O Presvetoj Bogorodici

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.

Naša Sveta Crkva, vođena i nadahnjivana Duhom Svetim, u svemu što čini otkriva i upućuje na neki dublji smisao stvari i pojava, ukazujući na istinu i tajnu naše vjere. Tako je i sa crkvenim kalendarom, u kome odmah poslije velikog Praznika Preobraženja Hristovog – Praznika u kome nam Hristos otkriva i Sebe u svjetlosti Svoje Božanske slave ali i tajnu preobraženog čovjeka, čovjeka budućeg vijeka – poslije Preobraženja kao praznik dolazi Praznik Uspenja presvete Bogorodice. Ovaj praznik proslavlja Događaj koji je bolje i uvjerljivije od svih prije i poslije njega posvjedočio tu veliku i potresnu tajnu slave koja je za čovjeka pripremljena. Čovjek preobraženi, upravo čovjek koji je postao dom i obitalište Božije, prije svih i više od svih je upravo Presveta Bogorodica.

Mnoga su i divna imena kojima Crkva kroz istoriju, ustima svojih bogonadahnutih pjesnika i bogoslova, naziva Presvetu Bogomajku: “Šira od Nebes”, “Smjestilište Nesmjestivog” “Gnjezdo Orla Nebeskoga”, “Ognjeni Prijesto Cara Nevidljivog”, “Grlica bogoglasna”, “Šibljika Živonosnog Drveta”, “Golubica krotka, tiha i nezlobiva”, “Zora novoga Dana”... Zaista, potresni su ovi pokušaji da se ograničenom ljudskom riječju izrazi bezgranična tajna ličnosti Majke Božije, i svaki od tih pokušaja ponajviše je smireno poklonjenje pred Njom i molitva da nam Ona, Sama, da riječ da je iskažemo. Tajna Njene ličnosti – tajna je Samoga Hrista, Koji je iz Nje, kao Sunce iza gore, izgrijao svijetu. Najavljujući Hrista, Riječ Božiju, još su starozavjetni proroci proricali i svjedočili o Njoj, kao Onoj kroz koju će doći objava ove Riječi.

Jedna crkvena himna posvećena Bogorodici kaže: “Tvorac, javivši se, pokaza novu tvar nama koji smo od Njega postali. On je proizašao iz besjemene utrobe i sačuvao je čistom kao što je bila, da bismo je mi, videći čudo, slavili kličući:  “(...) Raduj se, jer si suprotnosti ujedinila! Raduj se, jer si djevičanstvo i rođenje sjedinila! Raduj se, jer u tebi blista praslika Vaskrsenja! Raduj se, jer predstavljaš život anđelski!'“ U bogolikoj ličnosti Bogorodice svaka ljudska vrlina je ostvarena u punoći. I zato je Ona i Saputnica i Putevoditeljka vjernih na putu preobraženja i oboženja, na koje nas Hristos, preobražen na Tavoru, poziva. Ali, Njena uloga u tajni našeg spasenja nije samo u tome što nam je ostavila moralno savršeni obrazac življenja i djelanja, budući u čistoti – besprijekorno čista, u smirenju – savršeno smirena, u poslušanju neodstupno poslušna, u služenju – svim bićem predana. U Njoj, naime, pripremljenoj kroz sve ove vrline da između svih žena bude Izabrana za ostvarenje velike tajne, zbilo se strašno i ljudskom umu nepojmljivo očovječenje Jedinorodnog Sina Božijeg, Koji u Njoj postaje Sin Čovječiji, Prvorođeni među mnogom braćom.  Njome i kroz Nju projavljena je i ostvarena tajna vječnog života i našeg spasenja, koje uvijek biva kroz ovo smireno sjedinjenje Boga sa nama i nas sa Bogom. Sjedinjenja koje – vidjeli smo i otkriva nam se to upravo u Presvetoj Bogomajci – nije iščeznuće, gubljenje, nestajanje, već uvijek afirmacija našeg postojanja.

Takvo uzdizanje našeg postojanja, tu afirmaciju ostvarujemo kada putem bogopoznanja dostižemo, kako govore Oci Crkve – “punoću prožimanja.”

