Nepodnošljiva lakoća samozavaravanja

Kaže vic, snažan i primjenjiv, sljedeće... Dođe opsjednut čovjek kod psihijatra, pod dijagnozom "seksualni manijak". Sjedne pred učenog znalca "ljudskijeh možđana" da mu ovaj vidi šta mu je i ima li tom lijeka. Doktor nacrta trokut i pita "Šta je ovo?". Pacijent, inače seksualni manijak, kaže "Ženski polni organ". Onda doktor nacrta kvadrat. Manijak će na to opet "Ženski polni organ". Onda doktor nacrta krug, isto pitanje i isti odgovor. Doktor nacrta pentagram, opet kaže manijak "To je ženski polni organ". Onda doktor, iznerviran pacijentovom upornošću, pita "Pa, dobar čovječe, kako to da ti je sve što nacrtam, ženski polni organ!?". Manijak mu tada, mirno i sabrano, kaže "Nisam ja kriv što vi stalno crtate ženski polni organ...". Vic je komad stvarnosti, baš kao što je psovka komad planine ljudskog očaja. Govori puno o ljudima, o njihovom karakteru, poimanju stvarnosti - čak o stvarnosti samoj. Dosta viceva koji kruže regijom, nerazumljivi su strancima. Jer, treba sve ovo doživjeti i proživjeti. Nema puno svjetova u kojima ljudi, nekada i narodi, vide samo ono što žele da vide, kao pacijent iz ovog vica. U anglosaksonskom svijetu, recimo, ljudi idu psihologu da bi im ovaj pomogao. Kod nas ljudi kod psihologa hoće biti "gornji", pametniji od psihića i nauke koju zastupa. Vic je, dakle, priča o čovjeku koji vidi isključivo i jedino ono što hoće da vidi. To je njegov svijet, drugi i drukčiji ga baš puno i ne tangira. Crtao mu neko, tumačio, objašnjavao, on uvijek vidi isto što je vidio juče, prekjuče, prije deset godina, ili prije pedeset. Ima starih partizančina koji i dan-danji, poput kakve mantre, ponavljaju kako je Tito ubijao ljude i pravio logore i zatvore za dobro svih nas, za njih onda i za nas danas.

Bečko čudo

Vidjeti ono što se želi vidjeti unosan je biznis. Zaglavih u Beču, onomad (prije nekoliko godina, ali kao da je juče bilo) 17 dana. Zamolio me izdavač da odem, tražili me za neku stipendiju, ja kao nešto trebao napisati. Ja napisao prvi dan, za par sati, i razgulio u grad, u Beč. Prvih par dana sam se smrtno dosađivao, čim sam obišao grad. A onda sam naletio na neke Ruse tamo. Od trenutka kad sam ih sreo, ne sjećam se više šta je bilo. Sjećam se samo da je bilo puno alkohola, u meni i oko mene. Ali, da se vratim vama i meni. Blenuo sam tako, iz tramvaja, oko sebe, u austrougarske zgrade visokih prozora, ogromna stabla, pozelenjele spomenike, šarolik svijet bečki, prepoznavao naše ljude po hodu i pogledu, po bučnim raspravama u hodu, kad... Na jednoj od zgrada stoji, tamnim slovima na žutoj pozadini, sa slovima visine čovjeka (barem), latiničnim slovima, "VIDOVITI RAŠA IZ SARAJEVA". Mnogi od vas su vidjeli taj natpis, zasigurno. Buljio sam u taj natpis kao tele u šarena vrata, kao da sam odjednom iskočio iz tog uređenog i čudorednog svijeta u kojem se ni smeće ne može baciti kako hoćeš, već komad po komad, kroz pripadajuću rupu ispod koje piše nešto na njemačkom. Iskočio sam sa kolosijeka misli o Austriji i pao kao među Hotentote koji me hoće u kazan pa za astal. Beč je, inače, pun našeg svijeta, što srpskog, hrvatskog, bosanskog, a nađe se i poneki drčan Hercegovac. Pa ja pitam čovjeka u tramvaju... Kako sam znao da je naš? Pa, zviždao je nešto od Cece, tako sam znao. Pitao sam "Ko je ovaj?". Pitao on mene "Koji, zemljače?". "Pa, vidoviti Raša". Ovaj cecoljub će meni: "Naš čovjek. Ne'š vjerovat', sve pogodi".

