Nema sreće na crknutoj komšijskoj kravi

Vodili su me tamo da se klackam u zaraslom parku. Klackalice bi najčešće bile polomljene, samo bi jedna ili dvije od njih tri - četiri bile u kakvoj-takvoj funkciji. Bio je taj park zarastao jer je bio društveni, dakle svačiji. Dakle, ničiji. Čekao se red za tu, često i jednu jedinu klackalicu. U Mostaru je tada bilo puno male djece, male kao ja, i malo klackalica poput tih u parku. Sjećam se još da je bilo djece lakše od mene. Tada bih se morao odgurivati jako da bih se podigao. Teži bi me nekada znali zadržati gore dok se ne odgurnu toliko jako da se i oni dignu. Sa silaženjem bi uvijek bilo problema, obavezno bi neko pao u prašinu ili blato, obavezno onaj lakši - dakle nejači.

Mali genije

Ja sam, pametan kako jesam, jako brzo zaključio da nas dvoje "klackača" ne možemo istovremeno biti gore, visoko, u zraku. Jer, kad je jedan gore - drugi je dolje. Sjećam se blata u parku, prije nego prašine. Prašine je bilo ljeti, tada smo kao vučići skakali po Neretvi i išli na Bunu, park nam nije bio tako zanimljiv. Hm, mislim da nam ni park ne bi bio zanimljiv da je bilo više klackalica. Vole djeca, baš kao i odrasli, ono čega malo ima. Gdje sam ono stao? Aha, kod klackanja, jedno dolje - drugo gore... Drugi je pri klackanju, dakle, dolje... dok se ne odgurne od kakav preživjeli blatnjavi busen i podigne se uvis. Za to je trebalo, često, i cipelom u glib, busenje bi se prije ili kasnije predalo i nestalo od silnog gaženja. Ali, vrijedjelo je blaćenja zbog trenutka kad bi se išlo i došlo "gore", kad bi želudac pošao uvis a dječja duša dodirnula rub straha i početak neba. Da... Ali, nažalost, tada je onaj drugi morao sa obje noge stati u blato, ostao bi tu sve dok se ne bi odgurnuo. Možda se neko i radovao kada bi onaj drugi upao u blato, ko zna? Neki su i u ratu voljeli mučiti i bez povoda ubijati ljude, sladili su se tuđom nevoljom i hranili patnjom, samo zato što su oni drugi bili "drugi" i na drugom kraju ratne klackalice.

Blato prošlosti za glib sadašnjosti

A zašto vam ovo pričam? Pa zbog te dječje logike po kojoj neko mora biti u blatu da bi neko drugi dotakao nebo. Isto se primijenilo poslije rata u kojem se jasno vidjelo koliko su naši narodi bratstveni i jedinstveni, nerazdvojni kao zjenica Titovog mrtvog oka. Trebam li napomenuti da su najgore prošli oni koji su povjerovali u tu folušku o bratstvu i jedinstvu? Oni koji su mislili da im niko neće ništa ako nisu ništa krivi? Ne treba, dobar dio vas koji ovo čitate osjetio je to na svojoj koži i koži svojih bližnjih. 100.000 računa je došlo na adrese uglavnom nikom ništa krivim, kao dokaz da je ta fantazma o bratstvu i jedinstvu poput one priče... Pa, moram vam je ispričati. Strpite se još malo, moram priču prvo locirati.

Blagajske čarolije

Blagaj je malo mjesto na jugu mostarske opštine. Prekrasno mjesto, voda izvire iz pećine u brdu a litice... Da ne pričam. Bilo i orlova, pa ih neodgovorni pojedinac potrovao. Prije rata bilo nešto malo Srba, što nije na vakat pobjeglo - pobilo ih. Na bosanskom jeziku bi zvučalo kao "poginuli usljed ratnih dejstava". Tamo nekad odem popiti kahvu - kad mi neko dođe u Mostar, ne može bit da ga ne odvedem na Blagajsku Tekiju. Ne idem tamo zato što su pobili Srbe i orlove, nemam tu sadomazohističku crtu u karakteru, nego zbog kahve. Tu se popije prava kahva, mislim čak tucana (neuporedivo, mljevenjem se uništi pola arome), donese je čiko u narodnoj muslimanskoj nošnji iz 18. vijeka, ljubazan i prijatan, u limenoj džezvi, sa fildžanom, sa domaćim rahat lokumom nabodenim na čačkalicu. Nema tu ni Koka - Kole ni Nestle proizvoda, ničega što imalo miriše na Zapad. Znaju ljudi šta je turizam, ne kao u mostarskom Starom Gradu. I, da se ne lažemo, prvo čovjek posluži muške, takav je "adet" (običaj - zakon), tako je bilo u taj vakat odakle je običaj ispijanja tucane kahve. Ne bunimo se ni ja ni moji gosti (naročito muški), što bi mi sad čovjeka evropeizirali kad nije ni vrijeme ni mjesto? Zašto Evropi ustupiti naše lijepe običaje za espreso kafu? A imam ja i svoje lične razloge. Evropa, tačnije OMV, srušili su mi kuću i njihov benzin dišem po cijeli dan. Kad vidim ovu najskoriju austrijsku okupaciju, turski zeman mi se i ne čini tako strašan. Bar muško prvo kahvu dobije. Hm, opet ja odlutah. Desi se to, godine valjda, matuh insan...

