Novinarstvo za početnike

Htio sam pisati o druženju Gorana Bregovića, čovjeka koji stoji iza već kultne jugoslovenske muzičke grupe "Bijelo dugme", i neobičnog TV stvorenja iz Sarajeva i urednika informativnog programa Federalnog TV-a, Bakira Hadžiomerovića. Bregović je, kako reče jedan od mojih prijatelja, filmaš, čovjek koji vam je u stanju ukrasti novčanik i vašim vam novcem platiti ručak. Bakir Hadžiomerović je čovjek koji je svojim TV uracima uspio od ove nesreće zvane BiH napraviti još goru rupu usred Evrope i uz pomoć SDP-a i Zlatka Lagumdžije stvoriti među ljudima i narodima rovove teže od ratnih. Dobar kolumnista može pisati o bilo čemu, ne smije mi biti teško. Ali, na vašu i moju žalost, ja nisam dobar kolumnista jer imam slab stomak. Za neka načertanija treba više petlje nego za pisanje o ratnim ranama, pokidanim udovima i prosutim crijevima. Kad bih pisao o druženju ta dva uhljuba (hm, moraću od reis-ul-uleme Mustafe ef. Cerića iskati kakav honorar za upotrebu ovolikih turcizama), činilo bi mi se kao da sam autom pregazio mačku, stavio je u kutiju za cipele i nosio je uokolo i pokazivao je svima. Iz istog razloga iz kojeg ne bih ulazio u septičku jamu ili zamotavao fekalije u čaršafe, i ne pišem o sarajevskim putešestvijima Bakira Hadžiomerovića i Gorana Bregovića.

Slika i prilika

Na nesreću, u ovoj nesrećnoj zemlji se i za lošeg kolumnistu kao što sam ja, nađe uvijek tema. Gadosti ima i za više od ovih redova koje pišem. Mogu početi, recimo, od one male nesreće, Nebojše Vukanovića, lupajućeg reportera BN televizije. Zašto njega? Pa, zato, između ostalog, što mi može uzvratiti. Na nekom federalnom mediju ili kakvom portalu finansiranom od Amerike ili Evropske unije. Može mi se obratiti na više načina, svojim piskutavim glasićem ili kakvim maratonskim tekstom prikladnim tek za čitanje svakog trećeg retka. Sa nizom njegovih vlastitih slika, naravno. I to snimanih iz žablje perspektive, da izgleda viši. Kad mi ne bi mogao uzvratiti, ne bi mi bilo smisleno ni pisati o njemu. A hoće, što manji čovjek - to veća sujeta. Što manji hodža, to veći turban. Hm, možda me reis odlikuje i za ove turkali poslovice? Nema veze, zato je Nebojša tu, da saplete veće od sebe.

