Nuspojave mržnje i netolerancije
Poniženi i nesretni, cvijeće sreće, kruške i jabuke, Jovo i Vešović, mladi čovjek nesreće, kolažni program za Bošnjake lajt, jače žene i polupjesnici, koji Mostar, ljubuški suživot, nespremni i nesvjesni, istorija, historija, povijest i priključenija vaskolika.
Mrzim, dakle volim. Suludo zvuči, zar ne? Ta se stilska figura, onako, kao u pjesmi Ramba Amadeusa, zove "oksimoron". Ali, u slučaju ovih naših nesrećnih prostora, i te kako prevazilazi domen literarnog. Sa psovkom se često liježe, uz psovku se nerijetko ustaje, psuje se uz jutarnju kafu, uz sva tri TV dnevnika, uz radio, u vožnji. Psuje se mater, otac, porod, svašta se psuje tom "nekom" na koga smo kivni, ili tim "nekima" koji nisu mi ili se čak drznu da ne budu kao mi. Navika? Tradicija? Splet okolnosti? Loše osedlan konj događaja? Ili nam je samo sreća dugoročno okrenula leđa i povratila u posteljinu, pa eto, bjesnimo i pjenimo, svak' nam kriv...
Smrt na kosačici na benzinski pogon
Dvadesetogodišnja škola mržnje je pobijedila četrdeset i petogodišnje utjerivanje ljubavi u glavu. Bratstvo i jedinstvo čuvano "kao zjenica oka svog" prvo se napelo preko cijelog oka, poput narkomanske zjenice, i rasprsnulo poput mjehura od sapunice. Oko i očinji vid su iznenada oslijepili, valjda po onoj "oko za oko". Neuke galamdžije su vodili vojske i tjerali ih u jurišanja, strijeljanja. Sve se vratilo u 1945, neriješeno nacionalno pitanje je zakucalo na vrata i podesilo regulator na rafalnu paljbu. Smrt je umjesto kose dobila kosačicu na benzinski pogon. I, naravno, kao što to biva kad vojske vode neuki i sadisti, najviše je bilo mrtvih među onima koji se nisu mogli braniti. Vojske tuđe nesreće su učinile svoje, imamo dovoljno svoje i tuđe prolivene krvi kojom će se ucijeniti živi za još koji rat. Baš kao što je bilo te 1945.
Cvijeće nesreće
Navika ubiranja cvijeća sreće na poljima tuđe nesreće, na nesreću, ostala je. Postala je način života. Rat je nastavljen, ovaj put spomenicima, medijima, istorijom, historijom i poviješću. Istorija je postala neka vrsta švedskog stola s kojeg svako uzima ono što mu odgovara. Nerijetko se pomiješaju kruške i jabuke, baci se ponešto sa stola pod tepih, kao što to kod nas biva. Ali, jedno je ostalo, poput neizlječive bolesti. Uživanje u tuđoj nesreći više nego u vlastitoj sreći. Stekli smo naviku da nemamo sreće bez tuđe nesreće. Ma koliko mi sretni bili, "oni drugi" ne smiju biti sretniji od nas. I, što je najzanimljivije, nesreća onih daleko od nas, nas i rastuži. Nesreća naših susjeda nas, nažalost, nerijetko obraduje. Jer, ovako mali narodi ne mogu biti srećni u globalnim okvirima. Moraju svoju sreću doživjeti kroz upoređivanje sa sebi sličnima, sa onima s kojima dijelimo parče neba, rijeke, planine i jezera, onima od kojih nas dijele granice - državne ili kulturološke.
Mržnja ponedjeljkom
Tito i Partija su nas učili ljubavi, a pustili smo krv jedni drugima. Zadnjih dvadeset godina nas uče mržnji i netoleranciji. Pa, šta bi tek sad učinili jedni drugima? Da, jesu, nemojte se upinjati da mi objasnite kako nije tako. Gledam ja TV i slušam radio. "Oni drugi" tamo, ništa ne valjaju i krivi su za sve. Dovoljno je pogledati zabavni kolažni program za Bošnjake lajt, zvan još i "60 minuta" pa vidjeti kako mlad čovjek, dečko koji je u ratu bio tek dijete, kopa rovove među još živima i neranjenima. Uči ljude mržnji prema "onim drugima". Da, prema vama. A vas tako uči mržnji prema njegovom narodu. Čak i dio svog naroda uči mržnji prema dijelu svoga naroda. 17 odsto ljudi u ovoj zemlji, onih koji su glasali za SDP, pošteđeni su, makar prividno, mržnje s tog medija. Ali, baš taj TV animozitet stvoren prema onima koji se ne slažu s njima, čini tih 17 odsto ne samo mrziteljima već i objektom mržnje. Ostalih 83 odsto ljudi u ovoj nesrećnoj zemlji su "oni drugi", neprijatelji svega što na svijetu valja. Zaboravlja se da 83 odsto ljudi koji nisu glasali za SDP, baš i ne moraju da se slože s mladim čovjekom indoktriniranim nacionalno-socijalističkom ideologijom, da im mržnja prema "onim drugima" i nije motiv za ustajanje. Postoje ljudi koji ne žive od mržnje.
