O KOMUNIKACIJI ( I )

Savremeni svijet

u kome živimo je u jednom vrtlogu, i moj je utisak da se na neki način nalazi u lavirintu. Upravo kao što i svako od nas - ako bi htio da bude iskren prema samom sebi - vrlo često, svjesno ili nesvjesno zapadne u lavirint, u razne "egzistencijalne peripetije". I mi se snalazimo uz pomoć onoga što nam je Bog dao i uz pomoć onoga što smo sami nastojali da izgradimo u sebi, na sebi i oko sebe. Inteligencijom, snagom, voljom, željom, dobrom namjerom, brzinom, hitrinom, mudrošću, lukavstvom - pokušavamo da razriješimo svakodnevne poteškoće, ili one peripetije koje su malo dugoročnije. Tako se ponaša i savremeni svijet. Bez obzira na to što postoje planovi, želje, volje i mnoge teorije o raznim zavjerama - o tome šta rade Jevreji, šta rade Englezi, Nijemci, masoni, muslimani, Rusi itd. - svijet se najčešće nalazi u jednoj sopstvenoj zavrzlami, ali vrlo često se ponaša kao ono kuče koje hvata sopstveni rep, ili zmija koja samu sebe proždire.

Slično se ponašamo i mi, pojedinačno i zajedno. Živeći u nekoj zajednici - od one najkonkretnije, najmanje, porodične, do neke šire zajednice - mi uvijek zapadamo u mnoge peripetije. Glavno pitanje i glavna muka čovjekova je: kako iz toga izaći? I kako jedanput da postaviš svoj život tako da on nije uvijek i iznova jedna nova zavrzlama, nova peripetija, nova agonija, nova borba? I tako najčešće kažemo da je život borba, i da ta borba nikada neće prestati. I ko god tako tvrdi, neće pogriješiti. Ali kad već pominjemo borbu, Apostol Pavle kaže da samo onaj borac koji se bori po pravilima dobija vijenac na kraju, što znači da se mora boriti po nekim pravilima. I druga stvar koja je još bolnija u tome je da, kako Pavle kaže, mnogi trče ali jedan pobjeđuje. Ne pobjeđuju svi. Ili, recimo, ako čitate u Jevanđelju kako će biti u onaj dan, u onaj čas kada dođe Gospod: biće dva na njivi, jedan će se uzeti, drugi će ostati; ili: biće dvije u vodenici, jedna će se uzeti, druga će ostati. To znači da ne dobijaju svi baš, apriori, i da ne uspijevaju svi.

Dakle, treba da postavimo pitanje: kako izaći; ili - ima li izlaza? Bar ja to znam kao sveštenik i kao vladika i kao čovjek koji, na sreću ili nesreću, zna toliko stotina ljudi i nijednog, ama baš nijednog čovjeka koji nema ili nije imao, ili možda neće imati ozbiljne probleme, bolje reći - ozbiljnu peripetiju u životu. Naravno, svako pitanje koje sebi postavimo kao hrišćani izvire iz naše brige za ovaj svijet i, prije svega i iznad svega, iz naše brige za naše spasenje. Da bismo našli izlaz iz problema, treba da nađemo uzrok, glavni izvor tzv. "egzistencijalnih peripetija". A ako bi mene neko pitao zašto čovjek ima problem, u 92% ili 95% slučajeva došli bismo do toga da ljudi imaju problem među sobom zato što ne znaju da komuniciraju. Ili, tačnije rečeno, zato što pogrešno komuniciraju.

Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi: communion, koja u stvari znači zajednica, ili na grčkom to isto znači riječ kinonija. Ostvarujući komunikaciju, mi stupamo u zajednicu. To je zapravo način postojanja zajednice - preko odnosa, odnošenja prema nekome, ostvarivanjem veze - jer ličnost čovjekova je, prije svega, komunikaciona i relaciona stvarnost. Ovdje bi trebalo da napomenemo da postoje razni načini komuniciranja, dijalozi (to je grčki pojam i znači razgovor, dia-logos, kroz logos) koji ne mora da su samo jezičkog tipa. Jedan duboki savremeni mislilac i teolog N. Ludovikos kaže da naša unutrašnja komunikacija, unutrašnji dijalog sa drugima i sa svijetom oko nas, treba u našim riječima da nađe nadgradnju. Jer, kaže on, ukoliko naše riječi nisu nadgradnja naše unutrašnje komunikacije, u tom slučaju je možda bolje i da ih ne izgovaramo.

