O sabornosti

Tajna naše sabornosti, tajna je naše bogolikosti. "I stvori Bog čovjeka po Liku Svome", stoji u Knjizi Postanja i upravo je u ovoj kratkoj rečenici sadržana sva dubina i veličina našeg prizvanja kao ljudi. Bog, Koji je Sveta Trojica, dakle zajednica Ličnosti, stvorio nas je da bismo i sami postali ličnosti kroz zajednicu sa drugima. Biti ličnost, dakle, nikako ne znači "biti svoj", kako to često ističe vrijeme u kome živimo koje je duboko nagriženo bolešću zvanom individualizam. Biti ličnost prije svega znači biti biće zajednice, živjeti život kao odnos sa Drugim i drugima, biti svjestan da ni postojanje, ni identitet, ni smisao života ne možemo crpiti iz samih sebe već uvijek i jedino iz zajednice, koja je vidljiva projava sabornosti na koju smo prizvani.

"Gdje je dvoje ili troje sabrano u ime moje, ondje sam i ja među njima" rekao je Hristos. To znači da naše poznanje Hrista, naše iskustvo Živoga Boga i sjedinjenje sa Njim jeste prije svega saborni događaj. Naša lična molitva, naša ljubav i dobra volja, naš trud i podvig potrebni su, ali samo kao sredstvo pripreme za nešto veće. A to veće jeste susret sa Bogom i prisajedinjenje Tijelu Njegovom, koje nikada ne biva drugačije nego kroz Crkvu: dakle kroz zajednicu, kroz sabranje svih oko "Jedinoga potrebnoga" jer: "Stade Bog na saboru bogova" kaže se u Sv. Pismu.

O sabornosti nas uči i na nju nas poziva čitavo Sveto Pismo. Svi značajni događaji iz života Hristovog na zemlji i po Vaskrsenju, bili su saborni događaji. Rođenje Njegovo bilo je objavljeno ne jednom čovjeku već trojici Mudraca i saboru pastira. Krštenje Njegovo nije se zbilo na nekom udaljenom mjestu, već na Jordanu, pred mnoštvom svjedoka. Preobrazio se - pred trojicom učenika. Raspet je i stradao na očigled mnogih. Ali i po Vaskrsenju, javljao se svojim učenicima uvijek kada su bili zajedno: i ženama Mironosicama, i Luki i Kleopi, i Apostolima na moru i dr. Vaznesenje Njegovo bilo je na očigled Apostola i okupljenih vjernih. Duh Sveti sišao je na sabor Apostola, tj. na Crkvu, a ne samo na jednoga od njih niti pak na svakoga ponaosob u domu njegovom. I vidjećemo, ako uronimo dublje u Stari Zavjet, da je i on kroz sve svoje događaje bio prednajava Crkve Božije, kao jedine kroz koju se istinski projavljuje naša sabornost, sabornost kojom postajemo jedno sa Bogom i jedni sa drugima, tj. ostvarujemo smisao i cilj svoga postojanja.

Sabornost Crkve je njeno svojstvo da u sebi i sobom sabira sve i sva u jedno. Ona čini da kroz Crkvu postajemo Jedno Tijelo sa svima: i sa onima koji su tu, pored nas, i sa onima koji su odsutni, i sa onima koji još uvijek lutaju desno i lijevo tražeći put, i sa grešnima koji će se pokajati, i sa preminulima koji "umriješe u vjeri", i sa onima koji će tek postati članovi Crkve - sa svima smo jedno kada smo sabrani oko Hrista, Velikog Arhijereja Koji nas je jednom za svagda spasao Krvlju Svojom, ostavljajući nam Crkvu da kroz nju damo svoj pristanak na to spasenje.

Davno je rečeno da je čovjek društveno biće. Kao takav, on se često udružuje sa drugima oko zajedničkih ideja, interesovanja, ciljeva. Tako nastaju političke partije, sportski klubovi, naučna udruženja i raznorazne organizacije - no nijedna od njih ne projavljuje onu istinsku sabornost koja jedina ima vječni karakter. Ta istinska sabornost je samo i jedino sabor, sabranje ljudi Božijih oko Jedinoga Vječnoga Boga. Sabor u čije Ime smo sabrani, i sam poprima karakter vječnosti.

