O sportu

Hristova Crkva je u ovom svijetu radi nas i radi našeg spasenja. Kad kažemo "nas", mislimo na sve ljude koji žele biti hrišćani. A hrišćanin se postaje krštenjem - dobrovoljno i slobodno.

Hrišćani, kao i svi ljudi, mogu da rade mnoge poslove profesionalno, pa je samim tim jasno da se i sportom mogu baviti na isti način. Crkva Hristova, prema tome, gleda na profesionalne sportiste kao na svoju djecu, svoj narod. Međutim, kao i u drugim poslovima koji podrazumijevaju velike psihofizičke napore, nesumnjivo je da postoji zabrinutost, kada je u pitanju npr. upotreba doping sredstava ili nemilosrdni vlasnici klubova koji traže rezultat po svaku cijenu. Čovjek je biće složeno, ali biće koje ima svoje granice. Zanimljivo je da nemaju pravog uspjeha oni koji uzimaju neka dodatna sredstva, kao i to da danas - bez obzira na bezočnost mnogih - pobjeđuju ipak najbolji i oni u kojima ima najviše onog ljudskog i viteškog. Još uvijek pobjeđuju tim i duh zajednice, i ličnosti izuzetnih sportista. Dokaz je to što mnogo slabiji timovi u kojima vlada i prisutan je takav duh, pobjeđuju višestruko jače i bogatije timove od sebe.

Još uvijek u sportu ima mnogo toga lijepoga da se vidi i mnogo čemu imamo da se naučimo od sporta i sportista, jer sport je u svojoj osnovi vježba, askeza tijela, i naravno duha jer je sve to neraskidivo povezano. Ne bi trebalo da sve ode u pravcu savremenog gladijatorstva i zaista treba biti tužan zbog stanja našeg sporta, prije svega fudbala. Mi smo sportska nacija i to je nesumnjivo. Nevjerovatan je uspjeh naših tenisera u najnovije vrijeme, uspjeh koji dovodi do jedne paradoksalne situacije: onima iz velikih i bogatih zemalja klecaju koljena pred našom nasmijanom djecom, koja možda nisu ni imala tako dobre uslove za razvijanje svoga talenta, ali su imala i sačuvala ono što je najpotrebnije. Zar to nije duh koji donosi radost? I eto, zbog tog duha oni su osvojili svijet. No mi moramo nešto učiniti da se i u naše timove vrati taj duh.

Veliki problem savremenog profesionalnog sporta jesu nečasne radnje tj. namještena igra sa jedne strane, i huliganstvo koje poprima alarmantne razmjere sa druge strane. Kod nekih naroda to je izraženo više, kod drugih manje, i to je tema o kojoj bi se moglo mnogo govoriti jer ukazuje prije svega na (ne)sposobnost pojedinih država da se tome suprotstave. Ovo huliganstvo vodi ka jednoj dubokoj mržnji među navijačima protivničkih timova, mržnji koja se prenosi sa generacije na generaciju navijača i uzrok je mnogih zala kojih smo svjedoci. Jedini lijek jeste dobra, poštena, kvalitetna, viteška i puna ljudskosti igra samih sportista, koja bi i u navijačima mogla pokrenuti slične osobine i ugasiti mržnju.

Ono što ljudima nerijetko upada u oči jeste to što se mnogi sportisti izjašnjavaju kao veliki vjernici. No, to nije novost. Još sedamdesetih godina pojavljivali su se u novinama članci u kojima svoju vjeru ispovijedaju Pele, Bekenbauer, Euzebio a kasnije i mnogi drugi. U vrijeme ateizma koji je tih godina kod nas harao, za sve nas to je bilo pravo čudo. To što se pojedini od njih otvoreno izjašnjavaju kao vjernici, ni u kom slučaju ne treba biti shvaćeno kao eksponiranje. Ti ljudi jednostavno odišu hrišćanskim zdravljem, radošću i normalnošću, i ne stide se da pokažu šta su, ko su i kako vjeruju.