Presveta Bogorodica je Svojim životom Blagovjesnica ove tajne, gdje je od svega najvažniji njen prepun ljubavi odnos sa Sinom Božijim, Hristom Gospodom, Koji je kroz Nju postao i Sin Čovječiji. Ova prisnost Bogomajke i Sina Božijeg očigledna je na ikonostasu naših hramova, gdje je Ona uvijek sa desne strane Hristu, kao Njemu najbliža. Međutim, ta blizina Hristu nije nešto na šta samo Ona, kao Njegova Majka polaže pravo. Svojim mjestom u Crkvi, uz Samoga Hrista, Ona je pokazala i odredila jedino pravo mjesto čovjeka i žene u Crkvi, a to mjesto je uvijek uz Njega, u pokretu ka Njemu, u služenju Njemu. Kroz Bogorodicu i ženi je ukazana najveća čast: nikada i nigdje, ni prije ni poslije toga, takva čast joj nije bila ukazana, i ne ukazuje joj se sve do danas nigdje tako kao u Crkvi.

Zato je vrijedno sjetiti se tumačenja blaženopočivšeg o. Aleksandra Šmemana, koji govori da je Ona, Marija, Ta Koja pred Bogom stoji kao Zastupnica ženstvenosti čitave tvorevine. Ženstvenost ovdje podrazumijeva sve ono što bi trebalo da su izvorna, autentična svojstva ženske prirode, a to su: uzajamna ljubav, odricanje, poslušnost, požtrvovanost, služenje u smirenju i spremnost da se svecijelo živi u Drugome i za Drugoga.

Sva tvorevina, sva priroda, svako od nas ponaosob i čitavo čovječanstvo, sve ono dakle što je kroz Evu – kao simbol neposlušnosti, sebičnosti i neiskrenosti – potpalo pod osudu, sada se kroz Mariju – Koja je simbol požrtvovanja, poslušanja i smjernog služenja – izbavlja i iscjeljuje. Ponovo priznajemo, prepoznajemo i ispovijedamo kao svoja sva ona djela koja izražavaju našu prirodu i biće, našu saglasnost i svecijeli pristanak da budemo, kroz Crkvu Njegovu, kao Nevjesta zaručeni Bogu Koji nas od vječnosti voli. To znači da Presveta Bogorodica Marija, iako bivajući Majka – nije samo ikona majke, iako Žena – nije samo ikona žene. Ona je ikona svekolike tvorevine koja se kroz Nju sjedinjuje sa Hristom, koja Boga u sebi porađa i koja kroz Njeno: “Evo sluškinje Gospodnje. Neka mi bude po riječi Tvojoj” – ponovo uspostavlja prvobitnu harmoniju i još više unapređuje i preporađa naš odnos sa Bogom, koji je On Sam u početku ustanovio.  

O poštovanju Presvete Bogorodice svjedoče nebrojeni hramovi Njoj posvećeni. I opet, od svih Njenih praznika najviše hramova slavi upravo Njeno Uspenje.

U našem narodu pak veoma su česti crkveno-narodni sabori koji prate ovakve praznike. Ali nikako ne smijemo izgubiti iz vida da slava i slavlje koji prate jedan praznik, u osnovi, treba da su projava i izraz naše radosti zbog slave Boga, Koji je “Divan u Svetima Svojim.” Ako jedan sabor zovemo crkvenim, ako se na njega sabiramo imenom Svetitelja čiji praznik slavimo, onda moramo sačuvati njegov smisao i ostati u slavskoj radosti sabrani Imenom Božijim, a ne rasplinuti se, rukovođeni svojim željama i strastima.

Crkveni sabor produžetak je liturgijskog slavlja i treba znati da je njegov domaćin sam Svetitelj koga proslavljamo, u ovom slučaju Presveta Bogorodica. Zato naše slavlje i veselje treba da budu vođeni i rukovođeni, osmišljeni i bogodolični, sačuvani od gubljenja mjere i prerastanja u “paradu pijanstva i kiča”, što se u posljednje vrijeme, nažalost, često događa.

Presveta Bogorodica nas svim svojim bićem uči da budemo ljudi Božiji, koji i u tugi i u radosti znaju mjeru a mjera je uvijek i u svemu – Hristos Gospod. Uči nas da znamo put, smisao i cilj svoga života, a cilj je svagda isti - da “dostignemo u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove” (Efes. 4,13).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.