Od trapista do vicekonzula

Na samom kraju knjige je i detalj koji se tiče banjalučkog kraja: “Manje je poznato da je pored Banjaluke prisutan trapistički samostan Marija Zvijezda. Ti monasi, izgnani iz Francuske za vreme revolucije, prvo utočište našli su u Nemačkoj, ali su 1868. godine i odatle isterani. Kako nijedna hrišćanska država nije htela da ih primi, zamolili su sultana za dozvolu da kupe zemlju u blizini Banjaluke; pošto im je on to odobrio, izgradili su samostan”.

ČAROLIJE BIBLIOGRAFIJE

Na kraju navedenog dijela stoji trocifreni broj koji referiše na konkretnu fusnotu. U toj fusnoti se navodi šest različitih djela na tri različita jezika. A među tih šest, kao najzanimljiviji naslov mi se nameće knjiga H. Tompsona “Odlazeći Turčin”. Nije mi taj naslov posve nepoznat, prisjećam se da ga nekoliko puta citira Omer Hadžiselimović u svojoj monografiji “Na vratima istoka”. Pamtljiv je njegov opis susreta sa Bogdanom Zimonjićem. Jedan od vođa Hercegovačkog ustanka, piše Tompson, “sada je starac od preko osamdeset godina, ali još uvijek obavlja svoje svešteničke dužnosti i izgleda čilo i krepko kao čovjek od šezdeset. Austrijanci su mu dali penziju i zemlju, a njegova tri sina imaju dobre položaje pod ovom vladom. Seljaci ga još uvijek veoma poštuju; kažu da je Gatačko polje široko, a da Sivi Soko (Bogdan Zimonjić) živi u njemu. Bilo mi je drago što sam ga vidio, jer je on jedan od malog broja onih koji su još živi, a koji su svojim junačkim ustankom doveli do promjene stanja u ovoj potlačenoj zemlji”.

U istoj knjizi nalazim i na jako zanimljiv opis novog puta koji je Austro-Ugarska izgradila, puta između Banjaluke i Jajca; nakon što notira loše stanje starog turskog druma preko Mrkonjića (Varcara) i sumornog planinskog masiva Dobrinje, on doslovno piše: “Austrijanci su napravili prekrasan novi put dolinom Vrbasa, koji je pravo čudo tehnike jer se isti nivo održava više od 50 milja. Maksimalni uspon je dva procenta i to na samo jednom ili dva mjesta, jer je cesta najvećim dijelom apsolutno ravna. (...) U selu Bočac vlada je sagradila malu krčmu za putnike. (...) Hrana je vrlo pristojna”. Zanimljivo mi to zvuči. Bilo je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka mnogo zapadnjačkih putopisaca po Bosni, ne baš onoliko koliko stotinak godina kasnije, ali ipak povelik broj. Ova Tompsonova knjiga mi se odjednom učini dostojnom ozbiljnijeg uvida.

ONLAJN ĆORSOKACI

Najprije sam mislio da neće biti nikakav problem pronaći digitalnu kopiju. Za ovu knjigu su morala isteći autorska prava, mada je njen autor živio zapravo dosta dugo nakon ove posjete Bosni i Hercegovini, sve do 1940. (rođen je inače 1856, a u BiH je bio kao četrdesetogodišnjak - 1896.). Ipak, u prvih nekoliko pokušaja - mrka kapa. Na najpoznatijim sajtovima i portalima na kojima se nalaze desetine i stotine hiljada knjiga koje više ne štiti “kopirajt”, ove knjige iz nekog razloga nema. Ipak, poslije nekoliko onlajn ćorsokaka, napokon nailazim na jedan digitalizovani primjerak, bukvalno skenirano prvo izdanje pretvoreno u PDF fajl. “Prelistavam” fajl i vidim da je deseto poglavlje posvećeno Banjaluci. Na samom njegovom početku pisac kaže: “Banjaluka je nekoć bila važniji grad nego što je danas”. (Današnji putopisac bi mogao započeti opis na isti način samo uz malu intervenciju, da se, naime, kaže da je to nekoć bio “manje važan” grad nego danas.) Tompson piše da je Banjaluka “prelijepo situirana” na Vrbasu, otprilike tačno na mjestu gdje prestaje meandriranje rijeke kroz brda i planine. Prije dolaska Turaka, nastavlja on, to je bila važna tvrđava, ali ne i nešto više od toga, dok su Turci grad preobrazili u prosperitetnu urbanu cjelinu. Englez se otvoreno divi ljepotama pejzaža i lokalne arhitekture. Takođe, on je oduševljen uskotračnom prugom koja se odnedavno izgradila kroz skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo je kako opisuje povratak u Banjaluku nakon cjelodnevnog izleta u Prijedor. Večernji voz kreće u 18 časova. Istini za volju, vozovi su spori, čak i za ondašnje standarde. Vožnja od Prijedora do Banjaluke trajala je oko četiri sata. Stiže, dakle, oko deset uveče i ide direktno u hotel. Ime hotela se ne navodi, ali pisac ima potrebu da naglasi kako je soba bila čista i udobna.

FRIMENOVE DEPEŠE

U knjizi se na nekoliko mjesta pominje britanski vicekonzul u Mostaru po prezimenu Frimen. On je bio na dužnosti u vrijeme Hercegovačkog ustanka i njegovi izvještaji su bili krucijalni za obavještavanje britanske političke elite, a zatim i javnosti, o zločinima počinjenim u to vrijeme. Jedan detalj koji Tompson navodi pišući o svojoj posjeti Prijedoru je naročito ilustrativan. Za njega je Prijedor jedna idilična varošica, a jedva dvadeset godina ranije, u jednoj Frimenovoj depeši, datiranoj 17. marta 1896, izvještava se ovako: “Prije nekih sedam dana, direktor pravoslavne osnovne škole u Prijedoru je ubijen, a masa je s njegovom glavom nabijenom na kolac paradirala kroz grad, uz ritam bubnjeva i drugu muziku”. Pošto su transkripti rasprava iz Britanskog parlamenta u velikom dijelu dostupni na internetu, lako je pronaći diskusije poslanika bazirane na Frimenovim depešama u kojima se, iz humanitarnih razloga, priziva intervencionizam. Ima nečeg mračnog i pesimističnog u ideji kako se u rasponu od stotinu i dvadeset godina, u britanskom parlamentu vode strastvene diskusije zbog izvještaja o zločinima u Prijedoru. Ignorišući istovremeno vlastite kolonijalne zločine, britanskim vladajućim klasama ovdašnja nepočinstva služe da sami sebe ubijede u sopstvenu moralnu superiornost. Za njih je to, naravno, prijatno i utješno, a za nas sve ovdje bi, naravno, bilo bolje da se naša egzotika više tiče prirodnih ljepota, nego politike. Nažalost, i kada opisuje međuetničke animozitete u Bosni i Hercegovini, kojima se posvećuje signifikantan dio u nekoliko poglavlja, Tompsonova knjiga stara stotinu i trideset godina umnogome je još aktuelna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.