Časna socijaldemokratska starina

Eh, sad moram objasniti i šta je "mica". Mica je kapa slična francuzica koju su muslimani od adeta, oni koji su držali do vjere i obraza, stavljali na glave kad su komunisti zabranili fesove i feredže. Narod se dovijao kako je znao i umio, kao i danas, da zadrži svoje običaje i način života. A "Vlah" je staroturski naziv za nemuslimana. I, tako, priča meni moj prijatelj Feđa, dobar čovjek i pravi socijalista (sad je u Americi, kod djece), kako je Socijaldemokratska Partija imala predizborni skup, prije ovog zadnjeg rata, baš u Blagaju, mjestu uz prethodnog odlomka. I tada je jedan drug, dobar partijac i govornik, besjedio časnim Blagajcima o pošasti koja nas vreba, o paklu nacionalizma, o unutrašnjem i spoljnom neprijatelju, o tome kako ti nacionalisti hoće da nas zavade i upropaste. Pričao je kako ti nacionalisti hoće da nam se opet vrati drugi svjetski rat, da nas opet ubijaju četnici i ustaše, da nas zavađaju i ne daju nam živit' normalno - dakle u bratstvu i jedinstvu, kako smo i doslen. Govornik je bio dobar, baš kao i povod - budući rat. Mnogi su zubi zaškrgutali od mržnje prema mrskom neprijatelju koji nas hoće zavaditi i gurnuti u bratoubilačke masakre i genocide. Vrli govornik je u neka doba završio, možda zastao da otpuhne, vrag bi ga znao. Kako god, začula se tišina. Začuo se tada žamor gomile koji uvijek prethodi prolasku loše vijesti, lijepe žene ili dolasku velikih riječi. Progovorila je jedna časna muslimanska starina sa kapom micom na glavi. Starac je uzeo "micu" u ruke, zavrnuo je kao da je cijedi, i kroz stisnute zube i sijede brke rekao "Ne boj se ti druže, nema u nas tijeh nacionalista. Ako bude neki, ubićemo ga ko Vlaha...".

Japija suživota

Priča o suživotu je nestala, ostala je koliko i moja besjeda o klackalici u zaraslom parku, o nebu i blatu. Još uvijek dosta ljudi smatra da neko mora u blato da bi onaj drugi poletio put neba. I izreka ima "Dok se jednom ne smrkne, drugom se ne svane", dotle je to budalasto razmišljanje u nas ukorijenjeno. Japije za rat je bilo, domaćih sirovina se uvijek nađe i za zločin, za iživljavanje nad onima koji se ne mogu braniti. Etnički je očistio koliko je koga zapalo, za vrijeme ili poslije rata. Vraća se ko nema gdje drugo i ko hoće da umre gdje je nikao i ponikao. Tako stvari stoje. A, što se tiče suživota i tolerancije, ostala je samo nevjerovatna tolerancija prema sebi i svome i ne viđenje balvana u vlastitom oku. Dakle, da ponovim, treba „drugog" u blato da bi sebe u nebo. Da, to guranje u blato je stari bosanski i hercegovački običaj. Što je drugi blatnjaviji, prvi je srećniji i zadovoljniji. Pa se sad neko još i pita zašto smo svi u blatu do guše? Pa od uzajamnog guranja u njega. I čeka se nešto, baš kao na klackalicu nekad. Čekaju se novi izbori, kao da nije jasno da su sve do rješenja nacionalnog pitanja, sve stranke nacionalne, bez obzira zvale se one "naše", "socijaldemokratske", "nezavisne" ili nekako drukčije. Čeka se i ulazak u EU, kao eto, nestaće korupcije i bijede. Bijeda i korupcija nisu nestale ni u Bugarskoj ni u Rumuniji, samo su doboli čvršće uporište u okviru EU. Usput, i EU se trese kao Haiti nedavno... Ali, eto, japija za rat još čeka, neki nesretnici još o ratu kao da im je najveći kulturološki događaj u životu. Što reče jedan moj prijatelj za jednog ratnog penzionera od 40 godina, vlasnika BMW-a starog 6 mjeseci i niza nekretnina; "Prije rata je bio NKV, sad je PTSP".

