Odlučio sam da pružim ruku prvi

Komemorativne sjednice

Neki dan je održana komemorativna sjednica u opštini Srebrenica na kojoj je odana počast nedužno stradalim žrtvama. Kažu da nije prva takva, da je prije šest godina dogovoreno zajedničko obilježavanje stradanja nedužnog naroda. Kažu i da te sjednice predstavljaju dokaz da je put pomirenja i razumijevanja izvjestan i da se pomalo i polako otvara.

Bratunac i Srebrenica u nekoj nijemosti žive dodirujući jedan drugoga, a ne videći se. Život je u tim mjestima neka čudna kategorija. Kuće i zgrade djeluju kao nijemi spomenici nekom prošlom vremenu. Nove, poput vila lijepe kuće prkose starim potpuno srušenim. Policija stoji na svakom ćošku. Brinu o nečemu i nekome. O ljudima, valjda. Topli julski dani u tom podrinjskom kraju umjesto ljepote ljeta nude putnicima namjernicima slike suza i tuge. Prepuna groblja i prazna mjesta na groblju koja čekaju da budu popunjena. Umjesto novih fabrika, galerija, biblioteka, kulturnih centara za mlade, prostorno najveći kompleks je Memorijalni centar Potočari. Tamo majke i danas plaču. Svakoga jula majke Bratunčanke i majke Srebreničanke imaju nešto zajedničko: bol. I nema tog političara, nema te organizacije i nema tog projekta koji njima može vratiti njihovu djecu, braću, muževe, njihove najbliže. Svi oni mogu i treba da doprinesu njihovom međusobnom razumijevanju u njihovoj boli upravo zbog njihove sadašnjosti, a još više budućnosti.

Srebrenica nije i ne smije biti bol Bošnjaka. Bratunac nije i ne smije biti bol Srba. Šušanj, Trusina ili neki drugi kraj ne smiju biti samo bol Hrvata. Dok god jeste svakome svoj bol, vrata su širom otvorena nekom novom stradanju.

“Pismo Milanu”

Četrnaestogodišnji, skoro pa mladić, mi je neki dan rekao da moram, a ne trebam, pogledati film “Pismo Milanu” repera po imenu Frenki. Rekla sam: “Poslije”. Odgovorio mi je: “Ne, poslije, sada. Važno mi je.” Sjela sam, pogledala film. Tražio je da vidim i spot za istoimenu pjesmu. Pogledala sam, a razgovor nakon toga je uslijedio.

Reci mi jesu li ubijani dječaci mojih godina u Srebrenici?

Jesu.

Jesu li u Bratuncu, Travniku, Konjicu... gdje god?

Jesu.

Zašto?

Zato što ubice nisu voljeli tu djecu jer su pripadali drugom narodu.

Šta su djeca uradila?

Nisu ništa. Samo su se drugačije zvala.

Da li mene sada neko ne voli?

Kako misliš?

Znaš ti dobro kako, isto kao i ovu ubijenu djecu.

Ne, naravno, pa sada je mir, a ti si dobar momak.

Bio je mir i prije, pa je počeo rat. Bila su i ta djeca dobri momci.

Da, u pravu si.

To znači da možda i mene neko ne voli i da me može ubiti. Da rat može opet početi. Zašto Frenki kaže da se boji jer piše Milanu? Jesi li čula: “I mene je strah dok pišem ove redove. Reče da sam pljunuo na svoje žrtve i djedove”.

Kako ću mu sada objasniti da je neko izdajnik, a pruža ruku pomirenja, pomislila sam. Da se boji zbog toga!

Ljudi smatraju da se samo njima treba izvinjavati, ali ne i da oni treba da se izvine za grijeh koji su napravili. To je najveći problem. Teško je reći: “Oprosti”, jer se onda suočavaš sa lošim što si i ti sam uradio. A niko neće sebe da vidi kao lošeg čovjeka.

Bi li mogli ubiti Frenkija zbog ove pjesme?

Ma ne, ne bi. Ne govori ništa loše, niti protiv nekoga. I već vidim da lažem. Nije Frenkija bez razloga strah. I nije to samo puki stih jedne pjesme. I nema poruka pomirenja i izvinjenja koje se glasno čuju. Nema ni u boli. Nema saosjećanja. Ima samo sjećanje u svome dvorištu. I ima pogled mržnje preko dvorišta.

Zašto niko ne pušta ovu pjesmu, onda? Samo je na internetu mogu naći. Nema ni lajkova puno (113.047). Više lajkova ima ona pjesma “Poso kuća” (11.591.976)

Ma daj, mora da pušta, samo tebi promakne. Ovo su pjesme koje mladi treba da slušaju, da vole i onda će početi da vole i jedni druge.

Ne pričaj sa mnom kao da sam beba. Nisam glup. Ne puštaju. Ništa mi nije promaklo. Zašto mi onda ne idemo obići groblja koja su naši vojnici napravili, a druga djeca naša groblja pa da onda sjedemo svi zajedno? Da se upoznamo i pričamo.... I nervira me što su ti oči pune suza.

Ovdje prestajem prepričavati ovaj razgovor. Shvatila sam i da lažem i da ne znam odgovarati jasno i razgovijetno i da jedan četrnaestogodišnjak ne prihvata prazne fraze koje sam mu davala umjesto istine. Ali kako bih mu i mogla reći da ljudi i dalje mrze jedni druge. Da ne vide grobove drugih. Da su za sve krivi samo drugi. Da se Srebrenica i Bratunac susretnu samo na komemorativnim sjednicama jednom godišnje, a da je sve ostalo tišina i nijemost. Da Frenki ruši dobro uhodanu mržnju i netrpeljivost. I da njegova pjesma još zadugo neće sustići poso-kuća-pjesmu. Da u komentarima ispod te pjesme nema poruka mržnje i nerazumijevanja, a ispod Frenkijeve ima. Ponovno sam pustila istu pjesmu, i više za sebe ponovila riječi:

Teško je drugima izraziti sućut.

Tvoji će te šutnut' a oni pljunut'

Zloupotrijebiti u novi sukob gurnut'

I tako će vatra opet buknut'...

Vatra tinja. Godine prolaze. Generacije nove djece dolaze. Ne znaju jedni druge. Ne vide jedni druge. Ne razumiju jedni druge. Ne vole jedni druge. Ne pružaju ruke jedni drugima. I konačno, ne znaju da je svako četrnaestogodišnje dijete samo jedno četrnaestogodišnje dijete. I tako prolazi još jedan tužni juli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.