Obmane Branka Dokića

Gospodine Dokiću, sve što sam o vašoj političkoj suštini napisao u navedenom tekstu je utemeljeno, a evo i zašto. Vi kažete da, dok ste bili poslanik u Parlamentu BiH, niste glasali ni za jedan zakon nametnut od strane visokog predstavnika. Da ste pažljivo čitali, uočili biste da ja nisam u mom tekstu napisao da ste glasali za tzv. zakone visokog predstavnika, već sam pitao zašto niste rekli ne tom nametanju i dali ostavku na poslaničku funkciju. Kao što o tome ne rekoste ništa, ne kazaste ama baš ništa ni o još jednoj važnoj činjenici, na koju sam takođe ukazao u mojoj kolumni. Naime, 5. juna 1999. godine tadašnji visoki predstavnik nametnuo je tzv. zakon o himni BiH. Tako nametnuta himna BiH prvi put je službeno izvedena na sedmoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH 15. jula 1999. godine. U to vrijeme Branko Dokić je poslanik upravo u tom parlamentarnom domu i po prirodi te funkcije trebalo je da prisustvuje toj sjednici. Ako je tako, a jeste, jer to g. Dokić ne ospori u svom tekstu, onda je pitanje za njega zašto je prisustvovao tom premijernom intoniranju nametnute himne, jer to nije zakon za koji je glasao Branko, već zakon koji mu je na kriminalan način nametnuo visoki predstavnik. Ukazujem vam na ovo, g. Dokiću, zato što ste vašim prisustvom tom intoniranju neustavne himne dali legitimitet nasilju visokog predstavnika. Zašto o tome ništa ne kazaste u vašem pisaniju, pa makar i to da vam je pukla guma na službenom autu dok ste se vozili od Banjaluke do Sarajeva i da zato niste bili prisutni pri intoniranju himne. Mnogi će, a ne samo vi, reći da to nije važna stvar. Međutim jeste, to je i te kako važna stvar, jer ako ste vi od onog jula 1999. godine pa do kraja vašeg poslaničkog mandata 2000. godine i samo jednom stajali u Parlamentu BiH dok je intonirana neustavna ohaerizovana himna BiH, vi ste i na taj način glasali za nametnuti zakon visokog predstavnika o himni BiH, čime ste mu dali legitimitet i pokazali svoju nedosljednost. Jer, Branko, i tada je u Bonskim zaključcima iz decembra 1997. godine pisalo da odluka nije zakon.

Funkcija

Ali ne uradiste vi to nikada dok ste bili poslanik. Stoga su vam badava sva vaša pisanija, uključujući i knjigu “Država apsurda”, na koje se pozvaste u vašem članku. Jer, kada je napadnuta država Republika Srpska, a nju visoki predstavnik napada konstantno, pa i dok ste vi vršili vlast, onda najmanje što svaki srpski nosilac vlasti treba da uradi je da odstupi sa funkcije i time pruži otpor kriminalu ohaerizma. Da ste to tada učinili, i da su to učinili i ostali srpski predstavnici, te da ste bili dosljedni u tome, ne bi ohaerizam mogao ništa da učini od onoga što je inače učinio. Sistem bi bio paralisan, i treba da bude paralisan, jer je to jedini način da se tiranstvu stane nogom za vrat te odbrane vladavina prava i Republika Srpska. Međutim, ne uradiste vi to nikada, g. Dokiću, već ste nastavili primati visoku poslaničku platu i ostale njene prinadležnosti, uz poneki vaš članak i knjigu, od kojih na političkom terenu Republika Srpska nije imala ama baš nikakve koristi. Niti će imati.

