O djeci

Baveći se pitanjem vaspitanja i obrazovanja, kao i pitanjem roditeljstva, prirodno dolazimo do nove, beskrajno široke i bogate teme: do teme djeteta, koja u pravom svjetlu otkriva i suštinski osmišljava i vaspitanje i roditeljstvo.

Poput spužve, dijete u sebe upija sve one utiske i iskustva sa kojima se susreće, i sav potonji život čovjeka u mnogome počiva na tim početnim iskustvima djeteta. Zato je veoma važno pružiti mu uslove i okruženje u kojima će dijete na pravi način moći da se razvija, a to okruženje je, prije svega, toplina roditeljskog doma i porodice kroz koju ono postepeno upoznaje svijet oko sebe. No, nakon što u tom domu stane na svoje noge, prvi naredni korak djeteta trebalo bi da bude – korak ka prirodi. Jedino u prirodnom okruženju, oslobođeno okova vještačkog, i svega što sputava njegovo tijelo, kao i okova savremene tehnologije koji – u sve većoj mjeri – sputavaju njegov duh, do izražaja mogu doći svi potencijali, sve one bogomdane sposobnosti i darovi koji su u biće čovjeka, poput sjemena u zemlju, pri stvaranju pohranjeni. Djetetu su potrebni cvijeće i trava, plavetnilo neba i žubor vode, treba mu toplina sunca koje, poslije duge zime, svojim zracima miluje probuđenu zemlju. Na djetinjem biću, poput dodira na tananoj struni, ostavljaju trag i bujanje proljeća kroz boje i zvuke, i tiho gašenje ljeta, i zrenje jesenjih plodova, i rani mraz, i hiljade boja šume koja – prije nego ostane bez lišća – pokaže svu svoju raskoš i ljepotu. Ono je umjetnik koji ima potrebu da upozna najljepšu od svih umjetnosti – umjetnost življenja. No ono neće moći postati stvaralac bez poznanja tvari, i u njoj Tvorčeve stvaralačke moći.

Dijete je biće koje stasava kroz igru. Za igru su mu neophodni vrijeme i prostor radi neposrednijeg ispoljavanja svih njegovih sposobnosti i umijeća, a jezik kojim ono najlakše komunicira sa svijetom oko sebe, jeste upravo igra. Prava igra, za razliku od svega onoga što se danas zove njenim imenom, prvo – zahtijeva neposredan kontakt sa svijetom i prirodom, kao i lični neposredni kontakt sa drugim djetetom, a potom – nikada nije ona koja vodi i nameće, već je uvijek od strane samog djeteta usmjeravana. Prava igra budi i oblikuje u mladom biću inicijativu i kreativnost, dvije prekrasne osobine koje u današnjem vremenu grubih, djetetu neprimjerenih i krajnje agresivnih video-igrica bivaju polako ali sigurno brisane i zaboravljane.

Najautentičniji prostor za igru je priroda. Ništa tako neposredno kao priroda ne poziva na pokret, ništa tako ne podstiče želju za saznanjem. Priroda je, u svom svome bogatstvu, u izobilju zvukova, boja i pokreta kojima živi, uvijek nova i uvijek beskrajno zanimljiva. Uz to, ona je istinita, i zato u djetetu koje prirodno teži istini, budi osjećaj povjerenja i otvorenosti: u prirodi, dijete bez straha i nametnutih formi može biti ono što uistinu jeste.

Moderno doba bježanjem od prirode pokušava da izmijeni i ljude. Ne samo njihov način života, običaje i ponašanje, već i njihove instinkte i njihovu urođenu potrebu za prirodom, kroz koju spoznaju i sami sebe i svijet koji ih okružuje. Ona sama, od Boga stvorena kao krotka i miroljubiva, postaje nam sve dalja, postaje gotovo zanemarljiva za čovjeka potapanog talasima proizvodnje, potrošnje, zarade, konstantne žurbe koja to moderno doba karakteriše. Upravo zato dijete treba neprestano vraćati ka prirodi i upućivati ga na nju, jer u prirodi ono postaje tragač i stvaralac, začinju se u njemu želja za novim saznanjima i zdrava radoznalost, koje su veoma važne osobine u formiranju ličnosti. Mnoštvo boja, zvukova, mirisa i pokreta koji u sebi nose svu dinamiku života, tu, u prirodi – iza dugih i glatkih površina bezličnog asfalta, iza magli od gustog dima velikih gradova, iza vještačkih svjetala malih ekrana i velikih neonskih reklama – jedini mogu pružiti djetetu onu svetkovinu duše koja se danas sve teže susreće i sve rjeđe traži. Kroz ljepotu i krasotu prirode, kroz veličanstvo i čudesnost tvorevine, čak i pored toga što ona kroz zemljotrese, nepogode, oluje i poplave neprekidno projavljuje prolaznost i propadljivost koja u svijetu vlada, otkriva se neizmjerna sila i slava Božija.

Za razliku od sredstava informisanja koja se nameću kao neizostavni element naše svakodnevice, i koja na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, svjedoče i objavljuju agresiju koja je sve prisutnija, tvorevina svakim pokretom svjedoči o Tvorcu i još uvijek, po riječima starozavjetnog Proroka: "Nebesa kazuju slavu Božiju" (Ps.18,2). Boraveći u takvom prirodnom okruženju, učeći od prirode i kroz prirodu, dijete koje otvorenog uma i nepodijeljenog srca poima svijet oko sebe na najbolji mogući način stasava u zdravog, neposrednog i otvorenog čovjeka. Čovjeka sposobnog da i sam bude stvaralac.

