O prorocima, lažnim i pravim

Stalnu rubriku u toj novini ima teolog koji brani interese sarajevskih dobrih intelektualnih duša. Ovaj o kojem pišem je katolik. Imaju oni i jednog-dva islamska teologa koji ispisuju građanske platforme svojim vjernicima. Dvostruko zanimljiv pristup: svećenici u građanskim novinama, a radi se o novinama koje su protiv prisustva religije u javnom i medijskom prostoru! Evo upravo se sjetih da ovih dana treba ugledni katolički list "Svjetlo riječi" početi suradnju sa bratskom (dnevna novina je sestrica) sedmičnom "građanskom" novinom u vlasništvu malo ovog malo onog skrivenog moćnika. Ali, nema veze, ova informacija je bila više onako usput, jer je i ta sedmična bratska novina ista kao i ova dnevna, a njihovi novinari baš kao u dobrim porodicama brane jedni druge od neprijatelja. Tako je nedavno jedan neprijatelj "nacionalista" "napao" jednog kolumnistu iz bratske novine, a odbrana stiže svega par dana iz sestrinske. Odbranu piše niko drugi nego teolog-kolumnista. To treba da ostavi utisak na čitaoca. Teologu treba vjerovati, jer koga on brani taj je pravi čovjek. Istina, koliko je meni poznato, a dozvolit ću da možda i griješim, Božji pastiri bi na sve ljude trebali podjednako gledati, razmatrati grijehe, a ne nikako grešnike, pogotovo ih ne javno vrijeđati i sramotiti, ali možda su se s nastupom demokracije i pravila u religiji promijenila. Teolog Ivan Šarćević naime brani kolumnistu magazina "Dani", Ivana Lovrenovića, od izvjesnog povjesničara Ive Lučića i to u "Oslobođenju". U toj priči Ivo Lučić bi trebao biti "ekstremni nacionalista" koji između ostaloga ima "hladnu mržnju prema Sarajevu" i radi na velikosrpskom i Tuđman-hercegovačkom projektu. Lovrenović je dobri i usamljeni borac za istinu i pravdu koji kao "biblijski prorok Jeremija" hrabro i dostojanstveno u duhu "etična pojedinca" borbu vodi sa lažnim prorocima i vladarima. Šarčević je advokat ovog "dobroga". Možda ne bi bilo loše dodati da ovaj "dobri" nije nimalo usamljen, nego je dio onog čuvenog sarajevskog medijskog klana koji uređuje novinu u kojoj se objavljuju najbezočniji tekstovi protiv Srba, osviještenih Hrvata, Bošnjaka koji ne koketiraju sa građanstvom perfidno prikrivajući svoj nacionalizam. Uređuje on novinu u kojoj se svake, ama baš svake sedmice, svi srpski političari prikazuju kao hulje, a za ostale je rezervirana prostačka, pardon satirična rubrika u kojoj su neistomišljenici redakcije izvrgnuti svakom ruglu. Uređuje ovaj Jeremija i rubriku Šizofrenija posvećenu premijeru RS-a. Valjda je to najbolji način borbe protiv "vožda". Istina, imajući u vidu novinu koju uređuje, ni poređenje sa Jeremijom iz Alan Forda ne bi bilo neosnovano, jer Jeremija neprestano kuka kako će umrijeti od raznih bolesti, baš kao što ovaj urednik kuka da će BiH umrijeti od poznatih i nepoznatih bolesti nacionalizma. Ostatak vremena provodi spavajući i ne mareći za potrebe, želje i htijenja onih izvan klanske grupe.

 **************

Vratimo se tekstu i pogledajmo šta je vrijedno pažnje u ovom malom tekstualnom poučku iz najviših moralnih vrijednosti. Kao i uvijek, retorika.

Lučić je u tekstu teologa Šarčevića: bezočni skorojević, bestidni izvođač, dobro situirani obavještajac, general-bojnik, policijski šegrt, bestidni obavještajac...

Hm, ovo su dobro poznate kvalifikacije klanskih medija Kotline. Ali, teolog i ovakve kvalifikacije! Ne bi to smjelo nikako ići jedno uz drugo. Uostalom, ne čini li vam se ovaj Šarčevićev repertoar uvreda već dobro poznatim? Kolumnisti klanskih novina koriste uvijek isti obrazac u svojim obračunima sa neistomišljenicima.

Čitamo kako Lučić bezočno kleveće, služi nečasnim interesima nove hercegovačke političke klase, a sve uz pomoć onih koji ili nemaju znanje (muči ih manjak osobne potvrde) ili nemaju karakter (mizerni oportunisti, cinične sluge moćnicima). I ovo je već dobro poznata slika. Samo ti nečasni interesi su ipak interesi jednog naroda, a narod živi i izvan Sarajeva, i narod, u ovom slučaju hrvatski, nisu samo sarajevske ikebane koje su dobre i poslušne, odane građanskim nacionalistima. A ta priča o neznanju onih koji drukčije misle bi konačno jednom trebala biti i raskrinkana, ali ne tako što će stalno biti ponavljana ista tvrdnja: "oni ne znaju", nego što će se uvjerljivim argumentima pokazati šta to oni koji ne misle isto ne znaju. Mizerni oportunista? Opa, pa nisu li najveći oportunisti upravo svi oni koji pušu u jedra klanskim novinama, jer imaju dobre razloge da se boje da će već sutra biti meta svirepog obezvređivanja upravo odatle? A cinične sluge moćnicima, nisu li to upravo svi oni koji u panici ponavljaju kako neki drugi služe moćnicima ne bi li svoje službovanje (istina nimalo cinično, jer za to treba dar) sklonili od očiju i misli javnosti.

I konačno, možda je upravo Lučić, a ne Lovrenović, pravi prorok, usamljeni pojedinac (za sarajevske pojmove to zasigurno jeste) koji se bori protiv lažnih proroka (poput Lovrenovića). Možda je baš on "nezaštićeni kritičar" od "bezočnih (sarajevskih) skorojevića" i "izvođača najtragičnije" perfidne politike rata riječima koja uklanja sve koji im se nađu na putu. Možda bi bilo bolje da i Šarčević i Lovrenović ne "niječu legitimnu metodu i etičke pretpostavke koje su uvjet znanstvenosti" i to pokušaju provesti u novinama za koje pišu, te napokon malo izađu iz svoga "lavirinta sitničavog nizanja policijsko-difamirajućih, zapravo klevetničkih podataka". Zastrašivanje javnosti velikosrpskim i velikohrvatskim politikama je odavno postalo veoma unosan posao u sarajevskim građanskim medijima, samo što je BiH, nažalost malo šira od Sarajeva... A ono o policijskim i obavještajnim podacima, pa nije li njihova upotreba odavno postala najpoželjnija stvar novog gerilskog istraživačkog novinarstva kotline?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.