Vi ste, g. Dokiću, bili ministar (saobraćaja i veza) u Vladi Republike Srpske izabranoj 12. januara 2001. godine, a premijer je bio g. Mladen Ivanić. Za vrijeme mandata te Vlade, a to znači i vašeg ministrovanja, vi ste veoma dobro znali da tadašnji visoki predstavnik (Pedi Ešdaun) vrši pritisak na Vladu da se Republika Srpska odrekne svoje ustavne nadležnosti koju, prema Ustavu BiH, ima kada je riječ o svim porezima, što uključuje i porez na dodatu vrijednost. E tu ste vi, g. Dokiću, na štetu Republike Srpske pogurali stvar, zajedno sa g. Ivanićem, jer se za mandata vaše Vlade (od 2001. do 2003. godine) Republika Srpska odrekla dijela svog fiskalnog suvereniteta, odrekavši se svog ustavnog prava da uređuje i prikuplja porez na dodatu vrijednost na svojoj teritoriji, pa da od njega samo daje 1/3 za budžet BiH, kako piše u Ustavu BiH. Ništa od toga ne bi moglo biti učinjeno bez saglasnosti g. Ivanića i te njegove Vlade, nakon čega se g. Ivanić, vaš partijski šef u PDP-u, još i javno hvalio (na nekoj od tzv. političkih akademija SDA) da je njegova zasluga to što je PDV sa Republike Srpske prenijet na nivo BiH. Gospodine Dokiću, zašto tada kao ministar ne glasaste protiv takve pogubne politike Vlade Republike Srpske i ne podnesoste ostavku, kao jedini djelotvoran vid otpora toj pogubnoj politici Vlade, niti ste napustili PDP. Ne, gospodine Dokiću, vi ste i tada nastavili vaše ministrovanje i primanje ministarske plate te članstvo u PDP-u, a o ovim promašajima te vaše Vlade, gospodina Ivanića i PDP-a, niste čak ni članak napisali, a kamoli knjigu koja bi se, primjera radi, zvala “Ivanićeva Vlada apsurda”.

I kad ste odatle prešli za ministra u Savjetu ministara BiH isto ste nastavili. Kažete mi da nametnuti zakoni visokog predstavnika ne idu na Savjet ministara, već direktno na Parlament BiH. Pa gospodine Dokiću, zašto zbog toga niste podnijeli ostavku na vaše ministarsko mjesto. Jer čemu služi Savjet ministara BiH, ako će umjesto njega zakone u parlamentarnu proceduru upućivati visoki predstavnik. Zašto ni zbog toga ne napustiste vaše ministarsko mjesto i ne ostaviste ministarsku platu, kada visoki predstavnik protivpravno uzurpira ono što je isključiva nadležnost Savjeta ministara? Ne učiniste vi to gospodine Dokiću, kao što ne dadoste ostavku ni kada je u junu 2003. godine, kada ste vi uveliko savezni ministar, Parlament BiH usvojio Pedijev tzv. krivični zakon BiH. Ili, zašto gospodine Dokiću ne podnesoste ostavku na mjesto ministra kada je isti taj Pedi u martu 2005. godine nametnuo tzv. zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, konstruišući na protivpravan način pojam “državna imovina BiH”, kojeg nema u Ustavu BiH. Ne, ni tada vi g. Dokiću to ne učiniste. A i kako biste kada je 26. decembra 2004. godine, dakle prilično prije Ešdauna, Savjet ministara BiH čiji ste vi bili ministar (komunikacija i transporta) usvojio Odluku o osnivanju Komisije za državnu imovinu BiH. Dakle, najprije ste vi na ovaj način položili temelje, da bi Pedi Ešdaun na njima protivpravno konstruisao pojam “državna imovina BiH”. I tada je bio red g. Dokiću da ne učestvujete u toj raboti. Ako ste slučajno glasali protiv ili ako zbog pucanja gume na vašem službenom vozilu ne stigoste ni na tu sjednicu, bio je red da u bilo kom od tih slučajeva odmah podnesete ministarsku ostavku. I vi i vaš partijski šef g. Ivanić, koji je tada bio ministar inostranih poslova i zamjenik predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH.

Priča o svima

Toliko, dakle, o vašoj nedosljednosti gospodine Dokiću. Ništa od ovoga što sam napisao nije samo priča o jednom Branku, jer sam jednako istu priču mogao s punim pravom i iz istih razloga da napišem i o Miloradu Dodiku, Sredoju Noviću, Petru Đokiću, Draganu Čaviću, Mirku Šaroviću, Mladenu Bosiću, Marku Paviću (izvinjavam se onima koje ovdje na spomenuh, mnogo ih je pa ne mogu svih da se sjetim), odnosno o svoj srpskoj vlasti i opoziciji u Republici Srpskoj, jer su i svi oni radili ono što je radio g. Dokić. Hoću reći, da ovo nije bilo kazivanje samo o Branku Dokiću, već o nama ovdašnjim i ovovremenim Srbima, našoj kolektivnoj servilnosti i odsustvu karaktera, spremnima da radi kratkotrajnog ostvarenja prolazne individualnosti budemo namagarčeni, prihvatajući da nam visoki predstavnik, dakle pojedinac, protivpravno nameće zakone u 20. i 21. vijeku, da nas drži na uzici i voda čas tamo, čas ovamo. I da nam, zahvaljujući našoj servilnosti, razara načelo vladavine prava i Republiku Srpsku, za koju je svoje živote nesebično dalo njenih 30.000 ljudi.

Piše: Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.