O PRVOVRHOVNIM APOSTOLIMA

Zaista, na ovoj Svetoj dvojici predivno se oslikavaju Hristove riječi iz Njegove Prvosvešteničke molitve: "Da svi jedno budu". Jedno srce, jedan duh, jedno apostolstvo i jedna vjera, jedan Put i Istina i Život u dva čovjeka, po mjerilima svijeta - nespojiva, daleka, različita, jedna misao u dva uma, naizgled - ni po čemu srodna. No ovo je bilo moguće, kao što i jeste i biće moguće kroz svu istoriju Crkve, zato što je svaki od njih, kao i svaki od istinskih sljedbenika Hristovih mogao da ispovjedi Pavlove riječi: "Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni". Onaj Isti Hristos Koji Govori: "Gle, sve činim novim!"

Petar, porijeklom iz neznatnog palestinskog gradića Vitsaide, na obali Genisaretskog jezera. Prostodušan i bogobojažljiv ribolovac, u čistoti svog vatrenog i vjernog srca koje je - po Pismu - čekalo Mesiju, na Hristov poziv da krene za Njim, zajedno sa bratom Andrejem Prvozvanim kreće za Gospodom u jednu životnu dramu prepunu uspona i padova, naglosti i kolebanja, odanosti i sumnje, hrabrosti i straha, ali dramu u kojoj ni za tren njegovo srce ne biva pomračeno "drugom mišlju" ili potajnom namjerom, već uvijek i jedino vođeno doživljajnim događajem življenja sa Hristom doživljajem trenutka koji ga je - tako srčanog - preplavljivao. Brz i nagao, često je "istrčavao" prije drugih: prvi ispovijeda Hrista kao Sina Boga Živoga, prvi skače u Getsimanskom vrtu i bez blagoslova nožem odsijeca uvo jednom od vojnika koji su došli po njegovog Ljubljenog Učitelja, prvi skače u vodu i pliva ka obali, kada su, po Vaskrsenju, Apostoli koji su lovili ribu prepoznali na njoj Vaskrslog Gospoda. Međutim, ovaj isti Petar, uplašen u trenutku provjere njegove vjere i odanosti, dok Hrista svezanog ispituju pred sinedrionom - odriče da Ga poznaje. Trostruko odricanje, no na samo jedan Hristov pogled - duboko i svecijelo pokajanje.

Javivši se po Vaskrsenju učenicima, Gospod Koji poznaje srce Petrovo ponovo ga vraća u apostolsko dostojanstvo, pokazujući da ljubav pokriva mnoge grijehove. O susretu Vaskrslog Hrista i pokajanog Petra, jednom od najveličanstvenijih u istoriji svijeta, govori prelijepa stihira sa večernje službe Praznika Sv. Apostola, u kojoj se kaže: "Trostrukim pitanjem: ljubiš li me Petre, trostruko odricanje Hristos ispravlja. A Petar govori Tajnovidcu: Gospode, Koji sve vidiš i sve znaš, Ti znaš da te volim! I opet njemu Spas: pasi ovce moje, pasi izabrane moje, pasi jaganjce moje, koje krvlju svojom snabdjeh za spasenje; Njega moli bogoblaženi Apostole da nam daruje veliku milost." Petar je utjeha svima nama, jer je - kako svojim slabostima i nemoćima, tako i revnošću i vrlinama - bio uistinu čovjek. Toliko drugačiji od Pavla, a opet neraskidivo sa njim povezan u Hristu i kroz Hrista, od ribara je postao Apostol, od uplašenog svjedoka Hristovog suđenja - stub i temelj Crkve, od čovjeka koji u tijelu živi i griješi - svjedok i učesnik nebeskih otkrivenja. On nam je uzor, nada i svjedok. Potvrda da se "sila Božija u nemoći pokazuje savršena". Propovijedao je u Palestini i Maloj Aziji, po Iliriku i u Italiji.    

