Neretva teče danima

 Njega i njegovo djelo. Više od drugih ljudi umjetnici teže da se ostvare, da budu poznati i priznati. Mnogi, posebno pisci, ne dožive radost uspjeha, niti potvrdu svoje vrijednosti, pa ih dugo zaobilazi slava i blagostanje. Veliki umjetnici ne odlučuju sami o svome djelu kao ni o sebi. I država mjeri koliko će i kako i kada neko biti i za nju značajan, poznat, voljen i potreban. Koliko će i ko biti zastupljen u lektiri, u nacionalnoj biblioteci, kod najznačajnijeg i najuticajnijeg izdavača. Jer, država, bez obzira kakva i čija, odgaja sebi podanike, poslušnike i sljedbenike. Ona zato ima mnogo sredstava i načina. Pisac, čije sredstvo je jedino riječ, a ona je moćna i trajna, takmac je državi, njega ljudi slijede, vole i poštuju.

Ljudi se prepoznaju u stvaraocu

Umjetnik se izdvaja samim činom stvaranja. Stvaralac se prepoznaje u Bogu, a ljudi se prepoznaju u stvaraocu. Države znaju i da zabranjuju umjetnička djela, a umjetnika puste da odumire - umjesto da ona odumre, kako je predviđao Karl Marks. Kod nas se one umnožiše, kao krmače. Podanici se boje države, čak i onda kad od nje traže zaštitu. Država nikad nije moja, već naša. A pisac je samo moj, meni se obraća, za mene i piše. U svojim mlađim godinama, kad još nisam imala ni zbirčicu stihova, upoznala sam mnoge pisce, posebno one koji su tada živjeli u Sarajevu. S nekima od njih ću kasnije bliskije se družiti i rado sarađivati. Evo nam još jedne Nove godine, neka nam se posreći, ako je ikako moguće, zaslužili smo je svojim strpljenjem i svojom patnjom, pogotovo ako znamo da se vrijeme ne miče, da ono i ne postoji, a mi se, navodno, krećemo nekako poput kornjače.  Sjetila sam se kako je jednu takvu novu godinu u sarajevskom hotelu "Evropa" dočekao "naš voljeni drug Tito". Ponosni i sretni zbog tako nenadane prilike da za ogromnom i prebogatom trpezom budu "do cara prvi, kad prvi do brata nisam" /Duško Trifunović,"Treći brat"/ dočeku su prisustvovali najznačajniji sarajevski pisci. Ne mogu sad da se sjetim godine koja je u nepovrat odlazila, ali bila je jedna od posljednjih pedesetih. Još iz torbice nisam mogla potegnuti knjigu kao dokaz da sam pjesnikinja /tada kod nas još nije bilo ženskog pisma/, a ni člansku kartu Saveza komunista, jer to nikad nisam bila. Mnogi, i dandanas, misle da jesam, jer sam uplašena i zato miroljubiv podanik koji zna samo da pobjegne. Nudili su mi nekoliko puta da se učlanim, ali sam se plašila da će me izbaciti kad prvi put izgovorim ono što mislim, a što nije u skladu s njihovim mislima.

