Odljuđivanja

Svi na njega donesu radost, uglavnom. Kad dođu na svijet, skoro obavezno donesu radost. Nekad i kad ga napuste, doduše. Ja bih da ljudima bude žao kad umrem, ali i ako nije, onda neka se raduju. Samo neka ima što manje ravnodušnih, oni mi baš nekako nisu srcu prirasli. Ravnodušnost je nešto što svijetu ne donosi nimalo dobra. Mislim da je ta ravnodušnost opasnija od mržnje i ljubavi skupa. Mržnja i ljubav ubijaju, provjereno, ali mislim da je ta ravnodušnost pravi ubica. Kao što je Smrt majka ostala tri jahača apokalipse.

Neznanje

Jedino gore od ravnodušnosti, moglo bi biti neznanje. Neznanje čini ljude srećnima i zadovoljnima, ali ne i ispunjenima. Nije sreća krajnji cilj čovjekov, ni lično zadovoljstvo. Ispunjenje je to čemu teži. Čovjek želi biti zadovoljan sobom i svojim bližnjima, želi i da njegovi bližnji budu zadovoljni njime, da bude u miru božjem i ljudskom. Čovjek (ili žena) žele biti zadovoljni i onim što ljudi misle o njima. Zato ne kažu što im prvo padne na pamet, zato ne rade isključivo ono što žele, moraju misliti i na druge, na čitav svijet i svoje mjesto u njemu. Čovjek nije ostrvo... Usput, ako niste, pogledajte "Ostrvo". Sjajan film. Ruska kinematografija postaje sve bolja. Kao što američka postaje sve gora. Ali, nije to ova priča.

Krivica iz neznanja

Rijetko se pitamo koliko krivice nosimo na sebi, iz čistog neznanja. Kad kupimo nešto za male pare, recimo. Ja sam kupio jaknu u američkoj prodavnici, za jako malo para. Jako dobra jakna, od tvrdog pamučkog tkanja. Pamuk kvalitetan, reče mi jedna koja o pamuku zna puno, o tkanju još više, kojoj je to posao. Ja, zadovoljan sobom i trgovinom, odem kući sretan kao mali konj, ne dešava se često da me neko ne prevari pa ne platim skupo nešto što ne vrijedi. Ja sam tipično blesavo muško što kupi prvo šta mu dopadne šaka, bez puno razmišljanja i vaganja. I, dođem kući, bacim jaketu na fotelju, upalim nesreću od televizora i sjednem na kauč. I, vidim neke crne ljude kako utovaruju bale pamuka. Kao da su me crni ljudi čekali u televizoru, da sjednem i vidim ih. Pa, osjetljiv na znakove kakav jesam, sjednem ja da gledam. I glas bijelog čovjeka, na galskom jeziku, objašnjava mi o čemu se radi.

Crni ljudi u televizoru

Dok je francuski "konferansije" govorio, crni ljudi su u televizoru vrijedno tovarili bale pamuka na kamion. Francuski glas je, između ostalog, rekao kako radnici, crni ljudi u Burkini de Faso, rade za pola dolara dnevno. Na trenutak sam posumnjao u svoje znanje francuskog. Pola dolara za čitav dan rada! Šta čovjek može pojesti za pola dolara? U Americi, okrajak hamburgera, valjda. Hamburger košta nekoliko dolara. Taj okrajak čovjek moje veličine, dok gleda televiziju, potroši vjerovatno za nekoliko minuta. Šta ovaj crni čovjek može pojesti za taj novac pa da opet sutri dan radi? Glas je to ponovio objašnjavajući zašto je to tako. Objasnio mi je i kako to da sam za tako malo para kupio tako dobru i kvalitetnu jaknu. Hm, recimo, kvalitetnu. Riječ "dobro" se baš i ne uklapa u priču.

