OHR-ovo agovanje

Dovoljno je u deset tačaka sažeti šta radi OHR mimo Dejtonskog sporazuma, a protiv mira u BiH.  

1. Po članu 1.2. Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, visoki predstavnik se imenuje na traženje strana potpisnica (Republika Srpska, Federacija BiH, Srbija, Hrvatska,  bivša “Republika BiH”), a potom ga potvrđuje Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Imenovanje Kristijana Šmita nije tražila nijedna strana potpisnica, a Republika Srpske je izričito Zaključcima Narodne skupštine Republike Srpske od 10. marta 2021. odlučila da “ne može prihvatiti nametanje bilo koje ličnosti za visokog predstavnika”. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je 22. jula 2021. godine razmatrao mogućnost imenovanja Kristijana Šmita za visokog predstavnika, ali je to odbijeno, jer su od ukupno 15 njegovih članova,  samo dva glasa bila za, dok je 13 glasova bilo uzdržano. Za razliku od Šmita, svi dosadašnji visoki predstavnici potvrđivani su u Savjetu bezbjednosti UN.

2. Potpisujući  Aneks 10. strane potpisnice su prihvatile da bude imenovan visoki predstavnik (u jednini) “kako bi pomogao stranama da mobilišu te po potrebi koordinišu aktivnostima organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog rješenja”, a ne da im bude naredbodavac i protektor. 

3. Strane potpisnice su Aneksom 10. član 2. odredile zadatke visokom predstavniku da “vrši nadzor nad sprovođenjem mirovnog rješenja; održava bliske kontakte sa stranama, koordiniše aktivnostima civilnih organizacija i agencija u BiH itd”. Visoki predstavnik od strana potpisnica nije dobio nikakva izvršna ni naredbodavna ovlašćenja, ni sudska, ni zakonodavna.

4. Samoizabrani takozvani “savjet za implementaciju mira u BiH” (Peace Implementation Council - PIK),  nije nikakav organ po Dejtonskom sporazumu i nema nikakva ovlašćenja u sprovođenju mirovnog rješenja, pa nije ni dao niti je mogao dati bilo kakva dodatna “bonska ovlašćenja” visokom predstavniku.

5. PIK je na zasjedanju održanom  u Bonu, Njemačka,  9/10. decembra 1997. godine, u svom kominikeu - tačka 11.2. konstatovao: “Savjet pozdravlja namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlašćenja u regiji u vezi sa interpretacijom Aneksa 10. kao Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma, s ciljem olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za neophodno”, pa tako u tački b) piše: “privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu sa Mirovnim sporazumom”. To “pozdravljanje namjere” nije nikakvo ovlašćenje. Čak i da jeste, odnosi se isključivo na akte iz nadležnosti Predsjedništva BiH i Savjeta ministara, a nikako na akte iz nadležnosti Parlamentarne skupštine kao zakonodavnog tijela na nivou BiH.

6. Zadiranje, makar i privremeno,  u zakonodavnu nadležnost u BiH nije bilo na dnevnom redu bonskog zasjedanja PIK-a. Vansporazumni PIK-ovci bili su tada svjesni da bi “pozdravljanje namjere” za donošenje zakona bilo prekrupno kršenje međunarodnog ugovora, što bi moglo dovesti do rušenja cjelokupne konstrukcije Dejtonskog sporazuma. Nametanje zakona putem donošenja odluke od strane visokog predstavnika nije “pitanje koje je obrazložio Savjet za implementaciju mira u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine” kao formulacije koju visoki predstavnici koriste za nametanja zakona. Tako nisu mislili u OHR-u koji je po Aneksu 10. samo kancelarija, administrativni servis, činovnici, osoblje,  koje pomaže visokom predstavniku u obavljanju posla. Oni su sačinili grubi falsifikat dopisujući tačku 11.2.b) Bonskih zaključaka izmišljotinom koja glasi: “Jedan od najvažnijih događaja u procesu sprovođenja mira bio je sastanak PIK-a u Bonu u decembru 1997. godine. Razrađujući Aneks 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIK je zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine”. Ovaj falsifikat i danas stoji na sajtu OHR-a (https://njnjnj.ohr.int/o-ohr-u/mandat/). Nije bilo nikakve “razrade” Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, jer PIK nije strana potpisnica, niti bilo kakav organ po Dejtonskom sporazumu, pa nema nikakva ovlašćenja ni po tom sporazumu ni  po međunarodnom pravu da razrađuje međunarodni ugovor koji nije ni potpisivao.