Hristos, Koji je živio radi nas i sav Svoj život projavio kao žrtvenu ljubav i služenje drugima, poziva nas da kroz Crkvu Njegovu i sami postanemo pričasnici tog i takvog života. A kada postanemo jedno sa Njim, mi više ne možemo ostati usamljeni. Ako, makar u najmanjoj mjeri živimo Njime, Njegovim primjerom, Njegovim zapovijestima, onda naše življenje spontano postaje težnja ka jedinstvu svih i svega u Njemu. 

Međutim, to jedinstvo u koje je uključen sav čovjek, mora biti projavljeno i na vidljiv, živ, očigledan način. Ono se projavljuje upravo kroz opštenje, tj. živi i konkretni odnos mnogih koji žive kao cjelina. Zato je okupljanje u Crkvi uvijek sabiranje oko prvog tj. kao što sveštenik ne može bez naroda, tako i narod ne može bez sveštenika, bez onoga ko je prvi. Zato nam je i Hristos zapovjedio da se Njime pričešćujemo samo kada smo sabrani na jednom mjestu, svi zajedno oko prvog, oko sveštenika. "Nas je sabrao Sam Hristos, zato što je Njegov život - sabranje svih u jedno", rekao je o. Aleksandar Šmeman, teolog koji je prije svega bio propovjednik i svjedok sabornosti Crkve. Bog je Ljubav, a ljubavi nema bez jedinstva, niti jedinstva može biti bez opštenja, niti opštenja bez zajednice. Nas, dakle, u jedno sabira sama Ljubav Hristova: "Ovo je zapovijest moja, da volite jedni druge, kao što i ja zavoljeh vas. Nema veće ljubavi od ove, da ko položi život svoj za prijatelje svoje. Vi ste prijatelji moji ako ispunjavate ono što vam zapovjedih" (Jn. 15,12-13).

Sabornost znači stalno polaganje života za braću svoju. Ona je jedinstvo u kome žalosti, radosti, potrebe svakoga postaju život i stvarnost svih, i na taj način svako od nas kroz svoje sopstveno iskustvo tog jedinstva, postaje svjedok Hristov na zemlji. Bez ove i ovakve žrtvene ljubavi, naše jedinstvo u Hristu je nemoguće. Sabornost poziva na ljubav, a ljubav nas sabira u Crkvu (= Hrista).

Sv. Jovan Zlatousti, veliki Otac naše Crkve govorio je onima koji su je gonili: "Ne bježi daleko od Crkve, jer ne postoji ništa jače. Ona je tvoja nada, spasenje i pribježište. Ona je viša od neba i šira od zemlje." Zaista, njeno veličanstvo, slava, moć i uzvišenost veliki su koliko i veličanstvo, slava i uzvišenost Samog Hrista. Ona sjedinjuje Boga i čovjeka, ona je vaskrsenje onoga Raja koji smo grijehom izgubili. Sav svijet je stvoren da bi postao Crkva. Ona, koja po Sv. Zlatoustu posjeduje "mladost koja ne vene", sabira nas i okuplja, preporađa i obnavlja blagodaću Sv. Duha Kojim živi i zato se onaj koji ostaje van Crkve - gubi i nestaje.

Zato je toliko važno da uđemo u Crkvu. Da se sjedinimo sa našim bližnjima, da usvojim radosti i žalosti svih. Da ih osjećamo kao svoje, da se molimo za sve, da do bola živimo njihovo spasenje. Da činimo sve za bližnje kao što Hristos čini za nas. Kad izdvajamo sebe, kad smo usamljeni nismo hrišćani. Istinski hrišćani smo kad živimo sjedinjeni u Hristu, kad živimo tu sabornost Crkve. Crkva je stado Hrista, Velikog Pastira, Ona je "Grad Cara Velikoga". Zato, uđimo u taj Grad, postanimo svjedoci vječnosti. Poželimo iznad svega da i sami postanemo dio tog vječnog Sabora, koji sjedinjuje Nebo i zemlju, prolazno sa neprolaznim i koji nas uzvodi tamo gdje se sve sabrano u Hristu i oko Hrista raduje.       

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.