Pavle, Jevrejin rodom iz živopisnog maloazijskog grada Tarsa, kilikijske prijestonice, starog trgovačkog centra na raskrsnici dvaju kultura: grčko-rimske sa zapada i semitsko-vavilonske sa istoka. Sa zapada, ovaj grad je bio pod uticajem kulturnih naroda Male Azije. Sa istoka - vezan sa semitskim istočnim narodima. Sa juga - bio je otvoren ka Sredozemlju, i možda upravo u šarolikosti domaćeg i stranog stanovništva koje je njegov rodni grad naseljavalo i leži tajna kasnijeg Pavlovog kosmopolitstva, neizmjerne ljubavi i širine pogleda sa kojima je pristupao svim ljudima. Tars, koji se u to vrijeme na kulturnom polju takmičio sa Aleksandrijom i Atinom, pružao je neizmjerne mogućnosti u pogledu obrazovanja, i mladi, vatreni, otvoreni i revnosni duh Pavlov ove je mogućnosti svesrdno koristio.

Kao sin uglednih roditelja, školovao se kod najboljih jelinskih i jevrejskih vaspitača i filosofa u Tarsu i Jerusalimu, bavio se sportom, koji je bio obavezan predmet u tadašnjim školama, govorio mnoge jezike, besprijekorno poznavao vjeru svojih otaca čijoj je najtvrđoj struji i sam pripadao, znao je i jelinsku i rimsku vjeru i tradiciju, kao i kultove i religiozna vjerovanja mnogobrojnih paganskih naroda sa kojima je dolazio u dodir. Okruženje u kome je ovaj briljantni um stasavao, bilo je prožeto uticajem mnogobrojnih naučnika, besjednika, putujućih filosofa - no Pavle je bio obdaren izuzetnom pronicljivošću i svojevrsnim "poznavanjem duhova", tako da nije nimalo čudno što je kasnije, već kao hrišćanin i Apostol, pisao u svojim poslanicama: "Sve ispitujte, dobra se držite, od zla u svakom vidu uklanjajte se" (1Sol. 5,21). Vatren i izuzetno učen i pronicljiv, poliglota i besjednik, pjesnik i vitez, ovaj Savle, potonji veliki Pavle, koji je od Jevrejske Sinagoge poslat kao "bič Božiji" na novojavljenu "grupicu hrišćana", kako su Jevreji nazivali ranu Crkvu, Hrišćane je, kada je polazio u Damask da ih goni, poznavao jedino kroz optužbu da odstupaju od Mojsijevog zakona i da zaslužuju mržnju i uništenje. Prolazeći na svome putu za Damask žitnim poljima Samarije - kroz koja je nekoliko godina prije njega prolazio i Sam Spasitelj govoreći: "Podignite oči svoje i vidite njive: žute se za žetvu (...) Molite se, dakle, Gospodaru od žetve da pošalje poslenike na žetvu svoju" (Jn. 4,35 i Mt. 9,38), ovaj žestoki progonitelj ni slutio nije da će upravo on postati jedan od najvećih poslenika na njivi Gospodnjoj. Jer, na domaku Damaska desilo se nešto veličanstveno i strašno: tajanstvena svjetlost, svjetlost netvarna jača od svake svjetlosti, obasjala je horizont i Savle se potresen srušio na zemlju. A snop te jarke svjetlosti zahvatio je ležećeg gonitelja i on je u njoj čuo glas Gospoda Koji ga sa blagim prijekorom pita: "Savle, Savle, zašto me goniš? Teško ti je protiv bodila praćati se!" (DAp. 26,14).

Ovaj glas u trenu slama svu naglost i otpornost njegovog duha, jer taj glas koji je čuo na jeziku svojih otaca bio je istovremeno blag i umilan kao laki povjetarac - kako ga je svojevremeno čuo i Prorok Ilija na Horivu - ali i pun bola i tuge, ozbiljnosti i žalosti, i neke razoružavajuće svečanosti. "Ko si ti, Gospode?" pita Savle do srži svoga bića ranjen glasom Onoga Koji mu se ne javlja kao osvetnik, već kao spasonosna Dobrota i sveobnavljajuća Ljubav, i čim je dobio odgovor: "Ja sam Isus, koga ti goniš", dolazi do potpunog preloma i svecijelog preobražaja u duhu njegovom. Oslijepivši tjelesnim očima svojim od sile i slave božanstvene svjetlosti, očima svog preporođenog duha Savle je vidio oči Onoga Koji ga je posmatrao iz vječnosti. I eto, po premudrom Promislu Božijem, u jednom jedinom trenu obraćenja, nakon prvog ali vječnog susreta sa "Onim Koji jeste", ovaj nanovo rođeni čovjek postaje izabrani sasud u koji će biti pohranjene i iz koga će se tako bogato izliti velike i najdublje istinite rijeke hrišćanske vjere i života, kojima napajana Crkva živi, i traje već evo dvadeset vijekova.

