Neubrano cvijeće Nadice Stojkove

Umjesto plate, radnici su dobijali bonove za koje su u određenim radnjama uzimali najosnovnije namirnice - brašno, ulje, šećer i so. Prestali su plaćati stanarinu, struju i vodu, sami su isključivali svoje telefone.

Sluga umjesto gospodara

Roditelji Stojkovi nekad su pripadali bogatijim ljudima na Kosmetu, Tvornica u kojoj on radi bila je njihovo vlasništvo, kao i ciglana i najveći dio zemlje u okolini Prištine. Nakon Drugog svjetskog rata, u tom nelijepom i unakaženom gradiću, nije bilo ni tri hiljade stanovnika. Pošto je tu silnu zemlju, ciglanu i tvornicu alata kao i dvije od tri porodične kuće, država nacionalizovala, Stojku je preostalo da bude sluga tamo gdje je bio gospodar. U trećoj, najstarijoj, ali njima najdražoj kući, ostali su Stojkovi roditelji, sestra koja se uskoro udala i Stojko, bio je dječak.

Kako se gradić širio, punio sve novim stanovnicima, koji su u socijalizmu iz sela hrlili u gradove da postanu radnička, a ne prezrena seljačka klasa, tako su Stojkovićima postepeno oduzimali i ono zemlje na koju su i po novijim propisima imali pravo.

Nadica pregleda ormare, odvoji odjeću koju je namjeravala dati Crvenom krstu i sjeti se da se već nekoliko godina u ostavi na vrhu police nalazi odjeća koju je ona spakovala za bježanje, za očekivano i brzo napuštanje grada. Učinila je to nakon onih poznatih šiptarskih demonstracija, poslije kojih su Srbi nastavili sa prodajom svojih kuća i svoje zemlje, te još masovnijim iseljavanjem. Tada, kao i decenijama prije toga, komunisti su na sva zvona objavljivali kako treba zaustaviti iseljavanje Srba sa Kosova i Metohije i zabraniti useljavanje Albanaca iz Albanije. O tome se tako pisalo i govorilo na  svim komunističkim plenumima i kongresima, da su građani na to postali ravnodušni, dolazilo im je to kao čista sprdačina. Pitali su se, ipak, je li to i rezultat njihovog decenijskog odvajanja od njihovih plata u posebne fondove za nerazvijenu pokrajnu.

Od tada je Nadica držala pripremljenu odjeću, kako bi mogla samo da je zgrabi kad ne daj bože krenu, ali je izgubila iz vida da su njena djeca, tri njene djevojčice narasle, prerasle čak i ono što je kupljeno unazad godinu dana. Jedva je s police skinula te pretrpane kofere i odjeću poredala posred sobe. Tugaljivo je pretresla poznate joj, a već zaboravljene  haljine, cipele, kostime koje je ne tako davno voljela da obuče, a koji su joj sad izgledali bezbojno zgužvani i zastarjeli. Najstarije njeno dijete, Milica, gimnazijalka, prepoznavala je i s poda uzimala svoju odjeću. "Pa, to mi je uspomena, mama, u toj sam haljini prvi put srela Alija..." Ali Milica izdvoji i neke haljine koje je godinama gledala na svojoj majci, i sama želeći da ih obuče i bude jednako lijepa... "Nećeš mi i ovo odneti, mama, nemoj, molim te..."

S ulice, gdje se igrala, u stan dotrča najmlađa, desetogodišnja Olivera, za njom iz škole, zadihana upade četrnaestogodišnja Rada. Kad vidješe šta se u kući dešava, počeše i one da se otimaju za neke svoje uspomene. Stadoše da oblače i isprobaju neke davno nošene haljinice, pantalone i majice, što im je okraćalo i suzilo se. Odlučnim pokretom Nadica sve stvari pokupi s poda, potjera djecu u drugu sobu, a sve što je odlučila da preda Crvenom krstu, strpa u dvije plastične torbe koje ponese niz stepenice. Jedno vrijeme je pomišljala kako će sve to odnijeti u Objekat i dati ženi koju je srela u gradskom autobusu s vezicama neprodanih ljekovitih trava. Neka ona to podijeli onima koji svakodnevno pristižu u grupicama iz Krajine. Zapamtila je njeno ime, pokazala joj svoju kuću i od srca pozvala da je posjeti, ali Anđa Ralić nije dolazila. Ima li smisla, pomislila je, i sada svojim krpicama da povrijedi njenu nesreću.