Na osnovu toga sam primijetio da veoma veliki broj ljudi uopšte nema lošu unutrašnju komunikaciju sa nekim, nema problematično nastrojenje, ali ima problem sa onom spoljašnjom, u riječima. Pa kad počne pogrešno da izgovara riječi, onda prouzrokuje reakciju kod onog drugog koja je takođe neformulisana i nejasna, i dolazi do poremećaja i one unutrašnje komunikacije. (Nedavno sam razgovarao sa nekim čovjekom, i na sve što je govorio, pitao sam: "Boga ti, šta ti to reče?" A, on veli: "Nisi me dobro razumio." - "Ja sam", rekoh, "razumio ono što si ti rekao, ali šta si ti mislio, stvarno ne znam!" Imao je problem da izrazi to što je htio, naročito nakon što se ja nisam složio sa onim što je rekao.) A to je prije svega zato što čovjek često ne može da napravi ličnu komunikaciju sa svojom unutrašnjošću, ima poremećen unutrašnji dijalog sa samim sobom.

Vrlo je zanimljiva priča o starcu koji je govorio opšti uvod za psalme koje čitamo uveče i ujutru: "Pridite poklonimsja Carevi našemu Bogu..." Kada su mu neki rekli: "Pa kako ti to govoriš kada si sam?" - jer on kaže: "Pridite", "Hodite" u množini - on je odgovorio: "Pa, ja to govorim mojim osjećanjima, mome umu, srcu, mojoj volji, mom tijelu - oni svi treba da pridu da se poklonimo." To je već jedan veoma veliki sabor. Već tu, u sebi, treba napraviti jednu veliku sabornost, treba se sabrati. Po riječima oca Georgija Florovskog, pribrana i samostalna molitva uvijek je dobra, naročito kao uvod u onu najvažniju - zajedničku molitvu. A iz toga možemo da naučimo da je naš dijalog sa drugima najbolje započeti ako smo prethodno napravili dijalog sami sa sobom. I ako mi imamo dobar odnos u svom biću, naše riječi će biti "nadgradnja" onoga što iznutra osjećamo. Tada i tako ćemo dejstvovati, djelovati kao sabrani ljudi koji, prije svega, znaju šta govore, i koji onda znaju i da odgovore, odbrane ono što su govorili.

Riječ je, u stvari, jedno vezivno tkivo, najosnovniji vezivni element među ljudima, jer ona pravi zajednicu, ili razrušava zajednicu. Zato je Gospod bezbroj puta rekao kako je važna riječ. Nažalost, moramo priznati da vrlo često i prečesto onaj čovjek koji razgovara sa nama uopšte ne zna šta je rekao prije samo jednog minuta, i da uopšte ne može da prati svoj jezik. Pa kada mu kažete: Ti si to rekao, on kaže: Nisam to rekao! Možete, nažalost, već sutra da provjerite ovo o čemu vam govorim. A često smo i sami takvi. Na primjer, posljednjih dana razmišljam intenzivno o tome u čemu je problem kada je u pitanju naš narod i savremeni svijet u kome živimo, i došao sam do zaključka da je problem upravo u komunikaciji. Kada budete pričali sa nekim Srbinom, on će imati ozbiljan problem - samu svoju misao koja će mu bježati i iznevjeravati ga svako malo. To će biti jako teško za vođenje dijaloga, jer on, u stvari, nema nikakav stav. Glavna karakteristika njegovog odnosa i govora biće ta da uvijek negira sam sebe. Zato što on ne nastupa kao: da! ili kao: ne! - odnosno, kao neko ko zna šta hoće, i zna šta jeste, i zna šta govori.

Ovo je pokušaj objašnjenja zašto se mi u ovom životu toliko zapetljavamo, ne samo na psihološkom planu, nego i na planu odnosa, komunikacije, dijaloga jednih sa drugima. Dijalog je za nas najvažniji, bez dijaloga ne postojimo jer je on pitanje naše egzistencije, izvor života. Mi se olako odnosimo prema tome jer smo zaboravili njegovu važnost. Iz toga izvire ono što je još teže: vodeći dijalog na površan način, mi, u stvari, potcjenjujemo onoga koji stoji u odnosu na nas, koji je pred licem našim. U tom slučaju, nije moguće napraviti komunikaciju, a kada nije moguće napraviti komunikaciju, nije moguće napraviti ni "komuniju", zajednicu. Ako nemamo zajednice - nema života, ako nema života i zajednice, nema ljubavi; a ako nema ljubavi - nema sreće. I zato su ljudi nesrećni. A zbog toga što su nesrećni, onda dalje imamo psihološke posljedice: nesrećan čovjek ima grčevitu potrebu da iz toga izađe. Međutim, ako ne radi ništa na planu sabiranja sebe, poštovanja drugoga, mirenja sa samim sobom, slušanja i uvažavanja drugoga, prihvatanja onoga što je dobro i ne prihvatanja onoga što nije dobro - onda on bukvalno proizvodi dalju nesreću. I nesreća se širi.

Ali, ko to ima pravu riječ i pravi odnos prema drugome? Ko je taj koji može da ostavi svaku životnu brigu i da slično Heruvimima i Serafimima - služi? Ko je taj, i kakav treba da je taj kakvim Gospod svakoga od nas hoće da vidi kad ulazimo u zajednicu sa Njim i u zajednicu jedni sa drugima? Tu dolazimo do onoga što je najvažnije: taj čovjek je blagodatni čovjek, oblagodaćeni čovjek, koji je uspostavio, prije svega, komunikaciju sa Živim Bogom. Taj čovjek je duhonosac, bogonosac. I zato će reći veoma cijenjeni, poznati Svetitelj 19. vijeka, Sveti Serafim Sarovski: da je cilj hrišćanskog života steći Duha Svetoga. A steći Duha Svetoga znači upravo to: da imaš blagodat i da si sposoban da živiš u zajednici sa Bogom i u zajednici sa drugim ljudima. Bez obzira što oni, ljudi, nisu svi za to sposobni.

Međutim, mi smo u stanju traganja, idenja i uvijek i iznova - novog pokušaja. Nismo uvijek u stanju čežnje za izmirenjem, pomirenjem, smirenjem, u stanju traganja za sposobnošću da budemo dio zajednice, njen konstitutivni element, i čežnje da se ta zajednica raduje nama kao ličnosti koja joj pripada. Zato je važno, prije svega, imati dobru namjeru, imati dobru želju. Ali je isto tako važno imati i dobar cilj, a cilj koji treba postaviti je sticanje Duha Svetoga. No to još uvijek nije sve. Jer glavno pitanje je: zašto je važna Crkva, zašto ne može bez Crkve? Zato što Crkva, Nevjesta Hristova, i Duh Sveti neprestano govore: "Dođi Gospode!", "Maran ata!" A šta, u stvari, znači ta riječ: "Dođi Gospode?" To je priziv Božanske blagodati, mi u Crkvi prizivamo blagodat zajedno sa Duhom Svetim koji nas je i doveo u Crkvu. I tu sad nastaje jedna gotovo - nepojmljivost. Onaj Koji nas je doveo, Koji nas konstituiše kao duhovna bića, kao bića čeznutljiva za Živim Bogom, On sada, odjednom, zajedno sa nama moli da dođe Gospod i da sve bude Carstvo Božije.

Zašto je to tako, i zašto je, po mom mišljenju, mnogo važno da to shvatimo? Zato što se tu događa - ako mogu da objasnim na onaj najprostiji način, narodni - da se mi toliko zapetljamo u ovom svijetu, da u onom trenutku kad kažemo: "Bože pomozi", ili: "Gospode spasi me", ili: "Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me" - mi se tad otvaramo za Boga.

Kad želja da uspostavimo komunikaciju sa Bogom zaživi u nama, Bog se useljava u nas. Postaje jedan od nas, dio nas, naše "ja", i mi postajemo jedno sa Njim. Duh Sveti zajedno sa nama dejstvuje na našem spasenju i to je sama milost Božija. To je blagodat. Zašto je to tako? Pa, zato što mi bez toga ne znamo! Zato što mi bez toga ne možemo, zato što smo mi bez toga nesposobni. Dok smo bili sami, toliko smo se zapetljali da nema drugog sem da kažemo: Bože, pomozi!

Postoje i ljudi koji ne kažu: Spasi me, Gospode. Ali, ne daj vam Bože da osjetite tu nemoć ljudske prirode, tu jednu neopisivu nemoć koja nema snage da se obrati Gospodu Savaotu. Svijet u kome živimo je u problemu samo zato što neće da kaže: "Bože, pomozi!" I samo zato što hoće da kaže: "Ja ću ovo da sredim", "Mi ovo sređujemo". Pa imate ovaj ili onaj poredak, "novi svjetski poredak", "stari svjetski poredak", pa "evropski poredak", "japanski", "kineski", "američki", i što kaže Njegoš: "Niko miran, niko spokojan, niko srećan a niko dovoljan." To je bukvalno definicija čovjeka bez blagodati. Nema teoretske šanse da bude čovjek bez blagodati miran i spokojan i dovoljan.

Najjednostavnijim jezikom rečeno - ne možemo ništa bez Boga. Ali ne zato što je Bog to tako namjestio, nego zato što je u naše biće utkano to da živimo u zajednici. Božije bićetvorne sile su dejstvovale pri našem stvaranju, i ti ne možeš da živiš u zajednici zato što si (ako si!) isključio Boga Koji je bukvalno Logos svega stvorenoga i Logos samog tebe. To je kao kad bi čovjek htio da bude uspravan, a da nema kičmu. A i to je prebanalan primjer. Ne govorim to zato što sam vladika, pa hoću da idete u Crkvu, ili zato što sam neko ko treba da vas nauči kako da živite u zajednici da bi vam bilo fino. Govorim vam to, prije svega, zbog toga što je to bukvalno zadatak, naznačenje čovjekovo. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.