Ujka Sem i uzgoj pamuka

Američka vlada potiče uzgoj pamuka. U Americi, naravno, a gdje bi drugdje? Potiče i uzgoj žita, ali i održava cijenu istog. Rađe spale hiljade tona žita nego da ih daju gladnima u svijetu, da ne obore cijenu. Aferim, štite ljudi svoj standard, neka, sami su ga proizveli. Nije ljudski, ali je američki. Dakle, Ujka Sem, to jest Amerika, plaća stimulaciju za uzgoj pamuka. Plaća toliko da američki farmer treba samo proizvesti pamuk, po bilo kojoj cijeni, i država mu dadne pare. Farmer tako ne mora prodati pamuk po visokoj cijeni. Dobije od države toliko da ga, doslovno, može i pokloniti nekome. S druge strane, pamuk u svijetu košta onoliko koliko je Amerikanac spreman dati za njega. A spreman je dati malo, jer ga je američki farmer spreman prodati budzašto. Od države dobije pare za njega. I u svijetu ga je spreman prodati za sitne pare, država mu je već dala pare za njega, puno više nego što će dobiti prodajom. E, začkoljica je u tome što Afrika nema izbora, mora prodati pamuk po istoj cijeni po kojoj ga je spreman prodati američki farmer. A nema poticaj od države jer ima državu sličnu ovoj u kojoj mi živimo. I, da, Amerika tako može za bagatelu kupiti pamuk od te nesretne Burkine de Faso, za sitne pare. Tako crni čovjek kojem leđa pucaju od napornog rada, može zaraditi samo pola dolara na dan. Ako je sretan da ikako ima posao, naravno.

Napredak ekonomije

Amerika tada kupi pamuk iz Burkine de Faso, odnese ga u Indiju i tamo prave tekstil i markirane krpice. Ljudi i djeca plaćeni tek toliko da ne umru od gladi, rade za mašinama za predenje pamuka i tkalačkim pogonima. Prerađuju pamuk za američko i evropsko tržište. Razbole se i umru ponekad, od teškog rada i udisanja otopina boja i mikrovlakana, od loših uslova života kakav si jedino mogu priuštiti. Tako preživljava žgoljava indijska ekonomija i anemična ekonomija nesretne Burkine de Faso. Tako američka i evropska ekonomija idu naprijed. Tako je i rab Božji Veselin jeftino kupio kvalitetnu jaknu i ogrnuo se još jednim, božjim zakonom po kome su svi ljudi pod Njim isti, neoprostivim grijehom.

Kazna za neznanje

Neznanje bi trebalo početi kažnjavati. U nedostatku zakona koji bi to regulisao, ja sam nekako tražim način da kaznim sebe. Kazni me i vrijeme, ali često nedovoljno. Valjda će i Bog imati razumijevanja za moje grijehe i adekvatno me kazniti. I to ne u nekom bosanskom paklu u kojem se čeka donacija za gorivo za paklenu vatru, gdje se čekaju trozupci iz humanitarne pomoći i gdje đavo po cijeli dan ispija kafu i razglaba o politici. Grešni rab božji Veselin zaslužuje vrelinu a ne toplinu. I pravo mi budi. Pri tom računam i grijehe nečinjenja, najteže grijehe, one koji čovjeku zasjednu na leđa kad vidi a ne vidi, kad može nešto reći i učiniti a ne kaže i ne učini ništa. Ili kad učinim nešto prije nego što se potrudim da razmislim i saznam. Ako pri tom dignem ruku za nešto, onako, usput, kao da pripaljujem cigaretu, zašto bi ga pakao mimoišao?

Skupština "Prosvjete"

Te dvije i osme, Ratko Pejanović, otac i majka mostarske, odsrbljene verzije "Prosvjete", one ratne, one koju je stvorila ratna vlast Sarajeva i Istočnog Mostara, nazvao me telefonom da dođem na Skupštinu. I došao sam, sa istim entuzijazmom s kojim sam predstavljao knjige u hrvatskom "Napretku" i s kojim dođem na manifestacije muslimanskog "Preporoda". Tada sam imao nešto manje napisanih knjiga nego danas, tek 6 ili 7. Ipak, u kulturnim krugovima me je i tada bilo teško zaobići. Danas, kad sam već na slavistikama Evrope, nije lakše. Elem, dođem ja na Skupštinu te "Prosvjete". Ratko Pejanović, simpatičan stari čovjek, već stavio statute prosvjete svakom od nas, preostalih Srba Mostara, po jedan primjerak statuta. Vremena za čitanje istog nije bilo, morao se birati predsjednik, upravni i nadzorni odbor. Statut, naravno, kako to kod nas biva, usvojen bez čitanja. Hajde, neka tako bude, pomislio sam. Šta ovaj dedica može loše uraditi, bliži je ahiretu nego dunjaluku, bliži onom nego ovom svijetu. Ja postao član nadzornog odbora tom prilikom.