Njegovo obraćenje bilo je potpuno i nepokolebljivo - nikakva potonja iskušenja i poteškoće nisu u njemu izazvali ni najmanje kolebanja niti sumnje. I u njemu je, kao i u Petru, Božanska moć i sila prihvatila i podržala spremnost srca i dobru volju čovjeka, te je u trenu, pod pogledom Vaskrsloga Hrista punim goruće ljubavi - pogledom koji onoga koga gleda ne sagorijeva već prosvećuje i osvećuje spaljujući samo trnje sagrešenja - sve ono što je u njemu bilo grubo i rušilačko postalo blago i obnavljajuće: osjećanja, darovi, silna energija, i na kraju fanatizam koji se pretopio u žarko i silno osjećanje ljubavi prema Onome Koji je Život, a time prema svemu i svima. Važno je zapaziti da je uvijek tako kada smo u zajednici sa Hristom: svi naši potencijali su u funkciji naše koristi. Kada nismo u Hristu i sa Hristom, sve sile našeg bogomsazdanog bića okreću se i rade protiv nas. U tome i jeste tragedija života bez Hrista. I ko će, sem obraćenog i Onog Koji obraća znati šta se sve zbivalo u tom ovječnostnjenom trenutku susreta između Hrista i Pavla? To "rušenje svjetova" i obraćanje Savlove ljudske oholosti u Pavlovu plemenitost i dostojanstvo duha koji će riječju pobijediti i obnoviti svijet, ostaje tajna i čudo. Ali - čudo koje nas i naše vrijeme, do srži nagrizeno malovjerjem i sumnjom u to da su čuda moguća, mora i treba da probudi i pokrene ka promjeni na bolje, više i jače, za šta u vjeri nikada nije kasno.

Pavle je prije svega i više od svih Apostol radosti. I u nevoljama i stradanjima, i u gonjenjima i tamnicama, on poručuje: "Isto tako se i vi radujte i budite radosni sa mnom" (Fil. 2,18). Sa svih strana napadan, udaran i vrijeđan, uzvraćao je - blagodarnošću i radosnim slavoslovom Bogu: "Hvala Bogu Koji nam svagda daje pobjedu" (2Kor. 2,14). Za njega je, nakon što je jednom poznao Istinu, po riječima Sv. Jovana Zlatoustog, samo jedno bilo strašno i samo jedno poraz: ostaviti Boga.

Apostolski sabor u Jerusalimu po prvi put je okupio sve Apostole oko aktuelnog i za to vrijeme gorućeg pitanja: moraju li se neznabošci koji prelaze u hrišćanstvo podvrgavati ispunjavanju tradicionalnih jevrejskih zakona, (prije svega obrezanja). Ovdje su ključnu ulogu odigrale Pavlova oblagodaćena mudrost i hrabrost da se u lice suprotstavi Ap. Petru koji je po tom pitanju bio još uvijek kolebljiv. "Ja zakonom zakonu umrijeh da Bogu živim; s Hristom se razapeh: ne živim više ja, nego živi u meni Hristos" (Gal. 2,19). U tim je riječima iz njega, poput vulkana, izbila sva njegova mistična ljubav prema Hristu, koja je u njemu buktala još od Damaska i kojom je vođen i mogao tako duboko da osjeti razliku između zakona i blagodati. Svojom silovitom argumentacijom, Pavle je kao i mnogo puta potom odnio pobjedu. No ovo nije bila pobjeda njega nad braćom, već jednom za svagda izvojevana pobjeda Crkve nad bilo kakvim oblikom nacionalizma ili rasizma i robovanja formama i zakonima, koji direktno ustaju protiv njenog vaseljenskog, svespasonosnog karaktera.      

