacima multikulturne provenijencije kao primjeru suživota i tolerancije kakav bi svaki nacionalno osviješten muslimansko-bošnjački ili turski političar podržao. Ali, neću. Ta Bosna se naslanja na Hercegovinu, ali srećom, nije jedina. Na Hercegovinu se tješnje naslanjaju Hrvatska i Republika Srpska. I do jednog i do drugog iz Mostara mi je triput kraće onom mojom kantom od auta nego do Bosne. Neka mi oprosti moj ford, ja njemu tako od milja nekad... Kao kad mater kaže "Ono moje magare" ili "Onaj moj domuz". Tako govore matere koje vole svoju djecu. I žena koja voli muža često, obično s razlogom, kaže "Oni moj hajvan". Kad žena pred bliskim ljudima hvali svoga muža ili svoje dijete, počne mi hvala smrdjeti na neiskrenost; ili je muža uhvatila u kurvaluku ili je djetetu u džepu našla kakvu tabletu ili smotak marihuane. Ili joj je veselno dijete posjetilo novčanik, opljačkalo komšijsku kuću ili... Čeljadi moja, što me pustiste da ovoliko naširoko odem?

Multikulturoglui

Hm... Dobro je što spomenuh ove "multikulturoglue". Dugo uzgajana mržnja prema drugom i drugačijem, prema onome ko drugačije misli, jede i govori, ostavila je posljedice. Grozne. Mržnja prema Srbima i dugo sakrivana netrpeljivost prema Hrvatima, u kratkoj i rušilačkoj vladavini SDP-a, učinila je svoje. Učinila je isto što su Gradska uprava i austrijski OMV učinili mojoj staroj kući. Razdrmali do rušenja i stavili u zonu opasnosti od eksplozije. Srećom, nisu svi izloženi "multikultivaciji" i "drmanju" kao ja i moja kuća. Nisu svi Srbi i Hrvati izloženi prevaspitavanju i utjerivanju bosanske pameti u hercegovačko-bošnjačke, srpske i hrvatske glave. Ne daju ni muslimani Hercegovine svoju Hercegovinu, znaju i oni da ovo nije nikakva "Južna Bosna" Abdulaha Sidrana, Bakira I. i Zlatka L. Srećom, narodi podijeljeni granicama ne ostavljaju uvijek svoje u nemilosti. Nije dobro podijeliti narode granicom, gore je to nego podijeliti zemlju. Sreća je da je narod teže podijeliti. Nesreća naroda je u tome što se u njemu uvijek nađe neko kome su pare i fotelja draži od obraza.

Mostaroglu

Ima ljudi koji vole svoju nevolju. Volim ja svoju ruševnu djedovinu, ne bih je dao za vilu negdje drugdje. Ne zato da se moj djed Nikola ne prevrne u grobu ponad Šantićevog, volio bi moj Nidžo da se ja riješim belaja. Volim i Muhameda, smetljara, više volim s njim pivu popit nego s nekim doktorom nauka. Znam da mi nikad neće vratiti onih 100 maraka što sam mu dao kad su ga iz tuđe kuće istjerali, a drugi dom mu nisu dali. "Volim Mostar, makar 'vaki", piše na jednom zidu. Ima i žena koje čovjek ne bi trebao voljeti, a voli ih. S razlogom. He, kao u onom vicu... Dođe Mujo kod hodže i kaže mu: "Fata me vara." Veli hodža njemu: "Razvedi se". Mujo: "Ali, volim je." Hodža kaže: "Onda nemoj". Mujo: "Ali, vara me..." Hodža: "Pa, onda se razvedi." Mujo kaže: "Ali, volim je." Na to će hodža njemu: "Znaš šta, Mujo, idi pa se pokrsti, pređi na hrišćanstvo." Mujo se zblane i pita: "Pa, dobro, kako će mi to pomoć'?" Hodža će na to: "Neće. Ali, idi malo popa zafrkaji..." Volim ja ovaj nesretni Mostar. Ne bih ga dao za Pariz i Katrin Denev iz mlađih dana. Zato ga u svijetu hvalim a tu kudim kao majka dijete, sve se mislim biće bolji prema svojoj čeljadi. Nije i ne misli biti bolji, ali ja ga ipak volim. Volim kad je moj grad na mojoj strani. Čak ni gradske vlasti, ovako ljigave i korumpirane, sa gradonačelnikom koji je više u Kini i u Italiji nego u Mostaru, ne mrzim. Ni one ljude koji rade u onoj OMV skalameriji koja mi puni pluća benzinom, ne osuđujem. Nemam rašta protiv njih, makar za Hitlerovu rodnu grudu i za moje i djedove dušmane radili. Plaćeni su deset puta manje nego što bi bili u Austriji za isti posao, vazda neispavani i umorni. Moraju i oni koru hljeba negdje zaraditi i kredite austrijskom bankarskom Rajhu otplatiti.

