Neosnovano etiketiranje

Pritom, njegovi argumenti za moju nedosljednost su drska obmana javnosti, jer su činjenice u potpunoj suprotnosti sa njegovim “argumentima”. On, naime, ne osporava nijednu činjenicu koju sam naveo u svom tekstu “Odluka nije zakon” (Nezavisne novine, 23.8.2021), naprotiv podvlači da je to sve potpuno tačno. I zasmetalo mu je što sam se ja drznuo da sad govorim o tome kada sam, po njemu, 24 godine ćutao, obavljajući značajne državne funkcije, što je potpuna izmišljotina. Dakle, istina je u totalnoj suprotnosti od njegovih “argumenata” za etiketiranje.

Moj tekst “Odluka nije zakon” rezultat je upravo moje dosljednosti po pitanju bonskih ovlašćenja. U periodu od 1999. do 2011. godine o tome sam napisao brojne kolumne objavljene u “Glasu Srpske” (najviše), “Nezavisnim novinama”, “Novoj srpskoj političkoj misli”, “Reporteru”, itd. kao i nekoliko otvorenih pisama svjetskim zvaničnicima. Neke od tih tekstova objavio sam u svojoj knjizi “Država apsurda” 2012. godine. Prikaze o knjizi napisali su prof. dr Nenad Kecmanović, prof. dr Rade Simović i mr Slobodan Nagradić u naučnim časopisima Republike Srpske. Ako se tome doda da je jedan od recenzenata knjige bio Blagojevićev mentor na fakultetu, postavlja se pitanje da li je moguće da redovni profesor o tome ništa ne zna.

Da je g. Blagojević htio da se informiše, kada se već latio pisanija, kako to dolikuje jednom redovnom profesoru, mogao je iz službe Parlamenta BiH dobiti podatak da sam ja jedini poslanik koji nije glasao ni za jedan zakon nametnut od strane visokog predstavnika. Mogao je da sazna i to da je u periodu od 1997. do kraja 2000. godine, kada sam bio poslanik, visoki predstavnik nametnuo 22 zakona. Niti jedan nije usvojen u Parlamentu BiH, zahvaljujući ne samo meni, ali ponajviše meni. Dobijao sam i direktne prijetnje zamjenika visokog predstavnika.

22 zakona

Poslije izbora krajem 2000. godine, novi skupštinski saziv, u kome nisam bio, je na svojoj drugoj sjednici početkom 2001. usvojio svih 22 zakona. Uostalom, u predgovoru knjige “Država apsurda” koji je potpisao novinar Radovan Jović, između ostalog stoji: “Na kraju treba ukazati na visokomoralne i principijelne političke stavove, kojih se dr Branko Dokić, kao izabrani predstavnik iz Republike Srpske, strogo pridržavao sve vrijeme povjerenog mandata. Naime, u skupštinskim dokumentima će ostati trajno zapisano da je dr Dokić bio jedini od svih poslanika Predstavničkog doma Parlamenta BiH, u periodu od 1996. do 2010. godine, koji nijednom nije glasao za brojne nametnute i neustavne zakone od strane visokih predstavnika u BiH. Štaviše, poslije svakog takvog čina i pogubne prakse, dr Dokić je nastojao da posredstvom medija upozori širu javnost i ukaže na pogubnost politike ucjena i nametanja, kojom se grubo krše pravne norme i narušava ustavna struktura dejtonske BiH.”

A g. Blagojević me optužuje da se “nikada, ali baš nikada niste usprotivili...” Dakle, ne da nisam ćutao, već sam pisao, govorio u TV emisijama, parlamentarcima u Strazburu i Briselu o štetnosti i neustavnosti svih odluka visokog predstavnika zasnovanih na bonskim ovlašćenjima.

U to vrijeme, kada su neki drugi političari blisko sarađivali sa visokim predstavnicima i po pitanju zakona i smjena, ja sam se javno suprotstavljao njihovim odlukama rizikujući da i sam budem smijenjen.

Rezultati takvog djelovanja vidljivi su onom ko hoće da ih vidi. Kada je krajem 2004. godine najavljena mogućnost da Pedi Ešdaun nametne reformu policije, Mladen Ivanić i ja smo podnijeli ostavke u Savjetu ministara. Vratili smo se u prvom kvartalu 2005. godine tek kada je data pisana garancija da reforma neće biti nametnuta. I nije bila. Pisao sam (30. jun 2008.) tadašnjem visokom predstavniku Miroslavu Lajčaku sa zahtjevom da ukine sve odluke o smjenama pojedinaca.

Pošto on to nije uradio, početkom 2011. godine sam uputio otvoreno pismo generalnom sekretaru Savjeta Evrope Turbjernu Jaglandu sa istim zahtjevom i dodatnom argumentacijom. Pismo je proslijeđeno i na još tridesetak adresa svjetskih i domaćih zvaničnika. Ova moja inicijativa, u svojstvu profesora univerziteta, rezultovala je sa tri odluke visokog predstavnika Valentina Incka: o ukidanju zabrana za 58 izabranih zvaničnika u BiH, o ukidanju blokade bankovnih računa za 34 lica u Republici Srpskoj i o vraćanju oduzetih putnih isprava.

Dosljednost

O svemu tome gospodine Blagojeviću mogli ste, a možete i sada, pročitati u mojoj knjizi “Država apsurda”. Ako to sad uradite, uvjerićete se da je moj tekst “Odluka nije zakon”, koji u potpunosti podržavate, samo rezime mojih javnih nastupa po pitanju bonskih ovlašćenja. Dakle, nije to nedosljednost, već naprotiv dosljednost mog dugogodišnjeg djelovanja.

U čemu je još problem u vezi sa tekstom g. Blagojevića (a propos istoimenog njegovog podnaslova)? Prije svega, problem je u tome što je Vikipedija jedini izvor na koji se profesor poziva u svom tekstu, premda je i osnovcima poznato da ne smiju koristiti Vikipediju prilikom sastavljanja referata, seminarskih radova i sl. jer je Vikipedija nepouzdan i nepotpun izvor informacija.

Drugim riječima, problem je u tome što je redovni profesor, koji obrazuje buduće pravnike, potpuno neinformisan o temi o kojoj je odlučio da piše. Problem je i u tome što je profesor Blagojević, u svojoj ostrašćenoj namjeri da me diskredituje, zaboravio da nametnuti zakoni visokog predstavnika ne idu na Savjet ministara, već direktno na Parlament BiH. Redovni profesor prava bi to morao da zna. Blagojević je usvojio lažni aksiom o mom ćutanju, kojim dokazuje teoremu o mojoj nedosljednosti, osporavajući mi time pravo da govorim o onom što i on sam podržava. Šta je bilo potrebno profesoru da u takvoj mjeri kompromituje sam sebe?

Branko Dokić, profesor emeritus

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.