Iako je Kilikija bila pod izuzetno jakim grčkim uticajem, naročito u kulturnom pogledu, tadašnji gospodar svijeta bio je Rim, koji je nastojao da romanizira jelinizovani istok dodjeljivanjem svog, rimskog građanstva uglednijim građanima. Tako je Pavle, kao sin uglednih građana, dobio rimsko državljanstvo koje mu je u potonjem misionarskom, apostolskom radu - a propovijedao je gotovo po čitavom svijetu: od granica Arabije do Španije, među Jevrejima, ali i među neznabošcima, zbog čega je i prozvan "vaseljenskim Apostolom - bilo od velikog značaja, jer mu je služilo kao putna isprava po čitavoj, tada impozantnoj, Rimskoj imperiji. Međutim, ona je imala veliku manu, a mana su, kao i uvijek, bili totalitarizam i autokratija, sila koja je sve primoravala da joj se u duhovnom pogledu slijepo pokoravaju. Rim nije znao za "manu", tj. slabost Premudrosti i Sile Božije, kojoj je ime -  Milost. Nije znao ni to da se: "Riječ Božija ne da svezati". 

Govoriti o Svetim Apostolima može se dugo i mnogo, jer sva punoća života u Hristu sadržana je u njihovim životima i učenju. Diviti se njima, znači diviti se sili Božijoj, kojom potpomognuti oni i jesu pripremili sebe za takvo izobilje blagodati kroz njih projavljeno. No, na nama je ne samo diviti se, već i - po sopstvenim moćima i raspoloženju srca - podražavati ih kao obrazac vrline, budući da smo i mi i oni nosioci iste, pale prirode. Trebalo bi, po riječima Sv. Jovana Zlatoustog, "gledati ne samo na veličinu i prevashodnost njihovih djela, nego i na silu njihove revnosti kojom su stekli takvu blagodat. Uistinu je utjeha što ni oni, Prvovrhovni Petar i Pavle, ne bijahu bez mane i grijeha, bez promašaja i padova. Kao da su nam njihovi životi dati i predstavljeni tako jasno i ogoljeno, baš zato da ne bismo imali izgovora za nevjerovanje, i da bi nam svjedočili da je pokajanje put kojim doznajemo onu veličanstvenu i radosnu blagovijest da "srce skrušeno i smjerno Bog neće odbaciti", "da će se podignuti zidovi jerusalimski", i da i mi možemo da postanemo stanovnici tog vječnog grada Božijeg.

Možda se pitate kako je moguće da su ovi osvajači vaseljene tako visoko uzletjeli, i sve nadziru, i sve poučavaju, i sve opominju, i pozivaju nas gore, da ne budemo crvi već neboparni orlovi - a istovremeno su imali takve slabosti? Naročito gledano iz perspektive savremenih moralista koji sude i osuđuju a ne znaju i ne poznaju ljude hrišćane, sveštenike i episkope, koji su takođe obučeni u blagodat Duha Svetoga! Oni će slabosti i nemoći uvijek pretpostaviti sili sa visine i reći će vam: "on je ovakav ili onakav!" Oni nikada Pavla ne bi primili, oni nikada Petru ne bi oprostili! No, mi se opet u ovom prazniku učimo kako Hristos prima i oprašta. Jer, Hristos je Ljubav. A ljubav je, kako Pavle pjeva, "blagotvorna, sve trpi, sve snosi, svemu se nada" (1Kor. 13,4).         

I ne sijecimo zdravo drvo, ako je na njemu poneka suva grana. Budimo kao mudri, koji čuvaju i poštuju svaku stabljiku i svako drvo u bašti, svaki čokot u vinogradu Gospodnjem. Da u zajednici ljubavi koju Duh Sveti konstituiše u našim srcima, baš kao Petar i Pavle, i mi u ovom vijeku ugledamo svjetlost bogopoznanja, a u budućem - da se naslađujemo vječnih blaga.                   

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.