Normalizacija govora mržnje u medijima

Sanja Vlaisavljević

Udruženje novinara Republike Srpske je prošle subote organizovalo okrugli sto o temi "Govor mržnje u medijima". Dolazeći u Banjaluku vjerovala sam da će to biti skup na kojemu će razni akteri medijskog prostora dati svoj doprinos u prevazilaženju sve većeg problema koji okupira BiH. Posebno me radovalo što NUN RS prvi put organizuje skup i poziva sve svoje kolege iz cijele BiH i regiona.

Mediji iz FBiH

Međutim, kada sam došla u hotel "Bosna", gdje se skup održavao i na ulazu vidjela predstavnike nekih medija iz Federacije, očekivala sam da ću ih vidjeti i na skupu, ali sam se grdno prevarila. Susrela sam tamo takođe i koordinatoricu projekta "Balkanski medijski barometar" vjerujući da će i ona barem koji minut posvetiti ovome skupu, ako ništa onda barem u ime svog profesionalnog odnosa prema kolegama iz udruženja koje je priredilo ovu raspravu, kad i tu sam pogriješila. Eh, vidjela sam još tu negdje u dnu sale, u sebe skupljenog do nevidljivosti, intelektualca i analitičara, profesora i "dobrog Srbina", koji svaki čas gostuje na federalnim medijima, koji je izdržao da odsjedi jedva koju minutu i netragom nestao. Čula sam takođe da je jedna ugledna novinarka i urednica sarajevskih dnevnih novina s gnušanjem odbila da učestvuje na ovome skupu kada je čula da ću imati uvodno izlaganje. Ne znam šta ju je više natjeralo na takvu odluku: njena vjernost profesionalnim standardima ili nepokolebljivo opredjeljenje za "građansku opciju". Očekivala sam i da će nas svojim prisustvom počastiti i neko iz fantomskog udruženja BH novinari, pa makar ona predsjednica što živi u Banjaluci, kada ne bijaše ni nje. Elem, kada sam vidjela da nema živog čovjeka iz Federacije, osjećala sam se u jednom trenutku kao Srbin iz RS koji gostuje u nekoj čuvenoj dijaloškoj emisiji na FTV. Pa zar je to bilo "pošteno"? Osjećala sam izvjesno breme odgovornosti za sve one koji su svojim nedolaskom progovorili jezikom mržnje.

Sankcije kritičke javnosti

Gošća iz Srbije Ljiljana Smajlović, predsjednica Udruženja novinara Srbije, u jednom trenutku rasprave je rekla da govor mržnje treba prepustiti sankcijama kritičke javnosti. Odavno nešto duhovitije nisam čula. Ne mislim da gđa Smajlović nije u pravu. Uvijek ključne probleme civilnog društva treba da pretresa kritička javnost, ali u slučaju BiH ne znam o čemu govorimo. Gdje je ta kritička javnost? Je li možda mislila na onu istu javnost koja je previdjela zastrašujući staljinistički nastup ministra koji uređuje priloge na FTV-u? Je li možda mislila na onu javnost koja je reagovala na uvredljiv nedomaćinski odnos prema premijeru Hrvatske Milanoviću? Da nije možda mislila na one koji ćute o posljednjem sramnom uratku Federalne televizije o "krnjoj Srbiji"? Da li možda misli na one koji ćute o Erdoanu kao "našem premijeru"? A možda ipak misli na one koji nemaju šta reći kada srebrenički Bošnjaci traže odvojene nastavne planove u zajedničkoj osnovnoj školi? Možda ne vide da je i to jedan od zahtjeva za dvije škole pod jednim krovom? Uh, zaboravih, takve zahtjeve imaju samo zadrti Hrvati! Možda je u pitanju ona javnost koja je ostala nijema nakon skandaloznog kućnog nasilja dojučerašnjeg esdepeovog ministra Suljagića, koji je odjednom netragom nestao, pa se onda pojavio u Beču? Možda je mislila baš na onu kritičku javnost koja je po istoj matrici po kojoj je pravila transparente za rušenje SDA i SBiH vlasti u Sarajevu pravila sada transparente za spas ugroženog ministra (sic!), borca za domovinu i nedostižnog patriotu? Ali, patriota ode brzo i bez pozdrava u svoju drugu domovinu, pa opet nigdje javnosti, one kritičke! Zaboravih, možda je mislila na javnost koja je prećutala smjenu "najmoćnijeg, najboljeg, najobrazovanijeg, onoga koji se grli i ljubi sa Šefom kada Šef pobjeđuje, ma onoga naj... naj" načelnika u Bihaću, koji preko noći nestade sa političke scene? Da nije možda pomislila na sve one koji u tišini i sa odobravanjem slušaju najcrnje propagandističke govore ratnog člana Predsjedništva Stjepana Kljujića, koji govori danas sa istim ratnim žarom kao i devedesetih, kada je sjedio kao dobra hrvatska ikebana u Sarajevu u udobnoj fotelji?

