Od djetinjstva pa do nekog doba

U mojoj biografiji stoji nekoliko nepobitnih činjenica. Jedna od njih je da sam se rodio vrlo mlad, nekoliko sati prije vladike. Rodio sam se, između ostalog, prije mlađih od sebe. Isto tako, mogu dokazati da sam se rodio poslije starijih od sebe, naročito poslije puno starijih. Kažu da sam odmah shvatio da s tim svijetom u koji sam ispao, nešto nije u redu. Više osoba, uključujući i moju mater Biljanu, mogu posvjedočiti da sam se derao kao bodenik i da mi se izlazak u svijet nije naročito svidio. U mostarskoj bolnici sam se rodio, i to je, mislim, istina. Za sve koji kažu da sam se rodio u ovoj zemlji, naglašavam da nisam. Rodio sam se u Jugoslaviji, jednoj zemlji koja je bila puno veća od Bosne i Hercegovine, krhotine Jugoslavije u kojoj živim. Rodio sam se u zemlji koja je imala puno više od 25 kilometara morske obale po kojoj sam uživao trčati i mučiti ježeve još od druge godine života. Trebao sam se zvati Velibor, ali mi je otac na putu do matičara smetnuo ime, pa sam postao Veselin. To je mom ćaći zvučalo isto, pa me tako i upisao. Zapravo, mislim da sam ime dobio po pretku poznatom po čojstvu i junaštvu, ali stari to nikad nije priznao.

Ni "T" od Tita

Šokantno rođenje ne znači i teško djetinjstvo. Ipak, rođenje u perolakoj diktaturi podrazumijeva neke stvari. Moji starci su, recimo, na račun mene, dobili stan u montažnoj zgradi. Ja sam pravio kartonske labirinte za žohare. Ne biste vjerovali kako su to inteligentna stvorenja. Uvijek bi našli put iz lavirinta. Kažu da im ni radijacija ne može ništa, tako su žilavi i otporni. Stari je imao dvije košulje od kojih je jedna stalno bila na pranju, ali su valjda takva bila vremena. Uglavnom, već kao sasvim mali sam osjetio blagodeti socijalizma. Obradovao sam se crvenoj pionirskoj marami i plavoj kapici, bespogovorno kao i svi. Ne sjećam se da se neko nije radovao, valjda se moralo radovati. Na slet me nisu vodili, često bih se zamislio pa bih tako kvario zamišljene figure i slova na stadionu. Tako bih se zablenuo negdje pa bi ćošak jednog "T" od "TITO", ostao okrnjen. Na kraju su digli ruke od mene i skontali da nisam nimalo koristan ni u jednom slovu Titovog imena.

Beduinski put

Ipak, nije istina da kao mali nisam služio ideji revolucije. Kad bi kroz Mostar prolazio neki Tiletov prijatelj - kupac našeg oružja i darovatelj nafte, neki crnac ili beduin, mi bismo se postrojili i mahali zastavicama ispod plavih kapica, postrojeni u jedan ili više redova - zavisno od toga koliki bi bio mostarski put crnca ili beduina. Ja sam bio pomalen, tako da nikad ne bih vidio uvaženog gosta, pa čak ni Tileta, opšteg dobrovoljnog predmeta obožavanja naših svih naroda i narodnosti. Nisam znao da li ispred mene dolazi Bokasa, Idi - Amin, Mbutu Seceseko, Haile Selasije, Hosni Mubarak, Muamer el Gadafi ili neki sličan ljudožder ili diktator. Samo sam žustro mahao zastavicom i teleći se smiješio kao i ostala postrojena dječurlija. Nama bi se to jako sviđalo, jer tada ne bi bilo škole. A i zabavno je bilo stajati na ulici i mahati zastavicom, ima u tom nečeg idiotski veselog. To ste osjetili svi vi koji ste ikad mahali zastavicom za nekim beduinom.