Statut

Tek kasnije saznam da je statut Ratko Pejanović pravio sebi a po sebi. U njemu piše da samo on, kao sekretar, može sazvati skupštinu "Prosvjete". Malo nakon toga, Milan Jovičić, tada izabrani predsjednik, dao je ostavku. Skupština nije sazvana tim povodom. Ni ja, kao član te i takve "Prosvjete", čak ni kao član nadzornog odbora, ne mogu to. Takav je statut Ratko napravio. Člansku kartu te "Prosvjete" nikad niko nije dobio, spisak članova još manje. Onda sam saznao da zgrada "Prosvjete" ne pripada Gradu Mostaru, već SPKD "Prosvjeta", što Ratko Pejanović nikad nije rekao. Čak kaže da je "Prosvjeta", ta njegova, podstanar Muzeja Hercegovine. "Prosvjeta" je, dakle, podstanar u zgradi "Prosvjete"!? Ćorovići su kuću ostavili srpskoj "Prosvjeti", ne Mostaru. Mostarska je "Prosvjeta", da čija će biti? Ali, zgrada nije Ratkova prčija, ni Muzeja Hercegovine, ni državna ni mostarska.

Ignorisanje

I, poslije tri godine neuspješnih pokušaja da se sazove skupština na kojoj bi se izabrao predsjednik umjesto onog koji je dao ostavku (dovoljan i potreban razlog za skupštinu), diglo se ruke od pokušaja razgovora s Ratkom Pejanovićem, u ratu ustoličenim vlasnikom i samoupravljačem mostarske "Prosvjete". Čovjek ignoriše i nekoliko stotina potpisa članova od kojih su neki u iščekivanju sazivanja skupštine i pomrli, neće da sazove skupštinu i Bog! Neće pa neće. Neće ni da razgovara, o koju mi je to.

Krivica za glupavo dizanje ruke

Ne mogu spaliti jaknu koju sam kupio, ipak sam je platio novcem kojeg nemam napretek. Zarađenim novcem, ne poklonjenim. Ne znači to da tu jaknu volim. Ne volim je zbog američkog natpisa i prevare na kojoj je istkana. Oprostit će mi Bog, znam ja to, oprostio je i gore od toga. Proklet bi bio svijet gdje se ne prašta i gdje se greške ne mogu ispraviti. Dio krivice za stradanja nesretnika Burkine de Faso, malecki dio, skinuo sam pišući o tome. A krivicu za neznanje i glupavo dizanje ruke u znak podrške statutu Ratka Pejanovića, probaću ispraviti večeras. "Prosvjeta" koja će večeras dobiti statut, pročitan i iščitan, sličan statutu ostalih 80 SPKD "Prosvjeta" u svijetu. Izglasaće se večeras, ako Bog da. I nastaviće gdje se stalo te 1990. godine, kad je prestala zabrana nacionalnih kulturno-umjetničkih društava. Bit ću tu ja, pjesnici i pisci i oni koji to nisu, prijatelji i članovi "Prosvjete" iz Mostara i svijeta, svi će moći postati članovi Prosvjete. Ja ću ovaj put podići ruku znajući šta radim. Večeras će svi biti pozvani da kažu šta misle. Biće tu i profesor Ranko Čvoro, sekretar "Prosvjete" iz 1990. one koja će se nastaviti večeras. Predložiću ga za predsjednika. Iskoristiću činjenicu da me ljudi cijene više nego što zaslužujem, ovaj put za opšte dobro. Nadam se da će doći i gospodin Ratko Pejanović. Svako je dobrodošao. Ima "Prosvjeta" mjesta za sve, bez obzira na vjeru, naciju, čak i na karakter.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.