Nisko, podlo, destruktivno

A zašto ja o Vukanoviću, kad nije ni velik ni značajan? Možda i jeste, ne znam. Meni je mali da manji ne može biti. Mali je jer misli da je ono što radi veliko. A nije. To što radi, nisko je, podlo, nevažno, destruktivno. Ono što radi mi jako smeta. Ne postoje ni mali ni nevažni ljudi, tako ja mislim, ali ima velikih i važnih. Meni. Nama. Ipak, volim preduprijediti stvari, olakšati koliko mogu, pa i njemu, Nebojši V. Već smo zaključili da sam loš kolumnista. Ni čovjek nisam nekakav. Srbin pogotovo. Nijednu knjigu nisam na ćirilici objavio. Od 13 knjiga, samo dvije u Srbiji. Nijednu u RS. Saznao sam da sam Srbin tek u ratu. Držao sam do svoje nacije koliko i Aleksandar Makedonski do paške čipke i kvantne teorije. U ratu sam, vidjevši koliko je lijepo biti Srbin u Mostaru, odlučio da to i budem, kad sam to već po ocu i materi. Lom nosa i rebara jačaju nacionalnu svijest, provjereno. Ko zna da li bih bio Srbin u Beogradu, ili u Banjaluci, gdje to čovjek bez pola muke može biti. Možda mi ne bi bilo zanimljivo? Jer, ima li ljepše nego biti dio satanizovanog, desetkovanog, pobijenog srpskog naroda Hercegovine? Pa, za Boga miloga, nema nas ni petina predratnog broja. Ko nam više išta može? I kad bi pobili nas preživjelih pet-šest hiljada, naše bi carstvo nebesko bilo, sa vojskom cara Lazara bismo se izgrlili i izljubili, s njima sjeli i prozborili. Da sam Srbin "večinac" u Mostaru i da su tu Muslimani ili Hrvati tako desetkovani i išćerani, uz njih bih bio i ne bih ih dao, eto, toliki sam Srbin, moj Nebojša nesretni. Žao mi i mog Medžida, i Alena, i Josipa, toliki sam Srbin. Šta sam ono još... Kukavica. Lakše mi je vazda bilo uteć' nego na strašnu mjestu postojati, nema vojske iz koje nisam dezertirao. Vjernik sam, ruku na srce, nikakav. Da je kojim slučajem umjesto vladike Grigorija u Mostar došao onaj nesrećni vladika Kačavenda, ne bi me mostarska crkva ni vidjela. Krstio bih se pod Ostrogom, ako bih ikako. Meni su ljudi važniji od crkve, Bog je stvorio ljude a tek onda ljudi crkvu. Eto, toliki sam vjernik. Prvi dan vaskršnjeg posta, pojedoh čokoladu. Ne čitavu, komad, dade mi poznanica, đavo je ne odnio... I moj đavo žensku ruku ima. Tek se drugi dan sjetih da sam je pojeo, kad sam, ponosan na sebe, pomislio da sam već dva dana posta ispostio. Baš se nešto pitam zašto Nebojša Vukanović nikad, umjesto vladike Grigorija, ne spomene vladiku Kačavendu? Barem to kako je, dok su drugi iz Tuzle izvlačili živu glavu i prijatelje, Vasilije K. izvlačio svoj namještaj? Ne smije, jer bi se moglo desiti da Vasilije pošalje par mračnih prijatelja da, s njegovim a ne s božjim blagoslovom, upitaju Nebojšu za zdravlje junačko i novinarsko.

Ako laže jare, ne laže snimak

Da, pogodili ste, "perem" nesretnika zbog vladike Grigorija. Bez vladikinog blagoslova, pa šta mi god Bog dadne. Nema Grigorije, koliko znam, nikakve mračne prijatelje da ih pošalje na mene. Može me samo pogledom presjeći ili obrve na me podignuti, kako već biva kad glupost izvalim. U vojsci, pričao nam njegov prijatelj Amar, ni pušku nije htio uzeti. U obaveznom roku u JNA, na gađanju, Amar gađao u njegovu metu, da "Mlađu" poštedi vojnog zatvora. Zna to  čemerni Nebojša Vukanović, zato ga i prati u stopu, slikava ga kad obuče košulju, ne da mu proći i čak laže da ga je vladika prokleo. Jednom je rekao da ga je vladika tukao na vratima. Ali, ne lezi vraže, neko snimio, pa se ispostavilo da ga je vladika Grigorije samo zamolio da se skloni sa vrata, da može ući u salu. Koliko znam, ime mu nikad nije spomenuo. I, još mi je nešto zanimljivo... Kako Nebojša zna sve te čudne stvari o vladiki Grigoriju, a ja ne znam? Ja vladiku skoro svaki dan vidim. Kad nije na Sinodu, kod majke u Trebinju ili kad ne ode u Banjaluku ili Bijeljinu. I, zašto niko ne pita Grigorija? Koliko su već svi vidjeli, samo ga treba pitati, reći će sve, kao i uvijek. Zanima nekoga gdje se vladika kreće? Znam ja. Pa, od svog stančića pod krovom gostoprimnice crkvene, dolje do grada. Nekad pješke, nekad ga neko vozi. Ode do gvardijana ili do efendije, nekad do nekoga iz gradske ili kantonalne vlade. Ruku na srce, sjedi i priča sa gradskim političarima, ne bi li njegovom desetkovanom narodu kakvog dobra učinili. Iskreno, ja sa dosta onih koje on mora otrpjeti po nekoliko sati, ni kafu popio ne bih. Ko ga vozi? Ko stigne i čime stigne, vladika ni kola ni vozača nema. Pa, nekad ga vozim i ja. Nedavno nas đakon Marko vidio u mom izgužvanom "fordu fijesti", za glavu se siromah uhvatio kad je vidio u čemu vladiku vozim. I mene bilo stid. Doduše, nije više. Poslije smrti mog "forda", zadužio sam se do grla i kupio nova kola. Zapravo, nisu nova, polovna su. Ali, velika. Sva se vrata mogu otvoriti, nema ulubljenih limova, ima oba retrovizora, ne moramo više ni vladika ni ja potkupiti koljena pod bradu kad se u kolima vozimo. Ako Bog da, za koju godinu ću ih i otplatiti. I radio ima, možemo i muziku slušati. Ima i nekih slova, ali to još nisam skroz prokontao, pisaću vam o njima kad saznam više. Gdje vladika živi? U stančiću u potkrovlju gostoprimnice, kraj crkve. Kaže, lijep mu pogled, blizu mu crkva i kosti naših hercegovačkih svetaca i mučenika. Zanima li Nebojšu Vukanovića šta vladika jede? Neka pita, znam ja. Nekad, kad mora s nekim da se nađe, jede u restoranima. Nekad, bogami, počasti samog sebe i burekom. Burekom su se hranili vladika i pokojni prota Beštić, kad je vladika onomadne došao u Mostar. Jednom vladika pitao protu od čega ovaj svijet mostarski živi kad po cijeli dan sjedi i kafe ispija. Prota Milorad Beštić, pokoj mu duši, rekao: "Preosvešteni, da nije pite, pomrli bi od gladi." Jede i u crkvenoj gostoprimnici, isto što jedu radnici koji prave porušenu Sabornu crkvu. Moram nas pohvaliti, na desetom je već metru crkva. Jednom sam tu radničku čorbu doručkovao s njim i parohom mostarskim, ocem Radivojem. Nije loša ta čorba. Kao vojnička. Ukusno je sve što se naveliko kuva. A i sazna se tako jesu li radnici zadovoljni i je li im izvođač radova na vrijeme dao platu.