Sakrij ljubav, za ljubav ljubavi
Suprotna od mržnje je, po definiciji, ljubav. Kao što je hladno suprotno od toplo. Kao što je minus plusu. Ljubav se u ovim našim krajevima krije, ne ispoljava se lako. Namršteno lice je postalo zaštitni znak pojedinca, svi hoće da izgledaju opasno. Zapravo, tako je otkad znam za sebe. Ne dao Bog da muško dijete mater zagrli pred školom, umro bi deran od sramote! Očinske pohvale su uglavnom škrte i rijetke, da se djeca ne razmaze i ne omekšaju valjda... Proći zagrljen sa ženom ili djevojkom je nekako "gej" na ovim našim prostorima. Ljubav je, dakle, slabost koju treba sakriti pred drugima. Bolje da vam neko otme djevojku nego da primijete da je volite. Ne znam da je neko nekad rekao da mu nedostaje djevojka koja ga je ostavila. Poneka žena i prizna da joj nedostaje muškarac s kojim više nije, ali u ovom našem svijetu, balkanskom, žene su ionako puno jače, poštenije, dosljednije i iskrenije. Malo je muškaraca na ovim našim prostorima spremnih da priznaju ljubav. Dobro, ima onih pijanih polupjesnika koji stalno baljezgaju o nekakvoj ljubavi, ali ne vjerujte im. To je njima, uglavnom, samo riječ.
Ljubavni legitimitet
Ipak, vjerovali ili ne, na ovim našim prostorima postoji način da se iskaže ljubav! Ispoljava se, nećete vjerovati iako i sami znate, mržnjom. Da, mržnjom. Da bi čovjek volio svoj narod, poželjno je, dakle, da mrzi druge narode. Provjeren Srbin, po opštim mjerilima, treba mrziti većinu Bošnjaka i Hrvata, što najčešće i čini. Sa izuzetkom pokojeg koji je "dobar" i "provjeren". "Dobri Bošnjo" mrzi većinu Srba skupa sa Srbijom (osim Sandžaka, naravno) i entitetom zvanim "Republika Srpska". Tako pokazuju ljubav prema "svojoj zemlji" i "svom narodu". Izuzeti od mržnje prema Srbima i Crnogorcima su, recimo, Jovan Divjak i Marko Vešović. Od mržnje Bošnjaka prema Hrvatima, izuzeti su provjereni dioničar i "prijatelj Bosne", nekadašnji predsjednik Hrvatske, Stipe Mesić i bosanski Hrvati Sarajeva te franjevci nastanjeni uglavnom u tom istom Sarajevu. Hrvati su, po analogiji, hrvatoljupci ako mrze Srbe i Bošnjake. Doduše, Stipe Mesić i još par bošnjačkih Hrvata učinili su da i Hrvati u Hrvatskoj baš ne vole Hrvate Hercegovine. Isprobana i efikasna mrziteljska logika kaže: "Mi smo dobri sa nečasnim izuzecima, oni su loši sa časnim izuzecima".