Tito, Zoka i revolucija

Moj prijatelj Zoka je iz Jablanice. Njegov djed je živio, pokoj mu duši, na Širokom Brijegu, koji tada dobrovoljno nije imao biti Široki Brijeg nego Lištica. Zoka je bio bolji pionir od mene, pobijedio je na takmičenju zvanom "Titovim stazama revolucije". Tu se ocjenjivalo znanje o važnim trenucima jugoslovenske istorije i Titovog života. Recimo, moralo se znati gdje je bilo svih sedam ofanziva i kako se zvao pas koji je Titu spasio život. I moj drug Zoka je jednom sve to znao i sav ponosan, bio najbolji u takmičenju "Titovim stazama revolucije". Sav radostan, pohvalio se tati. Tata ga je pomilovao po glavi i poljubio u pametno čelo, kao što je red kad dijete ispadne pametno. Onda su za vikend otišli na Široki, kod Zokinog djeda. I, maleni Zoka se pohvalio svom djedu kako je pobijedio na takmičenju u poznavanju Tita i Revolucije. Tad su se čule dvije rečenice, jedna od djeda a druga od oca. Djed je rekao: "Šipak bi banda crvena pobijedila da im nije bilo Engleza i Amerikanaca!". A otac je panično vrisnuo "Zorane, mrš' u sobu!". Tako je Zoka, umjesto pohvale, dobio nagradni odlazak u sobu i partiju dječjeg plača.

Ideološki propust kod Tanje i mene

Tito već odavno nije više među nama ni s nama. Visi još s ponekog memljivog siromaškog zida, a i može se kupiti skupa s goblenom na nekoj od beogradskih i sarajevskih uličnih pijaca. Poneko se sjeća i pionirske zakletve, one u kojoj smo obećavali da ćemo poštovati roditelje i starije. Kasnije, kad smo postajali omladinci, zakletva je bila neka druga. Ja je se ne mogu sjetiti, pobjegao sam s prijateljicom iz klupe na kino projekciju u bioskop "Zvijezda" u Šantićevoj ulici. Znate, u toj ulici je i zatvor, još i danas. Sjećam se da smo se tada i ja i Tanja, onako sadistički, zaderali "Tata!!!", pa su svi zatvorenici izišli na rešetke... Šta ćete, nismo bili dobra djeca, nismo nikad postali omladinci. Valjda zato ja još uvijek poštujem roditelje, ponekad i starije, jer sam još uvijek Titov pionir.

Od Muamera do Amera

Zašto vam ovo pričam? Pa, može mi se. Šalim se, pričam vam zbog Muamera el Gadafija. Muamer je tipičan primjer beduina za kakvim smo mahali zastavicama. Tup, glup, nedokazan, arogantan, gluh i slijep za stvarnost, drven, sujetan, nasilan, plitak, težak, pogan, svašta nešto još čega se sad ne mogu sjetiti. Sličnost s Titom je u tome što i on svugdje vidi neprijatelje. Unutrašnje i vanjske, naravno. Unutrašnji neprijatelj mu je njegov vlastiti narod sa svojim islamizmom, alkoholizmom, narkomanijom i svime što je taj narod okrenulo protiv veličanstvenog Muamera i njegove pravedne vladavine. Njegov narod na ulicama su, kako reče "žohari, narkomani, kukavice, kriminalci" i sve čega se uspio sjetiti dok je u smiješnoj odjeći i prevelikim naočalama prskao u kameru. Usput je zaprijetio milionima sličnih sebi koje će pozvati iz pustinje (!?) da se obračunaju s tim avetinjama i nesojima koji su odlučili da im ga je pun kufer. Njegovi neprijatelji su i Amerikanci, naravno. Nisu, jer im nije palo na pamet da ga skinu s vlasti, nešto im je, kanda, trebao. Tolerisali su njegovo držanje robova, na primjer. Gadafijev sinek je u Švajcarskoj, u ženevskom hotelu, pretukao svog roba, kako i priliči dobrom robovlasniku, pa je izbio skandal poslije kojeg je tata Muamer žestoko zamjerio Švici, pa su odnosi Berna i Tripolija zahladnjeli. Rekao je da je beduinski ratnik (kao da to nismo znali) i da je spreman da se bori do posljednje kapi krvi. Tuđe, pretpostavljam. Jer, Milošević, Tuđman i Izetbegović su se nastojali boriti do posljednje kapi tuđe krvi, zašto bi Gadafi bio mimo tog i takvog svijeta? Usput, Muameru nije bilo nimalo teško da okrene tenkove na svoj narod, i helikoptere je podigao, avione naoružao i poslao ih da mitraljiraju žohare narkomanske! Sve za dobro tog istog naroda i u ime tog istog naroda. Znam, znam, ne bih smio ovako, Muamer el Gadafi je bio osvjedočeni prijatelj zemlje u kojoj sam se rodio. A i veliki je prijatelj zemlje u kojoj sad živim. Drago mi je što neću saznati koliko voli moj narod, kad vidim koliko mu je stalo do njegovog vlastitog. Usput, dio od dva miliona radnika - stranaca, pripadaju trima narodima s mojih prostora. Njih je Gadafi tamo skupio kao potencijalne taoce. Radili su teške i prljave poslove za Libijce, onako, dok čekaju da zatrebaju Velikom Vođi.