Stvorivši svijet, Bog je i čovjeku koji je po Njegovom Liku stvoren dao taj stvaralački duh, nadahnuvši ga da čuva i upravlja stvorenim svijetom. No, to što je čovjeku data sposobnost rađanja djece, ne znači da on rađa ukrase i posjede za svoj život, niti produžetke sopstvene ličnosti, već, po riječima grčkog Episkopa i teologa Nikolaja Hayinikolaća, "rađamo duše sa vječnom perspektivom" i tako postajemo "ne samo Božija stvorenja i potomci Jednog Boga-Tvorca, već i sami bivamo satvorci."

Uprkos svojoj mladosti i nedostatku životnog iskustva, a možda upravo blagodareći toj mladosti i neiskustvu, djeca često umiju biti prave aristokrate duha. Ovo je tako, zato što Duh Božiji u njima nalazi čiste sasude u kojima nesmetano može da obitava. "Djeca liječe čovječiju dušu," kaže knez Miškin, jedan od najljepših likova Dostojevskog. I zaista, niko kao dijete ne projavljuje čistotu Božijeg Lika po Kome smo stvoreni. Dijete, nenačeto sumnjom i podozrenjem, još uvijek sačuvano od grijeha i duhovnih posrnuća, kadro je da se iskreno raduje i divi i da - ne toliko riječju koliko životom i nastrojenjem – kroz to divljenje i radost blagodari na svemu. Zato je Hristos i rekao: "Budite kao djeca", i: "Pustite djecu da dolaze meni, jer je takvih Carstvo Nebesko."

I dok odrasli često govore o velikim, suštinskim, životnim temama, oni u svakodnevnom životu svjedoče naklonost i porobljenost malim, nevažnim, često štetnim stvarima. Dijete, pak, koje govori "malim riječima" i iz "nesavršenog znanja", sveukupnim svojim stavom svjedoči i živi najvažnija životna pitanja. Neporobljeno formom i gotovo instinktivno svjesno važnosti svih onih malih-velikih stvari sa kojima se susreće, ono u igri daje cijeloga sebe, budući nepodijeljeno prisutno u svakom trenutku.  

U svijetu oko sebe, dijete bez ijedne riječi, kroz igru, traži inspiraciju, istinu, potvrdu svojih najdubljih poriva. Za njega je život važan i lijep, a igra je – isto što i život. Ono živi bez rezerve i zato je bitno usmjeriti njegovu igru na trajne, neprolazne vrijednosti, i što više ga voditi u susret prirodi. Opasnost nije u ponekoj ogrebotini, mogućnosti da pokisne ili da se prehladi već – naprotiv – opasnost je u toj tendenciji da se ono što duže sačuva pod staklenim zvonom i da se othrani u jednoj sterilnoj i posve nerealnoj atmosferi od koje koristi neće imati ni tijelo –koje će kao nejaku biljku prvi jači vjetar slomiti, ni duh – koji će ostati sputan i "presječen", tj. onemogućen da se ostvari i izgradi kroz komunikaciju sa svijetom oko sebe.

Od djece moramo učiti, jer "takvih je Carstvo Nebesko." Moramo steći njihovu jednostavnost, povratiti njihovu sposobnost da se raduju malim stvarima. Shvatiti – po ugledu na njih – život kao igru, ali ne igru kojom se "ubija vrijeme" već igru u kojoj smo svecijelo prisutni, i koja postaje vrhunac našeg stvaralaštva i kreativnosti. Povratiti povjerenje u ljude i jednostavno – zavoljeti svijet oko sebe: samo ćemo tako biti uistinu živi ljudi i samo ćemo tako moći – vođeni djetinjom nepatvorenom ljubavlju prema životu – da na pravi način upotrijebimo sopstveno životno iskustvo a njima postanemo oslonac i primjer koji valja slijediti. Učeći od djece postaćemo učitelji. Kada bismo prema svemu što radimo imali tako čist i nelažan odnos kakav djeca imaju prema igri koju igraju, bilo bi to ravno velikom čudu, i bio bi to pravi uspjeh naše zrelosti. Djeca ne glume, ona žive!

Agresivnost, zloba, zavidljivost – ne mogu biti upućeni kao prigovor djeci onda kada su im uskraćeni vrijeme i prostor za igru. Ona će nam se osvetiti za našu nebrigu. Još je premudri Solomon u starozavjetno vrijeme govorio: "Pazi na sina svojega u mladosti, da ga se ne bojiš u starosti." Tući će nas, neće imati ljubavi, otimaće nam novac i stvari da bi kupila drogu kojom će željeti da ublaže bol neprijatnog i hladnog odnosa. A sve zbog toga što smo im priredili djetinjstvo izvan svijeta u kome su stvoreni i nismo im ukazali na svijet za koji su stvorena. Život često nije lak, ali i nebo, i zemlja, i more, i sve što je u njima, i dan pun blagorastvorenog vazduha kao da govore čovjeku svaki put iznova da je dobrodošao u ovaj svijet. I da je pozvan na veliko i veličanstveno djelo: da bude gospodar i car svega stvorenog, a ne tužni i bolesno uplašeni sluga.

Moramo paziti na djecu, jer ona nas opravdavaju pred Bogom. I kao što je cvijeće radost za naše ljudsko saznanje i djeca su kao i cvijeće ostatak izgubljenog raja i nagovještaj budućeg Carstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.