Neočekivani susreti

Ispresijecanim, besmisleno nepotrebnim i ružnim linijama, posebno neugodno se isticala sportska dvorana u strogom centru. A privatne kuće, kojih je bilo najviše, izgledale su kao bunkeri, zaklonjeni visokim betonskim ogradama i s prozorima koji su se doimali kao puškarnice.

Unakaženi autobus

U tom dijelu grada, gdje su prvo smjestili izbjeglice iz Bosne, još prije rata dešavala su se silovanja, napadi na srpske djevojke i učenike, na seljake koji su tuda prolazili i donosili nešto povrća na gradsku pijacu. Šiptari su imali svoje stalne tezge, dok su s krajeva pijace čučale srpske starice iz okolnih sela i po pola dana čekale da neko kupi hrpicu njihove mrkve i vezicu mirođije. I Anđa bi s njima prečučala mnoge sate svojih izbjegličkih dana. Iako je do rata radila kao knjigovođa u jednoj poznatoj robnoj kući, sad je prodavala snopiće ljekovitog bilja i vezice trave za čajeve. Od nje su to građani kupovali i kad im ne bi zatrebalo, znali su da je izbjegla s porodicom kojoj je to jedini novčić u džepu. S proljeća, kad je tržnica oskudna, u listove podbjela Anđa bi umotavala meso iz konzerve (mužu i djeci nikad nije rekla kako je čula da to meso psi neće da okuse!) dodavala rižu i luk, oblikovala, pa kuvala lažne sarmice. Spremala je i varivo od prve koprive, maslačkove lisnate rosete, listova prvih bokvica i štavlja. Sve je to brala u krugu manastira do kojeg bi dugo pješačila.

Nedaleko od pijace čekala bi autobus koji je putnike odvozio i u pravcu Objekta. Na stanici bi uvijek bilo mnogo prodavača švercovane, često ukradene ili otete robe, muvala su se po stanici djeca i mladi ljudi koji su zbog vrućine i ljetne žege kružili gradom. Anđa je već prepoznavala neka lica, znala je ko krade u autobusu i koristi gužvu, ko zavlači ruku u džep, otvara tašne i cegere. Ako bi se i desilo ponekad da naiđe kontrolor, oni bi se s njim sprdali i izazivali svađu. Što se tada još na Kosmetu smatralo državnom ili nekakvom društvenom imovinom, nemilosrdno je uništavano. Državno i društveno značilo je da je srpsko, a na sve što je srpsko gledalo se s mržnjom. Šiptari su upropaštavali sve: ulaze u stambene zgrade i ustanove, stubišta i hodnike, ambulante i domove zdravlja, vozove i čekaonice, perone - sve! Vlasti su se trudile da po opštinama, mjesnim zajednicama i komunalnim ustanovama, odrede deponije i sklone brda smeća ispred zgrada. Nabavljali su sadnice drveća, ukrasnih grmova i cvijeća, sadili ih u zanemarene parkove i pored ulica kao buduće drvorede, ali sve je to preko noći nestajalo i začas bilo uništeno. Anđi se činilo da baš oni s kojima mora da se dodiruje u autobusu, sve to ruše, čupaju i bacaju. Autobus bi se dokoturao do Objekta unakažen svime što se za njega moglo zalijepiti; žvakaćim gumama, flasterima, sadržajima iz nepojedenih sendviča.

Nadica Stojković

Među putnicima Anđa primijeti kako se jedna mlađa žena, za pogled lijepa i lijepo građanski obučena, s gustom smeđom kosom koju je na potiljku pokupila ukrasnom kopčom - povlači od ulaznih vrata prema zadnjem dijelu autobusa. U laganim ljetnim cipelicama i malom sličnom tašnicom ispod miške, u svoj toj gužvi i sparini, pokušavala je vješto da se izmigolji i spasi. Htjela je da izbjegne sva ta bezobzirna gruvanja laktovima, guranja i nagla izlaženja, iskakanja iz autobusa. Srećom, autobus se na svakoj stanici sve više praznio i na dvije stanice prije Objekta, one ostadoše još jedini putnici u njemu. Nenadano i grubo, vozač učini zaokret, autobus naglo zaškripi i pođe nazad prema gradu. Žene u njemu posrnuše, Anđa se zaprepasti. "Ništa, gospođo", obrati joj se mlada žena, "mislim, ništa neobično. On jednostavno neće da vozi do Objekta, zbog izbjeglica, znate..." Anđina saputnica siđe i glasno se nasmija, riješila se smrada. Anđa siđe za njom. "I vi ćete u ovom pravcu?" upita mladu ženu. "Da, zajedno ćemo jednu stanicu, žao mi je, vi imate dve do Objekta. Da, ja sam izbjeglica, iz Sarajeva sam..."

"Ja sam Nadica Stojković. Izvinite, nemojte se, molim vas uvrediti, kako vam je gore u tom..." Spazivši grč koji Anđino lice učini blijedim i tvrdim, pokuša da ga ublaži, "nadam se da je to samo za prvu pomoć i da će se naći bolja rešenja", ali Anđa to ne sasluša, "oh, da, ja skoro zaboravih da vam se predstavim", reče "Vi ste mili, vjerujem i dobri, posmatrala sam vas u autobusu, koliko se to tamo moglo. Nadam se da ćemo se češće sretati, vi ste prva mještanka koju sam u gradu upoznala." "Nemojte čekati na tu slučajnost gospođo Ralić, moju kuću lako ćete prepoznati čim priđete onom prvom neboderu, na bregu, vidite li. Moja kuća je stara srpska kuća, jedina u ovom delu grada koju još nisu srušili. Molim vas, dođite, posetite me, uvek sam kod kuće, ja ću se vašem dolasku radovati..."

Stara osamljena kućica

Snopiće trave koje ne bi prodala, Anđa je vraćala sušila u hladu iznad svog kreveta i ostavljala za zimu. I sad je u ruci nosila tri neprodane vezice majkine dušice, i čudila se kako ih nije poklonila Nadici. Kad je pogledala za njom, Nadica je već bila zamakla za zgrade u uličici prema neboderu. Uz cestu prema Objektu nalazila se jedna stara osamljena kućica, ispred nje neko ukrasno drvo, možda dud. Njegove grane bi zvučno i žestoko u prolazu zaparale krov, pa onda zatvorene prljave prozore autobusa. Činilo se da se i ta kućica ljulja kao da će se raspasti i složiti u bijednu hrpu ruševina. Kasnije, kad je autobus prestao da vozi izbjeglice do zadnje, i vraća se dvije stanice ranije, pješačeći prema Objektu Anđa je morala da prođe pored te kućice. Zapazila je da ispod drveta, kako kraj njega više ne prolazi autobus, sjedi neka žena, sigurno vlasnica kućice, njena tiha, osamljena stanarka. Kad je ugleda, Anđa uspori korak, izdaljeg spazi njeno neobično blijedo lice, kao da je neki nevidljivi reflektor slao neke tihe svijetle zrake. One su svakog časa mogle da se povuku natrag u svoj izvor i zgasnu zauvijek. Anđa poželi da joj priđe i javi se, da ne prolazi tako nijemo kraj njene kuće. Ali žena je preduhitri, ustade lagano sa stolice i pođe prema vratnicama. "Kažu da je ta trava lekovita, ali ja teško hodam, vidite, i ne mogu da je uberem...", rekla je gledajući u Anđine ruke i složene vezice timjana. Anđa se zbuni i ustuknu kad ugleda njenu mršavu i beskrvnu ruku koja joj pruža novčanicu. "Ja to ne prodajem, sve ću vam ovo dati, ja mogu ubrati i za vas koliko god vam treba, nemojte, molim vas..."

"Ti si izbeglica, gore si u Objektu." "Da, imam troje djece i muža, bolesnog... tako..." "A ja sam neudata, moji nisu dali da se udam..." "Za Srbina", dovrši Anđa.

"Ako vam je u Objektu teško, dođite kod mene. Kuća izgleda mala, ali ima mesta, tri sobe su... ja sam Sena, sama sam. Ovde, kod nas srećom, nema rata". Izgovarala je riječi kao da se trudila da ne pogriješi. Anđa osjeti umekšan njihov ton, pomiješan s oblim, Anđi nepoznatim samoglasnicima jezika koji nije razumjela.

Bolesnica se trudila da govori srpski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.