Okosnica razgovora

Eh, mogli bi se ovi primjeri redati do kraja ne teksta nego novina, ali dosta je i ovo. Rekla je još jednu veoma važnu opasku predsjednica Udruženja novinara Srbije, kada je, onako s visine, izjavila da su neka od naših izlaganja veoma dobra, ali kao odbrana položaja manjina u Sarajevu. Pa nije li to upravo zadaća kritičke javnosti? Ne bi li to trebalo da bude okosnica svih razgovora o govoru mržnje? Upravo zbog zamršenog kolopleta manjina i većina u ovoj zemlji veoma je važno imati istančan osjećaj za jezik. U trenutku kada je "hrvatska mladost Širokoga Brijega fašistička" ili u trenutku kada "nema stolnog grada Mostara ni po cijenu mira", onda se može desiti da je golem problem navesti pravi primjer govora mržnje, onog govora od "kojeg se prepadnete", jer je toliko "eksplicitan", kako je to u svrhu njegove definicije nedavno navela predstavnica OSCE-a za medije sa sjedištem u Beču.

I tako, okrugli sto o govoru mržnje u medijima ostade samo seansa "traumatizovanih" građana, mahom Srba, koji su dijelili svoja, uglavnom neprijatna iskustva u zatvorenom krugu istomišljenika. Eh, ko je tu separatista i ko nije htio biti dio otvorene regionalne priče o govoru mržnje, više je nego očigledno. Ko nije htio, od tolikog patriotizma i priče o jedinstvenoj i nedjeljivoj BiH doći u Banjaluku da razgovara, opet je sasvim jasno. Jedan od učesnika skupa reče i da su ćutnja, ignorisanje i negativna selekcija informacija takođe svojevrstan govor mržnje. Sarajevska medijska tišina o okruglom stolu nije ništa drugo nego oblik takvog govora. A možda je sve ovo pretjerivanje. Možda je 17.11.2011. predstavnica OSCE-a za medije na konferenciji ciničnog naziva "Živjeti zajedno", koju su partnerski organizovali BH novinari, Vijeće za štampu i Vijeće Evrope, u svojoj izjavi za medije povodom konferencije rekla baš ključnu stvar u vezi sa govorom mržnje: "Mislim da je veoma bitno ono što je jutros ministar Bariša Čolak rekao da mi kao civilno društvo moramo više raditi na izgradnji svijesti da se podigne prag tolerancije za govor koji je možda provokativan, kritičan i koji je možda i nešto što boli, ali ne može spadati u govor mržnje". Možda samo treba normalizovati govor mržnje u medijima i to je to. Problem će biti riješen. Pa će možda kada drugi put neki novinar na javnom servisu bude govorio o Srbiji, Srbiji na Palama" i dodavao kako su Srbi genocidni kroz vijekove, to biti samo provokativan i kritičan jezik, a možda će tada i RAK moći s pravom odbaciti tužbu na račun takvih video-priloga. I možda su u pravu organizatori te novembarske konferencije što nisu pozvali one kolege iz RS što su tim povodom imali šta da kažu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana