O odgovornosti parlamentaraca

 Vođen onom starom da je ponavljanje majka učenja, i ovaj tekst moram početi iznošenjem kvintesencijalnog dijela te ideje, tim prije jer je to važno za pravilno razumijevanje onoga što želim reći u ovom tekstu. Dakle, ja (već godinama) predlažem da se ustavne nadležnosti Republike Srpske od njihovog otimanja zaštite normama njenog Krivičnog zakonika, i to tako što bi bilo propisano krivično djelo čije biće glasi: “Ko bez odluke ili protivno odluci Narodne skupštine Republike Srpske prenese ili omogući da se prenese neka ustavna nadležnost Republike Srpske na bilo koji drugi nivo vlasti u Bosni i Hercegovini ili izvan nje, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina”.

Kad je objavljena ova kolumna u “Glasu Srpske”, u broju od 20.12.2019. godine, istog dana putem telefona me je pozvao voditelj i urednik sa jedne banjalučke privatne televizije. Iz njegovog kazivanja vidim da je čovjek pročitao kolumnu i da je zadovoljan njom, zbog čega me je u telefonskom razgovoru zamolio da mu na tu temu budem gost u emisiji kroz pet dana. Reče mi i satnicu kad treba da dođem, što sam prihvatio, i tako se završi taj razgovor. Prošla su tri dana od tada kada mi je, bez ikakvog podrobnijeg objašnjenja, taj isti čovjek viberom napisao da ne treba da dolazim i da ta emisija neće ići. Nisam zvao niti bilo šta odgovarao na sve to, jer šta da čovjek i kaže.

Nedugo nakon toga jedan dobar i obaviješten čovjek mi kaza da se ta ideja ne prihvata u Republici Srpskoj (reče mi i ko je ne prihvata, ali ne bih ovaj put o tome), zato što navodno imunitet poslanika i delegata u Parlamentarnoj skupštini BiH to ne dozvoljava.

S obzirom na upravo rečeno, osjećam potrebu da ovim tekstom ukažem na zablude koje postoje, a tiču se pravno i moralno neutemeljenih shvatanja o navodnom apsolutnom imunitetu bilo kojih parlamentaraca, pa i onih na nivou BiH (sa kojeg su, kako iskustvo govori, u najvećem broju slučajeva i vršena neustavna prenošenja nadležnosti Srpske).

Počeću kratkim istorijskim podsjećanjem na to kako je nastao ovaj imunitet, jer nije zgoreg da se i to zna. O tome uvaženi profesor Ratko Marković kaže da je “imunitet neodgovornosti nastao u jeku revolucije 1789, kada je u Narodnoj skupštini došlo do sukoba između Luja XVI i Miraboa”, koji se kao član Skupštine suprotstavio kralju. Znajući da zbog toga može biti osuđen, Mirabo je na sjednici Skupštine “predložio donošenje zakona o neodgovornosti narodnih poslanika za vršenje poslaničke dužnosti”, što je Skupština prihvatila. Eto, na takav način je nastao poslanički imunitet, radi zaštite neprava, to jest onog suprotstavljanja kralju što je, sa stanovišta tada važećeg pravnog poretka, bilo protivpravno.

A sada da se vratim na ovdašnji problem i nerazumijevanja. Kada se iznosi navedeno shvatanje, misli se na odredbu iz člana 4. Ustava BiH koja glasi: “Delegati i članovi neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini”.

Većina pravnika i drugih osoba, pa i onih koje se protive mojoj ideji, kada pročitaju navedenu odredbu svoju pažnju uglavnom usredsređuje na riječi “neće biti krivično odgovorni…za bilo koji postupak”, i na osnovu njih pogrešno izvode sud da parlamentarci u tom svojstvu u Parlamentarnoj skupštini BiH mogu da rade šta hoće, a da ne mogu krivično odgovarati. Takvo (ne)razumijevanje i tumačenje su pogrešni, što potvrđuje i najobičniji test kojim ću se poslužiti u nastavku. Po navedenom pogrešnom shvatanju parlamentarci bi onda mogli da donesu i zakon kojim bi bilo dozvoljeno ubiti određene ljude, ili zakon kojim se propisuje da je službenom licu državnog organa dozvoljeno da primi poklon, a da je poklonodavcu dozvoljeno da mu ponudi poklon, kako bi izvršilo nešto što službeno lice inače mora izvršiti u okviru svoje funkcije. Takvi zakoni bili bi protivni ne samo zdravom razumu već i činjenici da je krivičnim djelom ubistva propisana zabrana za svakoga da se ubije čovjek, kao što je krivičnim djelima primanja, odnosno davanja mita zabranjeno službenom licu da primi poklon ili kakvu drugu korist da bi u okviru svoje funkcije izvršilo nešto što bi inače moralo izvršiti. Ma koliko će primjeri kojima sam se poslužio mnogima izgledati kao iščašeni, oni se u naučnom i stručnom smislu moraju zamisliti kao mogući, jer u pravu, sociologiji i politikologiji ništa nije nemoguće, a mi smo to ovdje najbolje iskusili. Dakle, u toj situaciji parlamentarci bi donijeli neki od navedenih zakona i, bez obzira na to što je zbog jednog od njih ubijen neki čovjek, njima bi bilo dovoljno da kažu kako oni ne mogu odgovarati za smrt tog čovjeka jer je propisano da “neće biti krivično odgovorni za bilo koji postupak u Parlamentarnoj skupštini BiH”.

