O liturgiji
U Liturgiji učimo da pružamo ali i da primamo ljubav, jer biti u Raju, tj. biti na vječnom saboru Carstva Nebeskog znači upravo to: imati u sebi Božanske ljubavi
Sveta Liturgija je prostor slobode. Ona je zemlja živih. Ona je naša prava otadžbina i jedina koja na ovom svijetu, stvorenom i smrtnom, ima onu moć i dejstvo koje svi željno traže i iščekuju: da se u njoj i njome javi Sin Božiji i da se sva tvorevina, u kojoj je čovjek stvoren kao najvažnije stvorenje Božije, spase i pronađe izlaz iz ropstva grijehu i smrti.
Sveto Jevanđelje, koje je autentična i uvijek živa, uvijek aktuelna Riječ Božija upućena ovom svijetu, prava je riznica priča o događajima koji nisu nešto davno prošlo, za nas daleko i nevažno, već naprotiv događaji koji se suštinski tiču našeg života, koji govore o našem spasenju. Priča o bludnom sinu, zabludelom i od oca odbjeglom, koji se kroz pokajanje ponovo sa ocem izmiruje i domu vraća, priča je koja možda očiglednije od svih ostalih projavljuje tajnu Svete Liturgije. Riječi oca koji hrli u susret pokajanom sinu: "Ovaj sin moj izgubljen bješe i nađe se, mrtav bješe i oživje", riječi su koje Bog upućuje svakom istinskom pokajniku. A gozba o kojoj Sveto Jevanđelje govori, gozba koju otac priređuje u čast sinovljevog povratka domu svome, upravo je Sveta Liturgija u kojoj je ono tele "ugojeno" Sam Sin Božiji, Koji se prinosi za život svijeta.
Sveta Liturgija je, kako je neko rekao, uvijek drama spasenja koja se završava proslavljanjem i Boga i čovjeka. No u isto vrijeme ona je i sabor, sabor na kome je Bog među bogovima i na kome svi koji u njoj učestvuju, kroz svoje pokajanje i blagodarnost, postaju sudionici velike Tajne oboženja. Zato liturgijska molitva koja nas uvodi u najdublju tajnu bogosluženja kaže: "Bože Sveti Koji u svetima obitavaš, Ti onima koji Te mole daješ mudrost, a za spasenje si odredio pokajanje." Svima nam je potrebno pokajanje, kako bismo poput onog bludnog sina uprkos grijesima svojim mogli da primimo Očevu ljubav. On ju je primio srcem smirenim i duhom skrušenim koje Bog nikada neće odbaciti, jer jedino se takvim srcem i duhom može ući u ovu veliku Tajnu, primiti Lijek besmrtnosti i Hljeb vječnog života, tj. vratiti se iz zemlje daleke, zemlje smrti, u zemlju života, zemlju živih.
Sveta Liturgija je najveći dar Božiji palome čovjeku. U njoj i njome daruje nam se Sam Sin Božiji Koji je Hljeb života, a Koji za sebe kaže: "Koji meni dolazi neće ogladnjeti, i koji u mene vjeruje neće ožednjeti. (...) Jer tijelo moje istinsko je jelo, a krv je moja istinsko piće." Teško je ljudskim jezikom izraziti ovu veliku Tajnu spasenja koju nam Sveta Liturgija otkriva. O njoj možemo svjedočiti jedino neprekidno opominjući sami sebe, i jedan drugoga, da je život - dar. Rođenjem svakog novog čovjeka, Gospod Svedržitelj ispovijeda Svoju vjeru u čovjeka. A sa svoje strane, svaki je čovjek prizvan da životom ispovjedi svoju vjeru u Boga. Kako to činimo? Svojim krštenjem i oblačenjem u Hrista, kao što pjevamo na Sv. Krštenju: "Vi koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste." A kako se u Hrista oblačimo? Opet pokajanjem, opet smirenjem.
Naša vjera jeste vjera u život, i zato je glavna karakteristika svakog istinskog hrišćanina, i dobrog i grešnog i pravednog, da ima život u sebi i da nosi radost života. Zato je Sv. Liturgija uvijek radost, zato je ona uvijek tako veličanstvena. U njoj je važno sve, pa i estetika, tj. blagoobraznost mjesta na kome se služi, krasota Doma Božijega, ljepota svešteničkih odeždi, sklad boja, zvukova, pokreta. Ovo su znali naši stari pa su uvijek imali posebno, svečano crkveno ruho. Oni su znali, a i mi moramo naučiti, da se u Liturgiji zbiva najznačajniji od svih susreta koji se mogu zbiti na zemlji: susreću se Nebo i zemlja, susreće se čovjek sa Bogom kroz Onoga Koji je sišao sa Neba i ispunio volju Oca Nebeskoga. On je umro radi nas i radi našeg spasenja, i vaskrsao iz mrtvih vaskrsavajući i nas sa Sobom. Liturgija je dakle predvorje vječnosti, Dom Velikoga Cara u koji smo pozvani i u kome se zbiva naše sjedinjenje sa Njim te Njegova smrt tako postaje naša smrt, Njegovo Vaskrsenje naše vaskrsenje, Njegova Pobjeda naša pobjeda. Tako Njegova slava postaje naša slava i Njegovo nasljeđe naše nasljeđe. U Liturgiji i kroz Liturgiju prestajemo biti samo sinovi ovoga vijeka i postajemo sinovi Carstva. A pošto smo sinovi, nismo više najamnici već nasljednici. Kakva slava, kakva čast, kakvo bogatstvo i dostojanstvo! Postajemo jedno sa Sinom Božijim, bivamo od Boga poznati i vozljubljeni! Velika je ovo tajna pobožnosti.
U Liturgiji učimo da pružamo ali i da primamo ljubav, jer biti u Raju, tj. biti na vječnom saboru Carstva Nebeskog znači upravo to: imati u sebi Božanske ljubavi. U Liturgiji ispovijedamo: "Sami sebe, i jedni druge, i sav život svoj Hristu Bogu predajmo", i to se uistinu zbiva jer mi ne možemo živjeti jedni bez drugih. Naše postojanje uvijek je puno čežnje da bude potvrđeno od drugog: ako neko drugi, naročito neko do koga nam je stalo, ne kaže da postojimo - onda mi i ne postojimo. A Liturgija je upravo ta vječna, neprolazna, oživljujuća i životvorna potvrda našeg postojanja, kroz to što volimo i što smo voljeni.
Veliki je i neizrecivi dar, ali i poziv na veliku odgovornost vidjeti svjetlost istinitu, primiti Duha Nebeskoga, postati duhonosac i bogonosac, i svjedok čuda života, spasenja i preobraženja koje se otkriva u Liturgiji. Na tom mjestu, na taj način, u tom čudesnom događaju, već sada i ovdje u vremenu postajemo pričasnici vječnosti. Zato je tako važno u tom događaju učestvovati, u tu se zemlju vratiti. Jer svaka zemlja izvan te zemlje je zemlja daleka. U svakoj zemlji izvan ove zemlje, zavidićemo čak i svinjama kao što kaže priča o bludnome sinu. A unutra, u toj zemlji gdje se služi Sveta Liturgija primićemo darove neizrecive, postaćemo sinovi i nasljednici Carstva, vidjećemo svjetlost istinitu i obradovaćemo se, i naći ćemo radost života.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