Pristrana Hercegovina

Pristran sam, znam. Nebojša Vukanović nama u Hercegovini ne znači puno. Za razliku od vladike Grigorija. Nebojša tu odmah nije ravnopravan, donji nam je. Nije Nebojša došao da živi s nama Hercegovcima, desetkovanim, pretučenim, potučenim, tek sa ovo srpske istorije i života u Mostaru koju vladika, skupa s nama nevoljnicima, hoće spasiti. Siguran sam da vladiku, i pored toga što ne bi uzeo u ruke pušku, zasvrbe šake kad mu se Nebojša Vukanović nađe na putu i gurne mu mikrofon u oko ili nos pa počne vrečati kao jare. Kad hoće svaku dobru namjeru, poput fonda za majke, obezvrijediti. Valjda izdrži nekako da ga ne "oždi" šakom, ne da mu zvanje. Izdrži i ručak sa mostarskim političarem, pa može i to. Kod mene Nebojša izaziva svrab dlanova. Ah, da, zaboravih vam reći zašto ovo pišem. Razlog je očigledan, povod nije. Serija zaplotnjačkih, čaršijskih smradova dostojnih sarajevske ili zeničke čaršije, došla je do mojih ušiju. Nekome se zgadila priča Nebojše Vukanovića vezana za vladiku Grigorija, pa mi se povjerio. Neko ko nije iz Mostara a jeste iz Nebojšine čaršije. Pa se pitam, kakva je to ljepota podapinjati nama u Hercegovini? Zašto se vladiku, kad nam već toliko znači, ne pusti na miru, ako mu se već neće pomoći? Neljudski nas je, ovako izubijane, još u zemlju utiskivati. Zar nije dosta što se Vlada RS češće sjeti Hrvata Federacije nego nas, Srba? Zašto se "dopovezao" vladike Grigorija? Mislim da znam. Zato što mu se može. Zadatak pravog novinara jeste da uveliča sve loše, a umanji sve dobro o nekome, da mu tako bude korektor i poticaj da bude bolji. Loš novinar, koliko sam shvatio gledajući ove sa Federalne i prateći tog Nebojšu avetnog, udara tamo gdje može i po kome može, moleći Boga za kakav belaj, da može vrečati i piskutati "kano ranjeno pile od sokola". Zna da ga od vladike Grigorija nikakvo zlo neće oplesti, da će ovaj čak moliti za grešnu mu dušu. Ja bih volio da sam bolji čovjek i vjernik, pa da i ja mogu tako. Ali, ne mogu, pa napisah vama što sam mogao i za sebe zadržati. Više volim napisati nego čaršiji ispričati, da dodaje i kiti. Da ne ide priča od uha do uha, kad je već mogu sam svima ispričati. A, čini mi se, lakše bih nekad i zgaženu mačku u kutiji za cipele naokolo nosao...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.