Svi smo, vjerujem, spremni da prihvatimo kako je ovakvo pozivanje na neodgovornost ne samo protivpravno nego i nemoralno. Pa kad je tako, onda se na isti način mora prihvatiti i još jedna istina, a to je da se citirana  odredba iz člana 4. Ustava BiH ne smije restriktivno posmatrati i tumačiti, u smislu na koji sam prethodno ukazao da je poimaju oni koji se protive mojoj ideji krivičnopravne zaštite ustavnih nadležnosti Republike Srpske. Umjesto toga, riječi “Delegati i članovi neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak” moraju se uvijek tumačiti u vezi sa riječima koje odmah zatim slijede u istoj ustavnoj odredbi, a to su riječi “u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini”, jer su te riječi od presudne važnosti. Zašto to kažem? Činim to iz prostog razloga što iz tih riječi jasno proizlazi da i parlamentarci ne mogu činiti šta im je volja, a da zato ne odgovaraju, već se u obavljanju svog parlamentarnog posla uvijek moraju kretati u okviru svojih dužnosti. Dakle, i njihova sloboda mora imati i ima granice, kao što i slobode drugih ljudi imaju pravne granice.

Sad se postavlja pitanje šta je to okvir dužnosti parlamentarca. U odgovoru na to pitanje najprije treba reći da svakoj dužnosti, pa i onoj parlamentarnoj, odgovara određeno pravo, to jest da bi se parlamentarac pozivao na to da ima dužnost, mora se vidjeti da li to proizlazi iz nekog prava. E kad stvari poimamo na takav način, jedini odgovor na ovo pitanje kada je riječ o Parlamentarnoj skupštini BiH nalazi se takođe u članu 4. Ustava BiH. U tom članu propisana su ovlašćenja Parlamentarne skupštine BiH, koja ovlašćenja su istovremeno i granica prava njenih parlamentaraca, pa se samo u tom pogledu oni mogu pozivati na ono što je izraženo riječima “u okviru svojih dužnosti”. Prema Ustavu BiH, ovlašćenja saveznog parlamenta su donošenje zakona potrebnih za izvršavanje nadležnosti Parlamentarne skupštine po tom ustavu, kao i druga pitanja potrebna za izvršavanje dužnosti saveznog parlamenta ili onih dužnosti koje su tom parlamentu sporazumno dodijelili entiteti.

Kako vidimo, u tim granicama se mora kretati svaki od parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini BiH da bi se mogao pozivati na imunitet neodgovornosti. To drugim riječima znači da se ne može pozivati na taj imunitet nijedan parlamentarac ako u Parlamentarnoj skupštini BiH učini bilo šta što se ne može podvesti ni pod njegove dužnosti ni pod dužnosti saveznog parlamenta.

Ako je tako, a jeste jer je prethodno rečeno istina protiv koje se ne može izboriti razumnom argumentacijom, onda to znači da delegati i poslanici Parlamentarne skupštine BiH nemaju ovlašćenje, a time ni dužnost da donose bilo koji propis koji nije u nadležnosti BiH, jer takvo njihovo ponašanje svaki put neminovno vodi u neustavno razvlašćivanje Republike Srpske od njenih ustavnih nadležnosti. Usljed toga parlamentarac može i treba krivično da odgovara ako obavljajući taj posao glasa za akt koji nije u okviru njegove dužnosti, jer nije riječ o zakonu iz nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH, već iz nadležnosti Republike Srpske, a nema prethodne odluke njene Narodne skupštine kojom prenosi tu svoju nadležnost. No, da bi i odgovarao krivično, neophodno je da Republika Srpska propiše krivično djelo s početka ovog teksta. Ono je njena nasušna potreba, jer se samo tom inkriminacijom Republika Srpska na pravno dozvoljen način može zaštititi od daljeg neustavnog razvlašćivanja, a time i od uništavanja sopstvene esencije. U konačnom, sve je to i u funkciji zaštite slova Dejtonskog sporazuma, a time i Ustava BiH.

Piše: Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.