Kod nas, u Evropi
Mržnji su nas učili kroz vijekove, ljubavi kroz mržnju takođe. I danas TV i Radio, novine i Internet portali, uglavnom rade na tome da se iskopaju novi tranšei između naroda i pojedinaca. Već spomenuta emisija je očigledan primjer. Jer, lakše je stvoriti antagonizam među ljudima, nego ih smiriti i pomiriti. Jedan od "uspjeha" Bosne i Hercegovine na polju širenja mržnje i netolerancije je i odvojen nastup knjižara i pisaca Federacije i RS u Lajpcigu. Kćerka dežurnog "četnikologa" i ideološkog čistača, predsjednika Fondacije za izdavaštvo Mileta Stojića, sa žaljenjem konstatuje da su štandovi RS i FBiH odvojeni. Dijete nije ništa krivo, pogotovo nije krivo što me je njen tata u intervjuu nazvao "smećem". Ali, ta naizgled benigna činjenica puno govori o višegodišnjem "ispoljavanju ljubavi" i o tome kakav je rezultat te aktivnosti. Rezultat takvog ispoljavanja ljubavi je još jedna logična stvar, homogenizacija nacionalnih blokova. Ta "ljubav prema domovini" je do te mjere ispoljavana kroz mržnju i marginalizaciju drugih i drukčijih, da je ujedinila SNSD i SDS, HDZ i HDZ 1990. I da, ujedinila je i SDA i SDP, dvije bošnjačke stranke čiji se idejni koncept danas razlikuje jedino u tom jednom slovu. I, naravno, uz svo to provjereno "iskazivanje ljubavi" kroz mržnju, uvaženi profesor Živanović iz manjeg bh. entiteta, pita "A gdje je tu građanin?". Pa, ja bih mu odgovorio, u nekoj od nacionalnih ili nacional- socijalističkih stranaka.
Smiješak za nespremne i nesvjesne
Inače, kako primjećujem, najviše međusobnog uvažavanja i tolerancije ima tamo gdje se najmanje priča o tome. U mom Mostaru, recimo. Tu nije ništa neobično, ne pitaju djeca kakvo je to ima "Zoran" ili "Mustafa", "Ante" ili "Veselin". Mostar se, inače, zaslugom sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih "ublehaša" smatra gradom - slučajem. A zapravo se u Mostaru može što malo gdje. I nije samo Mostar takav. U Ljubuškom, recimo, Hrvati i Bošnjaci nemaju posebnih problema zato što žive skupa. Problem Mostaru i Ljubuškom prave oni koji beskrajno vole ovu zemlju. Mene, recimo, u Sarajevu često pitaju "Iz kojeg si Mostara". Jer, znate, postoje dva Mostara, "naš" i "njihov". Još niko nije od mene dobio suvisao odgovor na to pitanje. Pitanje je, ako mene pitate, mrziteljsko. Jer, paradoksalno, ali Mostar je višenacionalan baš zahvaljujući toj podjeli na dva dijela. I Sarajevo je bilo multinacionalno kad je bilo podijeljeno na tri dijela. Ko zna, da je takvo i ostalo, možda bi danas bilo tolerantno i multinacionalno kao Mostar. Kad kažem da se, kad pređem da popijem kavu u Zapadni Mostar, ozbiljno poremeti nacionalna struktura u Istočnom, zamjere mi, doduše sa već klasičnim sarajevskim smiješkom uvježbanim za strance i blesave filmaše.
Živa rana bratskog Japana
Dakle, komšijska nesreća izaziva zlurade reakcije. Ali, podaleko, svi se solidarišu s Japanom, i ja, baš mi ih je žao. Sad im samo još i to radioaktivno zračenje fali, kao da im nije bilo dosta onih američkih svinjarija koje su arogantni Jenkiji uradili nad Hirošimom i Nagasakijem. Ali, nije meni samo njih žao, žao mi je i nas. Kontaminiraće nas još gore nego NATO i Černobil, ako im termonuklearke počnu rikavati. Na tuđoj nesreći nema ni sreće ni selameta. Na komšijskoj nesreći, na vatri komšijskog zgarišta, još niko nije dugoročne sreće vidio. Ne valja kad je komšija ponižen i nesrećan. Nema sreće RS u nesreći naroda u Federaciji. Nema bošnjačke sreće na srpskoj nesreći, na ponižavanju i guranju RS iz države. Nema hrvatske sreće od bošnjačke ili srpske nesreće. Istorija, historija i povijest su pokazali da nakon nesreće jednog, na drugog dođe red, makar se pod tepih guralo 45 godina, makar se bratstvo i jedinstvo nakon nesreće čuvalo "kao zenica oka svog". Nisam ja nešto pametniji ni iskusniji od vas, od rođenja nisam ničije mišljenje promijenio. Ali, jedno što znam podijeliću s vama. Naučio s vremenom, nisam iz prsta isisao. Ne valja ni siromašnog komšiju imati, a kamoli čemernog i nesretnog. Ako ništa, razvaliće ti ogradu...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