7. Svi zakoni koje je svojim odlukama “nametao” visoki predstavnik, kao “pravni osnov” navodili su tačku 11.2.  “bonskih zaključaka PIK-a” koja, kao što je navedeno, ne sadrži “zakonodavnu aktivnost” visokog predstavnika. Uz to, u svim slučajevima nametanja zakona odlukom visokog predstavnika stoji i formulacija:  “Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke stupa na snagu na privremenoj osnovi sve dok ga Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova”. Kada je Parlamentarna skupština pod pritiscima, ucjenama, prevarama i podvalama naknadno usvajala nametnute zakone, to nije moglo biti važeće, jer visoki predstavnik po poslovnicima oba vijeća Parlamentarne skupštine nije ovlašćeni predlagač za donošenje zakona. Zbog tako krupne proceduralne greške takvi zakoni nisu mogli postati važeći, već se smatraju NIŠTAVNIM. Čak i kada je visoki predstavnik donosio odluku o promjeni nekog postojećeg zakona, oni nisu promijenjeni zbog formulacije iz odluka visokog predstavnika: “Zakon koji slijedi i koji čini sastavni dio ove odluke”. Dakle, nije postajao sastavni dio postojećeg zakona, a to će potvrditi svako jezičko i logičko tumačenje.

8. Kada se uzme u obzir falsifikat i izmišljotina u dopisanom tekstu na sajtu OHR-a da visoki predstavnik “kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine”, onda to znači da ni po ovom falsifikatu nelegalni Šmit nije mogao “nametnuti” Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine od 1. jula 2023. godine. Prvo: Zato što ovaj “Šmitov zakon” ne spada u “ključne zakone”; drugo: nisu ga prethodno razmatrala “zakonodavna tijela BiH”, pa ga onda nisu mogla ni usvojiti. Dakle, pada i to “ovlašćenje” po dopisanim bonskim zaključcima.   Šmit je u svojoj odluci dodao član 203.a) Krivičnog zakona BiH: “Neizvršavanje odluka visokog predstavnika” uz “pravnu posljedicu osude: a) prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja; b) oduzimanje odlikovanja; c) zabranu vršenja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava i d) zabranu sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava”. Šmit ovim potvrđuje svoje poštovanje nacističkih tradicija.

9. Šmit nije mogao donijeti ni odluku kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine zato što Dom naroda Parlamentarne skupštine na nivou BiH nije ni raspravljao pa time ni odbio izmjene Izbornog zakona BiH koje je prethodno usvojio Predstavnički dom. Naime, četiri od pet bošnjačkih delegata sa Šefikom Džaferovićem na čelu, po dogovoru sa OHR-om napustili su sjednicu Doma naroda zakazanu za 18. mart 2024. s ciljem davanja Kristijanu Šmitu prilike za nametanje izbornog zakona. Još goru sprdnju sa “državom BiH” i njenim pravnim sistemom OHR je napravio donoseći “ispravku odluke visokog predstavnika” kojom je kobajagi donio izmjene Izbornog zakona BiH. Ispravka se ne odnosi na izborni zakon već na članove izborne komisije skrpljene po stranačkoj pripadnosti - SDA, SDS, PDP, DF. Tako je njima jadnima Šmit  ispravljajući nepostojeći dio  teksta svog  zakona koji se zove odluka, “zabranio” da idu u starosnu penziju. Sve ove budalaštine redovno objavljuje “državni” Službeni   glasnik BiH, za razliku od Republike Srpske koja to odbija u skladu sa zakonom.  

10. Donošenje odluka od strane kriminalne štetočine korumpirane visokom platom koju nikada nije imao niti bi mogao imati, koji nije postavljen voljom strana potpisnica Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma niti je potvrđen od strane Savjeta bezbjednosti UN, grubo je kršenje međunarodnog dejtonskog ugovora, suprotno vladavini prava, ponižavajuće za kobajagi “državu BiH”, a daleko više za sve one koji podržavaju djelovanje Kristijana Šmita. Mislim na strani faktor, jer se bošnjački političari još uvijek nadaju da će im stranci napraviti unitarnu državu po mjeri samo jednog naroda, a Srbi

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.