Vidoviti Veso

Ja padoh u iskušenje da svratim do njega, možda postane kakva priča - ako ne i roman. Ali, kako rekoh, u traženju me nađoše neki Rusi. Ipak, i bez moćnog Raše, sklopio sam mozaik. Već viđeno u Bosni, u Hercegovini ništa manje uočljivo. Moćan čovjek je stavio taj natpis, nije lako to izvjesiti usred Beča, na žutoj pozadini, treba za to i para i moći. Na latinici, sa naglaskom na Sarajevo. Dakle, čovjek se obraća prvenstveno Bosancima, i onom ko naleti i "popije priču". A zašto baš Bosancima? Zato što bih i ja tako, da mi se hoće na taj način zgrnuti para. Ne bi mi palo na pamet da to napišem na francuskom i dodam da sam iz Grenobla ili Lila. Ni da napišem to na španskom i kažem da sam iz Sevilje. Pogotovo ne bih to napisao na engleskom, znaju Englezi da su ta proricanja trice i kučine. Zapravo, da sam u Londonu, Parizu, Njujorku ili bilo gdje gdje ima jedan posto našeg svijeta, stavio bih natpis istovjetan tome. "VIDOVITI GATALO IZ MOSTARA". Pa sad, moliću lijepo, ko ne bi povjerovao čovjeku koji se i preziva Gatalo? Pa se još i zove Veselin. Predvidio bih čovjeku sudbinu, "sve mu pogodio", čovjek bi otišao sav veseo, u skladu sa imenom vrlog proroka, to jest mene, lično i personalno.

Ko prstom u oko

A kako bih mu sve pogodio? Pa, fino. Dao bih mu da čuje šta hoće da čuje, da vidi šta hoće da vidi, da misli šta hoće da misli, pretvorio bih ga u manijaka iz vica sa početka kolumne i uzeo mu evre, franke, dolare ili šta mu se već u džepu nađe. Prvi čin bi se sastojao od postizanja uvjerljivosti. Rekao bih mu ono što se na njemu vidi. Ako me ne bi gledao u oči, rekao bih mu da ga "gone stravinje". Ako bi zaklanjao usta dok govori, rekao bih mu da nije istina to što govori. Ako je pohaban ili loše obučen, rekao bih mu da nema posla. Ako bi bio nakinđuren, rekao bih mu da puno drži do izgleda, da je pravi metroseksualac i "frajer" i da se čudim da mu treba pomoć vidovnjaka. Noge ispod stolice odaju nesigurnost, pogotovo ako su "ukotvljene" za noge stolice ili prekrštene ispod. Dizanje obrva pokazuje nesigurnost. Kako god, poslije toga slijedi lakša faza, ono što se ne treba dokazivati. Siromahu kažete da će najkasnije za tri mjeseca (provjeren period zaborava) naći posao. Napuštenom da će mu se ona vratiti kad se opameti (a neće kolik ni što ću ja otić' u vidovitog Raše), bolesnom da će ozdraviti, ustrašenom da se neće bojati, kažem čovjeku sve što hoće da čuje. Svi volimo čuti ono što želimo. A čovjek Bosanac ide korak dalje, on će u to 100% i povjerovati.

Da je vjere kolik' vjerovanja...

