Od BiH do Sirije

Te grupe (a većina njih su vehabije ili su selafijski teroristi) stvaraju ozbiljnu prijetnju jedinstvu sunita, šiita, Alavita, hrišćana i Druza koji žive zajedno u jednoj suverenoj državi. U stvari, prema izvještajima sa terena, na mjestima gdje naoružane bande drže kontrolu, njihove dosadašnje akcije su ekvivalentne etničkom čišćenju. Štaviše, onoliko dugo koliko svi ti odgovorni za svoja djela rade u interesu SAD i NATO-a, njihova različita dejstva u tom smislu prolaze medijski nezapaženo i pažnja medija je strateški odvraćena od istine.

"Jugoslovenska lekcija"

U stvarnosti, mnogo Sirijaca koji traže reforme nisu oponenti predsjednika Al-Asada i vjeruju u njegovu opredijeljenost prema promjenama. Postoji i miroljubiva opozicija unutar države koja traži promjene putem dijaloga.

Mediji su se, međutim, fokusirali na "opozicione" grupe u egzilu, "Nacionalni savjet Sirije" (koja se već raspada zahvaljujući dominantnoj ulozi "Muslimanske braće") i "Slobodnu sirijsku armiju", koji su potajno podržavani od strane Zapada. Štaviše, jedan od glavnih izvora zapadnih medija je mala organizacija sa sjedištem u Londonu nazvana "Posmatrači ljudskih prava u Siriji", čiji su izvještaji, iako neprovjereni, u velikoj mjeri citirani. Sve ovo upućuje na veliku sličnost sa prošlogodišnjim događajima u Libiji, a što je prethodilo vojnoj intervenciji NATO snaga u kojoj su na desetine hiljada libijskih civila izgubili živote.

Istorijski posmatrano, ova situacija nije jedinstvena i tjera nas da pogledamo kako su se slična događanja odigrala u prošlosti, posebno u vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji 90-ih godina, a koja su dovela do istorijskog presedana - vojne intervencije zapadnih sila. Ovaj tragični konflikt postavio je osnovu za izazivanje destabilizacije čitavog regiona, manipulaciju javnim mnjenjem kako bi se prouzrokovao novi rat (agresija), ali i osnovu za promjenu režima i neku vrstu ekonomske kolonizacije (a djelimično i teritorijalne).

Za vrijeme rata, lider bosanskih muslimana Alija Izetbegović, tada potajno podržan od strane Zapada, postavio je kao prioritetni zadatak kreiranje BiH pod muslimanskom vlašću. Međutim, on je trebalo da se nosi sa problemom da njegova vizija nije predstavljala većinu populacije BiH: prema popisu stanovništva iz 1991. godine, 44 odsto populacije smatralo je sebe muslimanima/Bošnjacima, 32,5 odsto Srbima i 17 odsto Hrvatima. A Srbi u BiH nisu željeli da napuste jugoslovensku federaciju.

Suočavajući se sa ovim činjenicama i znajući da je građanski rat u Hrvatskoj počeo 1991, jedini razuman način da se preventivno spriječi katastrofa u BiH bili su otvoreni pregovori sve tri strane. To je bio i cilj tada najpopularnijeg političara među bosanskim muslimanima Fikreta Abdića, koji je sebe smatrao projugoslovenski orijentisanim, a koji je i odnio najveći broj glasova na izborima 1990. godine. Uprkos tome, Izetbegović - kandidat omiljen i podržan od zvaničnika SAD - došao je do predsjedničke funkcije umjesto Abdića.

U martu 1992. naziralo se mirno rješenje konflikta u BiH. Sva tri lidera potpisnici su tzv. Lisabonskog sporazuma, koji je predlagao podjelu vlasti. Međutim, Izetbegović je povukao svoj potpis samo deset dana kasnije, nakon što se susreo sa tadašnjim ambasadorom SAD u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom. Ovim je bilo jasno potvrđeno da su SAD podržale BiH kao nezavisnu državu. Nekoliko sedmica kasnije, rat je počeo i Zapad je tada bio korak bliže ka ostvarenju svog cilja destabilizacije nacija u regionu. Može li ista zla sudbina zadesiti i Siriju?

Sličnosti

U Siriji kao i u BiH, napori da se pronađe kompromis znače da treba izvršiti pritisak na obje strane. Ali ako jedna strana već ima punu podršku zapadnih sila, šta to onda podstiče na kompromis sa vladom? U Siriji, pobunjenici imaju stranu podršku od samog početka konflikta i tako automatski sabotiraju mogućnost realnih pregovora.