Plemenitaške navike

Iako su u socijalizmu osiromašili, Stojkovići su imali i nekih plemenitaških navika, a da ni sami nisu znali ko ih je njima prenio i otkad takve navike traju u njihovoj kući. Bili su to u prvom redu, neki kućni i crkveni običaji za praznike, ili povodom njihove krsne slave, Svetog Nikole. Čuvali su skupocjen i rijedak ženski nakit ručne izrade, jedan srebrn pojas ukrašen dragim kamenjem, nisku od dukata, zlatne narukvice i prstenje, stare broševe i ukosnice.

Odrasla u prvom susjedstvu, sa istim običajima od davnina, Nadica je sve to gledala na prababi, pa na babi, pa na majci svog muža, jednako kao i na ženama iz kuće u kojoj je i rođena. U Stojkovoj kući, u udubljenju zida velike dnevne sobe, okrenute prema istoku, odvajkada se čuvala u srebru izrađena i pozlaćena ikona Bogorodice kojoj su se obraćali samo odrasli ukućani i samo u trenucima kad bi joj u suzama upućivali molbu za pomoć i samilost.

Jedna od velmoških navika, koju su Stojkovići zadnjih godina pretvorili u životnu potrebu, bio je lov. Odluka da se u lov krene, priprema za polazak, bila je kućna svetkovina i radost, posebno za djecu, koja se rijetko s čime može porediti. Djevojčice su danima živjele za taj uranak, za to svečano odvezivanje lovačkih pasa, očevo vezanje i zatezanje povodaca na kojima ih je držao. I jedva zadržavao njihovu divljačku sreću što su bar toliko slobodni i što će kroz šumu osjetiti pravi, vjekovni zov vrste i prirode. U svojoj radosti mogli su ga oboriti, ali on bi se spretno povijao, i nadjačavao njihovu silu. Sa svojom krznenom kapom, kratkim kožnim ogrtačem i visokim čizmama, što je u šume i ritove nosio i usred ljeta, Stojko je podsjećao na nekad bogate vlasnike kosovskih prostora, one iz davnih vremena kojima je lov bio razonoda, dokaz moći i slobode, jednako kao i njihovim lovačkim psima.

Nadica i djevojčice ulogorile bi se pored najbliže rijeke ili jezera, sve bi im to priredio Stojko, on je bio muž i otac, lovac-vitez u četvoročlanoj svojoj ženskoj porodici kojoj je ujedno služio i ugađao, ispunjavao i njihove nekad hirovite želje. Dan, a često i više dana, provodile bi u kupanju, loženju vatre, branju trava i pripremanju hrane; plele vjenčiće od cvijeća i kitile se. Zadnjih godina sve češće se događalo da ih Šiptari uznemire i pomute im radost. U divljini gdje su odlazili u lov i Stojko ih poduže ostavljao same, vladali su i divlji zakoni. Zato je odlučio da svoje gospodarice više i ne vodi sa sobom. Iako obuzet lovačkom strašću, sve rjeđe je i sam odlazio.

Počele su kiše, one na koje pada i prvi snijeg, kad se Anđa Ralić odlučila da siđe na stanici na kojoj se upoznala sa Nadicom. Po njenom uputstvu od ljetos, krenula je uskom cestom između živica, i brzo se našla ispred bijele kuće Stojkovića. Još se oko nje zelenila trava i u dvorištu samovalo neubrano cvijeće. A na vrhu dvorišnih vrata, na drvenoj ploči, masnim slovima je pisalo: Kuća se prodaje!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.