O jednoj rezoluciji GS UN

Ovih dana su izvjesne geopolitičke snage pokrenule inicijativu da se u Generalnoj skupštini UN usvoji rezolucija po kojoj bi se 11. jul obilježavao kao svjetski dan sjećanja na genocid. Zar ima išta logičnije nego da tu inicijativu pokrene Njemačka? Proglašavanjem tog dana za svjetski dan sjećanja na genocid ukida se mogućnost da to bude bilo koji dan koji će podsjećati na zvjerstva Nijemaca, koja su napravili čitavom čovječanstvu. To za sva vremena više ne može biti bilo koji dan koji će svjetsku zajednicu podsjećati na 27 miliona pobijenih Rusa od njemačkih fašista, niti na koncentracione logore u kojima su stradali milioni Jevreja i ostalih, niti na Kragujevac i Kraljevo, gdje je ubijano na hiljade srpske djece. I Sjedinjene Američke Države podržavaju rezoluciju, jer ona isključuje mogućnost da se svake godine svijet sjeća istrebljenja indijanskih domorodaca, ili genocida nad Vijetnamcima, kao i na zločine širom svijeta koje su napravili, uključujući Hirošimu i Nagasaki. Rame uz rame Amerikancima, u nastojanju da se rezolucija usvoji, je i Velika Britanija, koja je širom svijeta napravila nebrojene zločine i ovom rezolucijom potisnuće se ti zločini u civilizacijski zaborav. Logično je da ovu rezoluciju podržavaju i Turci, jer više neće biti sjećanja na milione pobijenih Jermena. Sasvim prirodno je da su i Hrvati sa radošću dočekali ovakvu rezoluciju, jer isključuje mogućnost da dan sjećanja na genocid bude sjećanje na sistem smrti, poznat pod nazivom Jasenovac, koji je po broju stradanja ljudi ravan 100 Srebrenica. Ovako bi se moglo nabrajati u nedogled.

Procjene

Besramnici su procijenili da je upravo sad taj trenutak da se svi ti zločini pripišu upravo srpskom narodu, jer je krajnje vrijeme da se privedu kraju tri genocida nad njima, napravljena samo u dvadesetom vijeku. Sad je prilika za to, jer Srbi nemaju dovoljno moćnih saveznika koji ih mogu zaštititi. Ne postoji ni međunarodni balans, koji bi koliko-toliko štitio svjetsku pravdu i pravednost. Među Bošnjacima su se pronašli plaćenici koji su se u ime svoga naroda uhvatili u zajedničko kolo sa nasljednicima zločinaca svjetskog kalibra. Ogroman broj Bošnjaka su svjesni da se sve ovo ne planira radi samilosti prema njima i radi zadovoljenja pravde prema njihovim žrtvama, već radi maskiranja zločina planetarnih razmjera. Jasno im je da se ovom rezolucijom opet bošnjačka i srpska djeca međusobno huškaju jedni na druge, a za realizaciju tuđih interesa. Nažalost, u BiH ne postoji dovoljno snage i razboritosti da se “maršnu” svi huškači i pozovu komšije na izgradnju zajedničke budućnosti.

Rezolucijom ne samo da se razgrađuje BiH i međusobno politički udaljavaju Bošnjaci i Srbi, već se otvara nova Pandorina kutija koja će proizvesti nesagledive posljedice baš kod onih koji bi htjeli da se njihovi zločini prepuste zaboravu.  Zar nije logično da će nastupiti invazija zahtjeva svih onih koji su preživjeli mnogo veće zločine od Bošnjaka, sa namjerom da se proglase dani sjećanja svijeta na zločine upravo nad njima: Rusi, Jevreji, Vijetnamci, Indijci, Indijanci, Palestinci, Jermeni, itd.

Zašto BiH, ili bar Srbija, nikada ranije nije pokrenula inicijativu da se dan sjećanja na žrtve Jasenovca proglasi svjetskim danom sjećanja na genocid? Kad one nisu, evo sada Crna Gora, sa razlogom ispušta iz otvorene Pandorine kutije prvo zlo na vidjelo.

Kada govorimo o Crnoj Gori, ona je najavila dva amandmana na rezoluciju o Srebrenici. Jedan amandman nastoji da individualizuje zločin koji se desio, a drugi poziva da se zbog ove rezolucije ne mijenja Dejtonski sporazum, tj. da se garantuje opstanak unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine. Nije poznato da li će Crna Gora biti protiv najavljene rezolucije ako joj se amandmani ne prihvate, ali bi bilo dobro da bude i da to unaprijed objavi. Ovim bi Crna Gora sačuvala svoj obraz, ali i zaštitila i sopstvene interese u okviru evroatlanske zajednice.  Ko god bilo šta  zna o diplomatiji shvata imperativ da ako se ne može spasiti cjelina, treba svim silama nastojati da se u svoju korist promijene detalji koji su sadržani u cjelini.

Većina

Rezolucija bi vjerovatno bila usvojena i da se Crna Gora izjasni protiv nje i bez pokušaja ulaganja amandmana. Naprosto, u Generalnoj skupštini UN postoji većina koja može da radi šta hoće. Lijepo bi to bilo od Crne Gore prema cjelokupnom srpskom narodu, ali je neprihvatljivo za geopolitičku poziciju jedne članice NATO-a i ozbiljnog kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Mala i nemoćna Crna Gora bi tada sebe pozicionirala u nepoželjnu situaciju među svojom družinom, koja bi joj, po svojoj volji i mjeri, vjerovatno zavrtala uši i nanosila druge oblike štete. U ovom vremenu jedna Amerika zavrće uši velikoj Njemačkoj i Francuskoj, kad god procijeni da je to potrebno, a kamoli maloj Crnoj Gori. Koja bi bila cijena žrtve koju bi Crna Gora morala da podnese zbog neposlušnosti u zajedničkoj porodici, to su vjerovatno procijenili oni koji su nadležni za to?

Diplomate, takođe, znaju da nije blesav onaj koji nudi ono što ne može da spasi, da bi promijenio ono što ima šanse da se promijeni. Umjesto kolektivne osude jednog racionalnog i dobronamjernog postupka Crne Gore, bilo bi pametnije da je srpska diplomatija sugerisala svim prijateljskim zemljama da i one ulože dodatne amandmane u rezoluciju, uz pomoć kojih bi se spriječila osnovna namjera pokretača da rezolucijom proizvede pravne posljedice po srpski narod. U ovom slučaju busanje u prsa ne pomaže i ne doprinosi interesu srpskog naroda. 

Šta je sa ponašanjem rukovodstva Republike Srpske u ovom kritičnom trenutku? “Evo mene, eto vas - rat Turcima”, izgovorio je Miloš rečenicu kada je u njemu vaskrsao Karađorđe. Razlika je u tome što je Miloš mislio ozbiljno, jer je procijenio da za to postoje uslovi, svjestan da na panj potura i sopstvenu glavu. Možda još nije kasno da srpski član Predsjedništva BiH, gospođa Željka Cvijanović, zatraži vanrednu sjednicu Predsjedništva, sa zahtjevom da i ona bude član delegacije BiH na sjednici Generalne skupštine u Njujorku, 23. maja 2024. godine. Nju je srpski narod u BiH izabrao da zastupa njegove interese i u Sarajevu, i u Moskvi, i u Briselu, i u Njujorku, i svuda gdje je potrebno i nema pravo na privileguju da ne bude tamo gdje se biju bitke.

Od nje se očekuje da ode u vatru i pomogne predsjedniku Vučiću, jer je došao trenutak da “na strašnome mjestu treba postojati.” Kakva je korist od cmizdrenja i kukanja iz Banjaluke o nepravdi koja se nanosi srpskom narodu. Stotine hiljada boraca kroz vijekove je svoje glave uložilo za slobodu srpskog naroda, a od nje se ne traži u ovome vremenu da žrtvuje ni dlaku sa svoje glave. Podsjećam njene savjetnike da hitno uzmu u ruke Poslovnik Generalne skupštine UN i da obrate pažnju na Rules: 25, 27. i 68. Ova pravila joj daju mogućnost, da i ona bude među onima “not more then five representatives”. (Zahvaljujem profesoru ustavnog prava Milanu Blagojeviću što mi je pružio preciznu argumentaciju o pravima i mogućnostima koja Željki Cvijanović, kao članu kolektivnog šefa države daju Rules: 25, 27. i  68. Poslovnika Generalne skupštine UN.)

Nigdje nije propisano da se samo jedan član delegacije može obratiti, već se u okviru dozvoljenog vremena može obratiti i svih pet članova. Ona može čak i prva da nastupi ako uporno i hrabro insistira na tome. Na drskost se mora odgovarati drskošću. To bi bila prilika da se zvanično, čitavom svijetu, objavi obmana koju su međunarodnoj zajednici pripremili predstavnici jednog od tri konstitutivna naroda u BiH i da se na velika vrata predstavi kršenje Dejtonskog sporazuma, jer je pravo na BiH u međunarodnim odnosima za sebe prigrabio samo jedan od tri naroda. Ako to nije protivustavno u BiH, onda je i otcjepljenje Republike Srpske od BiH pravo srpskog naroda da prigrabi za sebe. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.