Ono što dalje pogoršava situaciju jeste to da većina medijskih kuća agresivno napumpavaju slučaj podržavajući intervenciju u Siriji. Tako nekoliko izvještaja protivnika sirijske vlade i pojedinih medija sa zapada okrivljuju sirijsku vladu za krvavi bombaški napad terorista u Damasku i Alepu koji se desio za vikend 17. i 18. marta. Ali oni nemaju odgovor zašto bi bilo u interesu Asada da uzrokuje eskalaciju sukoba.

Ako se vratimo na primjer iz BiH, možemo da vidimo ko je imao najviše koristi u takvim događajima. Dana 27. maja 1992. desio se masakr u Sarajevu i stradalo je mnogo nevinih ljudi koji su stajali u redu da kupe hljeb. Ovaj strašan događaj je odmah bio objavljen u cijelom svijetu. Samo četiri dana kasnije, Jugoslaviji su uvedene oštre sankcije. Svim bitnim zvaničnicima Zapada bilo je jasno da su Srbi bili odgovorni za taj kriminalni akt. Mnogi eksperti nisu se slagali sa takvim "upiranjem prsta" na samo jednu stranu, a posebno se može osvrnuti na izjavu general-majora Luisa Mekenzija, tadašnjeg komandanta UN-ovih trupa u BiH: "Ulice su bile blokirane neposredno prije incidenta. Samo što se formirala gužva i poslagala u red, pojavili su se mediji, ali su držali distancu. Desio se atak i mediji su odmah na sceni. Većina ubijenih ljudi navodno su lojalni Srbi."

Slični događaji ponovili su se 1994. i 1995. godine i sve je u završnici rezultiralo NATO bombardovanjem Srba u BiH između 30. avgusta i 20. septembra 1995, što je bilo opravdavano pozivima zapada za "humanitarnom intervencijom". Poslije događaja u Damasku i Alepu, može li slično "opravdanje" biti i za Siriju?

Osim toga, Obamina administracija poziva pobunjenike na odlaganje oružja, a trenutno je na putu multimilijardski dogovor SAD i Saudijske Arabije (vodećeg snabdjevača oružjem sirijskih pobunjenika) o prodaji američkog naprednog naoružanja. Ovaj dupli standard je nesumnjivo bio primijenjen i u slučaju BiH, gdje je CIA krijumčarila oružje u region uprkos ranije uvedenom embargu.

Vrijedno je zapaziti da su u oba slučaja bili upleteni i plaćenici "Al-Kaide" iz nekoliko arapskih zemalja. U Siriji su se integrisali u "opoziciju", a u zapadnom svijetu su navedeni kao žrtve obračuna sa vladom. Ovo ne treba da bude iznenađenje. Ti koji rade pod "Al-Kaida" šinjelom često servisiraju interese Vašingtona. U BiH, gdje su borci mudžahedini obučavali vojnike i ratovali protiv Srba i Hrvata, vođstvo "Al-Kaide" je odobrilo vojnu akciju bosanske muslimanske armije.

Često je u medijima konflikt predstavljan kao borba "dobrih momaka protiv loših", mirovnjaka protiv terorista i nas protiv njih. Kao što pokazuje primjer BiH, cjelokupna priča ne može tačno da bude prepričana koristeći takve klišeje niti takvu koncepciju: nisu svi Muslimani automatski bili protiv Srba i nesumnjivo nisu svi bili zainteresovani da imaju Izetbegovića za predsjednika. A u Siriji, jasno je da nisu svi ti koji traže demokratiju protivnici Al-Asadove vlade.

U kontekstu Balkana, Srbi su bili na udaru zapadnih sila i bili su glavni okrivljenici jer su čvrsto bili protiv dezintegracije Jugoslavije. Srbi su bili najveća jugoslovenska nacija i teško su propatili u vrijeme Drugog svjetskog rata, dok ih je fašistički ustaški pokret iz Hrvatske sistemski uništavao. Ove traume su umnogome sprečavale ideju da Srbi žive u nezavisnim državama Hrvatskoj i BiH koje su bile predvođene ekstremistima neprihvatljivim za većinu Srba. Realnu sliku uloge Srbije u jugoslovenskom građanskom ratu dao je nekadašnji predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević u intervjuu za vrijeme rata na Kosovu: "Mi nismo anđeli. Niti smo đavoli za koje ste nas predstavili."

Sagledavajući sve činjenice da se i dalje podgrijava etnička i  religijska mržnju i ignorišu glasovi razuma, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u Siriji, može se reći da se i dalje sprovodi stara latinska izreka "zavadi pa vladaj".

("Global risrč")

Bendžamin Šet, nezavisni istraživač i student istorije istočne Evrope na Univerzitetu u Beču

Preveo:S. Jovičić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.