Ljudi koji su platili vlastitu smrt

U Libiji je, dok ovo pišem, Gadafi proizveo nekoliko stotina, možda i hiljada mrtvih Libijaca. Nadam se da ih, dok ovo čitate, nema deseterostruko više. Oko šest miliona, čini mi se, strepe za svoj život. Događanja u Libiji su pokazala još jednu stvar, onu koju smo prošli, a da je nismo ni primijetili. Nije siromaštvo to koje je natjeralo ljude na ulicu, nije glad natjerala ljude da se skupe u grupe i ubijaju jedni druge, da ruše i pale. Jer, ako se sjetite, u bivšoj Jugoslaviji, zemlji s početka kolumne, onoj u kojoj se većina nas rodila, nikad se nije bolje živjelo nego prije rata. Bilo je para za sve. Tu pada u vodu teorija o tome da će ekonomija u kombinaciji sa ulaskom u EU, ujediniti i konsolidovati ovu zemlju. Jer, u Libiji nije bilo gladnih i nezaposlenih. Nije socijalni momenat taj koji je izveo ljude na ulice. Izveo ih je Gadafi lično, baš kao što je Tito posthumno porodio ove naše klaonice. Željni smo bili svega, ne samo hljeba. Željni smo bili farmerki, vijetnamki, kola sa zapada... Te male a sulude želje su nas učinile ludim za stvarima koje Šveđaninu ili Norvežaninu znače malo ili nimalo. Željni smo bili i najobičnijeg govorenja o svemu. Crkve i džamije su ljudi, vjerovali ili ne, bili željni. Željni smo bili uzviknuti "Dole taj i taj!". Benigno, zar ne? Ali eto, željni smo bili svega toga. Željan je i Libijac svega što nije imao. Imao je najmodernije aparate, uređenu infrastrukturu, stanove, privilegije (uključujući i pravo na nerad), baš kao što smo i mi nekada malo radili, a relativno dobro živjeli pod Titom. Libijac je bio zaštićen kao medvjed, sve dok ne gleda Gadafijeva posla. Kao i mi dok smo mahali zastavicama i nismo se pitali zašto njima mašemo beduinu ili ljudožderu. Ali, tako to biva u diktaturama. Veselin Gatalo je, nakon nekog vremena poželio vijetnamku, pravu, američku. Neki nesretni Libijac je možda, eto, poželio da se jednom u životu pošteno napije, da saspe u sebe bačvu piva. Veselin je ipak bolje prošao od onih stotina ili hiljada koje su u njihovo vlastito ime, prije prve pijanje, pobili avioni koje su sami platili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.