Pogubna blaćenja

Živi jedne nacije guraju u blato žive druge nacije. Javno, strasno, strašno. Misle da će se uzdići ako druge gurnu u blato. RS se u Federaciji zove "genocidnom" i "fašističkom", pola teritorije zemlje treba satanizirati, baš kao i većinski narod u toj polovini, treba ih gurnuti u blato što je dublje moguće, toliko da ne može disati, toliko da pruži ruku onome ko ga je tu gurnuo i zahvali se, skrušeno i smjerno. I drugi narod u Federaciji BiH treba gurnuti u blato, nazvati ih fašistima i ustašama, da bi učinio to isto, poklonio se, ispričao i poljubio ruku koja ga gura u blato iz drugog svjetskog rata. A borili su se, kao i Bošnjaci, ni za EU ni za MMF, borili su se da sačuvaju svoj način života i svoje običaje. Tuđi mrtvi se guraju u blato, napadne se onaj koji se izvine čak i za one koji su nastradali a da nisu obukli uniformu i ponijeli oružje u ratu. Simtomatično je da to rade svi, doduše ne na isti način i ne istim intenzitetom. Bošnjaci čak imaju i Srbe i Hrvate koje, kažu za njihovo dobro (dobro čitavih naroda(!?), guraju svoje narode u mulj. Marko Vešović je toliko uporan u kaljanju obraza svog crnogorskog, a i srpskog naroda, da je njegov rođeni posivio. Srbi Sarajeva se izjašnjavaju kao "Bosanci", toliko je pojam "Srbin" omražen tu gdje žive. Ni Duško Popov, ni Petar Petrović Njegoš, ni Nikola Tesla, ni oni im ne mogu tu gdje se Srbi satanizuju, izvući dostojanstvo naroda iz medijskog i političkog blata. Srpska kulturno- umjetnička društva su strogo kontrolisana, mostarska i sarajevska Prosvjeta se bavi organizovanjem peticija za oslobađanje onih koji su nad Srbima vršili ratne zločine. Srpsko Građansko Vijeće Mirka i Ratka Pejanovića se spušta nisko da niže ne može, vlastiti narod satanizuju toliko da su za malo ili nimalo para spremni povremeno proglasiti Srbe koji nisu kao oni (Srbi van Federacije BiH plus Veselin Gatalo i još par njih), ratnim zločincima. Pogotovo ako hoće Prosvjetu (kojoj su postavljeni kao bošnjački namjesnici) vratiti u hijerarhiju ostalih SPKUD Prosvjeta kojih je preko 70 u svijetu, od divlje Australije do neevropske Kanade. Usput se na javnoj TV (FTV) Široki Brijeg naziva "hramom fašizma" a narod koji živi tamo „onima koji sebe vole zvati Hrvatima". Dakle, zagovara se suživot i tolerancija u kojem postoje manje vrijedni ljudi, gradovi i narodi. Interesantno, zar ne?

OMV i blatni poslovi

Osjetio sam to podmuklo likovanje nad "manje vrijednim i blata dostojnim" i dok je austrijski OMV uz niz počinjenih krivičnih djela i kršenje prostornog plana Mostara, pravio benzinsku ispod mog prozora, tresao moju staru djedovsku kuću bagerom - bušolicom. Osjetio sam radost pojedinaca iz većinskog naroda što ću se u urušenoj kući morati gušiti u isparenjima arijevskog benzina. Hm, nekad su Germani Srbe gasom ubijali puno brže... Doduše, nikad nije falilo ni onih koji su pritom likovali i bezrezervno im pomagali, bez obzira na to što je istorijski dokazano da kad belaj počne, možeš odmah stati u red po svoju porciju istog. A istorija se ponavlja, blato je uvijek tu, samo se na smjenu ili istovremeno u njemu koprcamo. Krv rađa krv, lešinar rađa lešinara, a na crknutoj komšijskoj kravi još niko sreće nije vidio...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.