"Prosvjeta" i Ratkoogluova prosvjetoglu

Sad, dok ovo čitate, traju "Šantićeve večeri poezije". Organizuje ih SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar (u hijerarhiji više od 80 "Prosvjeta" u svijetu, nap. a) i SPKUD "Gusle" iz Mostara. Ja sam, eto, potpredsjednik. Drugi potpredsjednik je profa Čvoro, predratni sekretar "Prosvjete". Ima tu i upravnog odbora od 22 čeljadeta; uglavnom profesora i doktora. Od titula se može dvolisnica ispisat'. Nekoliko stotina članova. Doduše, ima jedno udruženje građana sa troje Srba koje su mostarski "multikulturnjaci" napravili po svojoj mjeri, bez previše Srba i s nimalo ćirilice, ali o Ratkoogluu Pejanoviću neću odma'. U jednom od sljedećih odlomaka ću, ako Bog da. Elem, pošto je Mostar srpski grad, ne samo bošnjački i hrvatski, mi Srbi bi da grad Mostar bude na našoj strani. Za nas se sigurno zna da nismo došli odnekud, ili smo bili tu ili smo se vratili. Naš je, makar i 'vaki. I volimo ga, ništa manje nego drugi. Zato se Upravni odbor SPKD "Prosvjeta", GO Mostar, obratio Gradskoj upravi Mostara. Za pokroviteljstvo. Ne zbog para kao Ratkooglu, htjeli smo potpisati naš grad na plakat. Mi, grad i gora zelena. Ali... Sad ću vam pripovidit, što bi rekao moj prijatelj Iviša.

Uljavoglu

Nas troje i pop; profa, sekretarica, otac Rade i ja, poslali dopis i na poziv Gradske uprave, otišli na sastanak. Sve fino, krasno bilo. Rekli, nema problema, samo nam vi dostavite program. Ja sav sretan kao mali konj, otišli svi kafu popit' i pričali kako su ti u Gradskoj upravi zapravo fin svijet. Ja se malo počešao iza uva, zažmirkao desnim okom i složio se. Eh, naivan sam li ti... Dobro mater za me veli, "Ona moja budala". Poslali mi dopis, onda zovu oni nas. Ništa papir, telefonom. Da dođemo. Profesor, sekretarica i ja, nacrtamo se kod njih u pet do deset. Kad, kažu, čekamo nekog još. Dolaze Ratko Pejanović iz "multikulti", one bošnjačke i njegove "Prosvjete". I Asim Krhan, direktor Muzeja Hercegovine, institucije koja je dekretom bošnjačkih vlasti, zaostavštinu Perse Ćorović, Ćorovića kuću - njen poklon SPKD "Prosvjeta", prisvojila. Uz saglasnost Pejanoviće bošnjačke "Prosvjete" prisvojio. One u kojoj samo on, uz blagoslov bošnjački, može sazvati skupštinu. Multikulturoglu "do jaja", što bi rekli klinci. Ah da, tu su bile i "pročelnice za kulturu" (ma šta to značilo) Alma Fazil-Obad i Inga Mikulić-Dragoje. Neću ih panjkati, nije muški ni hercegovački o ženama loše zboriti. Ženski život južno od Slovenije i nije neki život, ne trebam ih još ja razvlačiti po novinama, makar i trebalo. I, bio tu pročelnik za društvene djelatnosti, Božo Ćorić, stranački aparatčik (HDZ-ov, mislim) sa kvalitetno nauljenom frizurom, nauljenom kao baklava. Da nisam pristojan i fino odgojen, rekao bih da mi se čini tako uljav da pomislim kako se netom izvukao iz gradonačelnikove g... Uh, pardon. A i kako bi. Gradonačelnik Ljubo Bešlić ili je u Italiji ili u Kini...