Na licima sportista još uvijek možete vidjeti onu djetinju bezazlenost i otvorenost, ali i onaj čisto monaško-asketski izraz. Oni su svakodnevno izloženi ogromnim psihofizičkim naporima, da bi na kraju u utakmici igralo samo njih jedanaest ili pet (zavisi od toga koji je sport u pitanju). Time se, prije svega, izgrađuje karakter, a potom održava i fizička kondicija. Oni nikada ništa ne rade sami za sebe, stalno su usmjereni jedni na druge i uvijek se određuju jedni u odnosu na druge. Od njih se očekuje da izgrade dobar odnos prema saigračima, prema treneru i sudijama, da imaju čestit odnos prema protivniku, koga ne smiju ni potcijeniti ni precijeniti i, na kraju, da budu spremni na to da pedeset ili sto hiljada navijača začas aplauz pretvore u zvižduk. Ustvari, zar tako nekako nije i u životu, nekada slabijeg a nekada jačeg intenziteta?

Sportisti su dakle ljudi koji, ako imaju otvorene oči, mogu brže i jasnije da sagledaju dragocjenost Božije pomoći i milosti Božije. U tome je njihova velika prednost. Ali, oni veoma lako mogu da skliznu u ambise nevjerovatnih iskušenja koja sobom nose slava, novac, loše društvo. To su bremena koja se tim mladim ljudima nameću i opterećuju ih. Mnogo je onih koji su bili dobri, čak najbolji među njima, ali nisu izdržali taj nepodnošljivi pritisak novca, moći i prolazne slave i potražili su utjehu tamo gdje je nema - u drogi. I tu je počeo, kako je govorio Dučić, "suton jedne slave".

Velika pomoć ovim mladim ljudima u kojima nerijetko živi duh istinske vjere i pobožnosti, ali čiji život zahtijeva veliki napor i to ne samo fizički već i psihički i duhovni, mogao bi biti sveštenik, duhovnik. Barselona npr. ima svoju školu i internat koji ima svoga sveštenika i duhovnika, slavni Real ima svoga sveštenika itd. Mnogo je mladih sveštenika, odličnih sportista, koji bi svojim savjetom i molitvom mogli pomoći klubovima i igračima koji su danas, sve češće u rukama beskrupuloznih ljudi, manipulanata, koji nisu ništa drugo do savremeni gladijatori. Rezultat je da umjesto zdravlja, takvo bavljenje sportom može da donese bolest. Ne samo sportistima, već i milionima bezazlene djece kojima su oni obrazac življenja.

Činjenica je da smo svi mi pomalo takvi da se molimo Bogu tek onda kada nam nešto zatreba. No Gospod je čovjekoljubiv i milostiv, nije sitničav poput nas. Na naš iskren poziv On odgovara uvijek, i to tačno onda i onako kako je za nas najbolje. Nerijetko, ono što tražimo za nas nije dobro, a često nismo ni zaslužili ono što tražimo. Kada je riječ o sportu, treba biti svjestan da se moli i pobjedu želi i onaj sa druge strane, a uz to je možda radio i trudio se i više i bolje od nas.

Nikada ne smijemo zaboraviti da su na stadionima, i među igračima i među navijačima ljudi, a čovjek je biće složeno, po riječima Sv. Grigorija Bogoslova "makrokosmos u mikrokosmosu." A Hristova je riječ da "niko ne zna šta je u čovjeku osim Duha Božijega Koji je u njemu". Svakako da ima vjere na stadionima, no pitanje je koliko je i kako ona artikulisana. Nekada je dovoljna vjera jednoga da pobijedi hiljade nevjernih. Što se navijanja tiče, suština je u tome da ne navijamo za timove, nego za ljude, za ličnosti. Kao i u svemu drugom, i u sportu ljudi koji su ličnosti i koji svoj posao rade odgovorno i dobro, privlače druge ljude.

Čovjek je biće igre i u igri se najlakše i najbolje otkriva. Nažalost, što smo stariji sve se manje igramo i smatram da je to pogrešno. Treba shvatiti da igra nije način da "ubijemo vrijeme", već prostor našeg stvaralaštva u kome sazrijevamo kao ličnosti. Zato sport, koji je u svojoj biti igra, treba sačuvati od svih prijetnji koje pred njega postavlja vrijeme u kome živimo.

********

CRKVA gleda sportiste kao svoju djecu

********

MNOGO možemo da naučimo od sportista

********

VJERA jednoga pobijedi hiljade nevjernih

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.