Hamza Humo

Ko bi me proveo, jer nisam pozvana, pored silnog, a prikrivenog obezbjeđenja u cijelom gradu, u širokom krugu oko hotela, pored portira i žbira, zaista nisam imala na umu kad sam stajala na širom otvorenom ulazu u hotel. Niko od zaduženih za najviši mogući red i mir nije me upitao zašto tu stojim, koga čekam i šta hoću. Odjednom me je za ruku zgrabio Hamza Humo. "Koga to čekaš, hajdemo". Bio je sa svojom Ankom, poznatom profesoricom muzike i neizostavnim posjetiocem svih mogućih koncerata i muzičkih priredbi. Anka je, vidjelo se, rasla u nekoj bogatijoj građanskoj obitelji, na sebi je imala predratni krzneni kaput od sjeverne male vidre, iako nije znala da ga nosi, kao što nije znala ni da živi. Mislim, to niko ne zna, samo se pravi da zna. Hamzina Anka bila je nekako odsutno nasmijana, poput djeteta koje je učinilo neki nestašluk i moli za oproštaj. Poznavala sam Hamzu i Anku njegovu, zapravo sretala ih svakog dana. Stanovali su u tadašnjoj ulici JNA br. 32, sprat iznad Redakcije "Odjeka" u kojoj sam nekoliko godina bila zaposlena. Hamza i Anka su me jedini i primjećivali i na stepeništu i srdačno pozdravljali. U redakciji gdje su dolazila velika imena (Sida i Joco Marjanović, Marko Marković, Ivan Foht, Mladen Čaldarević i drugi) kucala sam na pisaćoj mašini njihove tekstove, lijepila adrese i slala pretplatnicima. Bila sam "Katica za sve", prva dolazila, zadnja odlazila. Foht, s kojim ću se kasnije družiti kao gljivar i od kojeg ću mnogo naučiti, dok bih prekucavala njegov tekst, često je blago i ljupko znao reći:" Pazite, Dara, molim vas - nije ć nego ć". Tada sam malo znala o onom između ć i ć kao i o tome da u Sarajevu u to vrijeme nije bilo pjesnika Hamzinih književnih visina. Nije to bilo vrijeme za njegovu lirsku opijenost, raskošan njegov "Grozdanin kikot", bujni svijet zemlje, bilja, vina i svjetla ispod hercegovačkog neba. Bilo je to vrijeme njegovog brata Avde koji se kretao u najvišim političkim krugovima. Do nas književno bezimenih dopirale su anegdote koje je, vjerujem, izmišljao sam Hamza. Prije rata svi su kao pitali Avdu: Šta ti je Hamza? A nakon rata Hamzu: Šta ti je, bogati, onaj Avdo?

Partizanski pjesnik

Umjetničku slavu, kako piše Vladimir Kecmanović nosili su "kursadžije", udarnici s omladinskih pruga, među kojima sam bila i ja, ali još nisam stizala ponešto i da napišem. Tajno sam čitala zabranjene najveće pjesnike srpskog jezika. Nešto kasnije ću doći i do zabranjenih ruskih genija. Koliko sam tada pratila književna zbivanja, Hamza nije učestvovao u mnogobrojnim priredbama i proslavama, nije se pojavljivao na obilježavanjima događaja i datuma iz radničkog pokreta i proleterske revolucije. Možda i zbog njegovog brata Avde, država ga je ostavljala na miru. Za tadašnje prilike on nije imao s čime da izlazi pred slušaoce. Kao što sam ja važila za člana partije, a nisam to bila, tako je i Hamza Humo kod  takozvanih običnih ljudi važio kao partizanski pjesnik, pjesnik revolucije. Samo su mladi pjesnici, koji su tada već pokazali talenat u svojim prvim pjesničkim zbirkama i prvim poratnim ljubavnim pjesmama, ustajali kada bi Hamza ulazio u tadašnji Klub književnika na Obali. U jednom kutu on bi sam volio da sjedne i pije svoju kafu. Čim bi njegovo mjesto ostalo prazno, oni bi prsnuli u smijeh i uvijek bi se našao jedan među njima koji bi glasno i patetično recitovao: „Neretva teče danima i danima, a Esmahama plete čarape partizanima..."

Da li je Hamza znao da ga iz Kluba ispraćaju tim "stihovima", da li ih je, možda, on sam smislio kao rugalicu i kao svoj dokaz "pripadanju" književnom socrealizmu, teško je reći i dokazati. A nema ni potrebe. Važno je da je Hamza postojao takav kakav je bio. Nije bio zaposlen. Jedno vrijeme primao je "platu" kao nepostojeći direktor tada nepostojećeg muzeja književnosti. Jednom prilikom Gustav Krklec ga upita kako i od čega živi, i ovaj mu reče: "Pa, imam neku sinekuricu..." Kad Hamza saopšti iznos, Krklec uskliknu: "Kakva sinekurica, čovječe, to je čitava sinekurčina..."

Hamza Humo nikad nije ni svratio u Redakciju "Odjeka". Glavni urednik je tada bio sjajni pripovjedač, pisac knjige priča "Kriva Drina", Marko Markovič. Marko je, opet, na sastanke redakcije dolazio i po pola sata ranije. Sjedio bi, ćutao i dotjerivao neke rukopise. Jednom prilikom sam ga upitala:"Zašto vi, druže Marko, dolazite tako rano i prvi?" "Zato da me ne bi tračali oni koji dođu prije mene..." Ja sam dolazila prva, i sve će mi biti oprošteno za ovo spletkarenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.