Razgovoroglu

Tu, dakle, njih troje, ona dva "multioglua" (Asim i Ratko), te nas troje (profa, sekretarica i ja). Mi malo zbunjeni neočekivanom "sačekušom" od ovog multioglua Pejanovića, ali se pravimo nevješti i nezbunjeni. Onda uljavi, Božo Ćorić, reče: "Na prošlom sastanku je bilo previše srbovanja. Zna se šta je srbovanje donijelo ovom gradu!" Mi se zabezeknemo. Sekretarica se zacrveni, profa obori pogled, ja se uhvatih za sto. Ja zatražih objašnjenje i pitah ko je taj koji je srbovao. Uljavi Božo se zamisli malo i kaže: "Otac Radivoje Krulj." Ja rekoh: "I ja mislim što i on. Mogu li i ja da srbujem? Nije on veći Srbin od mene", rekoh, ljubomoran kakav jesam. Jest Rade viši i širi, ali šta ima on bit' veći Srbin od mene!? Onda mi kažu da sa spiska učesnika "Šantićevih večeri" izbacimo one koji previše srbuju. Konkretno, velikog Matiju Bećkovića i sjajnog Rajka Petrova Noga. Ja upitah zašto tako ne "čekiraju" učesnike hrvatskom "Preporodu" i muslimanskom "Napretku". Uljavi tad reče da poreski obveznici neće plaćati to naše. Srbovanje valjda, šta li... Ja rekoh da smo i mi, Srbi, poreski obveznici. Htjedoh reći i da je Mostar malo veći od njegove Grabove Drage, ali se sjetih da iz tog seoceta znam par ljudi stoput boljih od njega. Ugrizoh se za jezik i rekoh: "Ako se ja budem pitao, nećete nam određivati koga ćemo pozvati, bar ne samo nama, Srbima." Rekoše nam i da moramo sa ovom Ratkovom "Prosvjetom" i Muzejom Hercegovine praviti "Šantićeve večeri". Ratkooglu Pejanoglu je samo mudro ćutao. Zna i on da nije za pismene priče. Rekoh ja onda: "Nogo i Bećković nisu ni optuženi. A tjerate nas da 'Šantićeve' pravimo sa čovjekom koji je potpisao peticiju za oslobađanje Rasima Delića, optuženog za ratne zločine nad Srbima." Onda Asim, ne izdržavši, reče: "Nije Rasim Delić ratni zločinac!" Onda se sjetih da onaj koji je ubijao Srbe, u "multikulturi" ne može biti ratni zločinac.

Delićogluov zločinoglu

U donekla doba, donekle popustismo. Ne puno, samo da ćemo sarađivati s Muzejom. Grad "pozdravio što je preovladao razum", pismeno. Zapravo, ne baš pismeno pisano. Muzej je tu, počeh se tješiti, jer mu je Gradska uprava dala "Prosvjetinu" kuću, nije tu Asim kriv, samo je direktor. A i ima pravo da misli da general Delić nije ratni zločinac, makar bio u Hagu optužen i osuđen. Ja mislim da jeste. Imam ja svoje ja, ali dozvoljavam da i Asim ima svoje Asim. S Ratkom ni u kino. Da su to u našem Upravnom odboru s njim htjeli, ja bih izašao iz "Prosvjete". Srećom. Srbi su politički narod, ne daju se gnječiti, pa ova naša "Prosvjeta" nije "multikultioglu" i ne da obraza ni za pare od vlastitog poreza. Srbi uredno u Mostaru plaćaju, kad kasne ne oprašta im se i ne čeka se sa isključenjima i kaznama. Elem, čekali smo. Dopisivali se. Jer, stvarno smo htjeli da grad bude na našoj strani. I uljavog Božu Ćorića smo čekali, da progleda i pokaje se za ono što je rekao. Pokajanje je najveći hrišćanski domet, sveti čin, najljepše što čovjek ima i može. Ni pisao nisam o tome što je izrekao nesretnik, zbog mira u kući. I zbog varave nade u sve ljude, makar ljigavi, čak nauljeni bili. Čekali smo, dopisivali se, da potpišemo grad na plakat. Rekli zadnji put da će nam javiti, već kad je plakat bio gotov za štampanje, neki dan. Rekao i Ljubo Bešlić, mostarski Marko Polo, da će javiti. "Šantićeve" počele juče, bez odgovora njihovog. S ljudima svih nacija. Znate, mi, Srbi iz Zemlje Humske; ovako nemultikulturni, zadrti i netolerantni, ne volimo ni srbovati sami.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.