Vjerovanje nije vjera, vjera prati čovjeka kroz život i čini ga spremnijim da podnese ili, ako mu Bog da snagu i sam nađe volje, pobijedi nedaće. Vjerovanje čini da čovjek ne vidi nevolju već samo njen kraj i "rahatluk" koji poslije nje slijedi. A bosanski čovjek je skloniji takvom vjerovanju nego vjeri. Vjeruje se koješta. Ali, jedno je zajedničko tim vjerovanjima, sva su ne samo priželjkivana, već upravo željena. To vjerovanje je blizu onoga što psiholozi nazivaju "negiranje". Ja sam se zatekao u Bosni, u Sarajevu, skupa sa jednim svojim izdavačem i još par ljudi. Izdavač je bio Srbin, jedan od onih prosječno - sarajevskih, čaršijsko-državotvornih. Bošnjaci ko Bošnjaci, vole Bosnu i ne vole Republiku Srpsku. Ne osuđujem, mišljenje još uvijek nije kriminal. Koju polovinu zemlje mrziti, ostavljam svakom da izabere. Elem, tad se Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i još par njih političara, trebali nešto dogovoriti. U... U... U Butmiru. Da, nešto za Bosnu, a nažalost i za Hercegovinu. Bilo to i stjecište svjetskih safari - političara, oni što dođu po političke trofeje u BiH. Oko čitave predstave za lakovjerne, digla se strašna halabuka u Sarajevu. "Evo, sad će Bosna bit' cijela". "Zavrnuće im ruku ko u Dejtonu". "Sad će Mile da vidi kako Musa dere jarca!". "Sad će i Čović i Dodik dobit po strini". Ja, vidovit kakav jesam, slušao sam taj razgovor i blenuo u njih kao tele u šarena vrata, kao u onaj bečki natpis na poznatom mi jeziku. Nisam mogao vjerovati. Rekao sam "Pa, dobro, koji vam je...". Hm, moram preformulisati, zbog mlađih koji čitaju. Rekoh, dakle "Šta vam je, ljudi? Ko će kome 'zavrnut' ruku!? Pa, nije ovo početak prošlog vijeka pa da neko može nekom zavrnut' ruku! Šta god vi pričali, ti ljudi predstavljaju narode, narodu se ne zavrću ruke. To je moglo nekad". Vidjevši valjda neprilagođena Srbina, okrenuše i priču. Zapravo, počeše pričati o onom na šta je mislio onaj manijak s početka...

Izdavačka izdaja i kosovsko, a naše

Taj izdavač, iz mog naroda, žestoko me izradio. Ni honorar mi nije platio, o dijelu profita od prodaje da i ne govorim. Ni za prebit nije, sav je nekakav nikakav... Ali, knjiga se solidno prodaje. Zove se "Slika s uspomenom", čisto da je ne kupite ako naletite na nju. Izdavač čovjek, pa me izdao. Drugi izdavač iz Sarajeva je Bošnjak, objavio mi je četiri knjige, a nije me izdao i prodao. Inače u Sarajevu ima puno više dobrih i poštenih Bošnjaka nego Srba. Valjda, da je ostalo malo više od skoro nimalo Srba, bilo bi i više dobrih, valjda. Ili ta čaršija pogubno utiče na čovjeka Srbina. Eto, opet odoh od teme. Uglavnom, svi su za tim stolom, bez ikakvog razloga, bili uvjereni da će se tu, u Rajlovcu, stvoriti "Bosna" (a sve se bojim da je to podrazumijevalo i moju Hercegovinu), po mjeri "čaršije", gdje će se po mišljenje dolaziti izravno i direktno u Sarajevo, slušati bez pogovora i gdje će se jasno, za vjeki vjekova, znati ko je "agresor" a ko "žrtva", bez previše priče, gdje će se znati gdje je kom narodu mjesto. Osim ako taj narod ne zavoli Bosnu toliko da zaboravi da je bilo šta osim Bosanac. A i tada će "agresora" stalno "klepati" po glavi, da se zlo ne ponovi. I, čaršija još vjeruje u to, dnevni proroci na Televiziji, između okupljanja po masovnim grobnicama, najavljuju skori pad Republike Srpske, hapšenje njenih funkcionera, "urazumijevanje" i "bosniziranje" tih što navijaju za srpsku i hrvatsku reprezentaciju, predviđaju nagli oporavak ekonomije pod novom vlašću, skore pretpristupne pristupajuće i skoro pa pristupne pregovore sa Evropskom unijom... A država Bosna i Hercegovina je već pala na nivo Kosova, po svemu. A Kosovo, koliko znam, svim silama još nastoji nastoji biti država.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.