Nelsonovo “kukavičije jaje” u svjetlu EU integracija
Izjavu ambasadora SAD u BiH Erika Nelsona smatram slatkorječivošću “zapadnog manira” iza koje stoji ponovni (nakon aprilskog paketa, butmirskog procesa i još nekih pokušaja promjene Ustava BiH ili kako kaže ambasador - reforme) pokušaj prevare da u “ime narodnog boljitka”, “zajedničkog projekta”, sprečavanja odlaska mladih, stoji pokušaj čiji je cilj s jedne strane legitimizacija neustavnih, nelegitimnih i nelegalnih izmjena ustava BiH posljednjih 25 godina, te sa druge strane dalje urušavanje postojećih ustavnih odnosa i nadležnosti entiteta, Republike Srpske posebno (s obzirom na to da je FBiH ranije išla u proces svog samoukidanja) i jačanja zajedničkog nivoa.
Neke postavke da je ustavnim promjenama potrebno od idealnog stvoriti realan ambijent nisu ništa drugo nego dobro sročena varka: upravo sadašnji ustavni okvir jeste realnost, realnog društva i društvenih odnosa.
Ako već pominje neki “zajednički projekt”, podsjećamo ambasadora da se demokratizacija BiH pokazala kao izuzetno težak zadatak, s obzirom na to da su ga pratili balasti kompleksnih postkonfliktnih teškoća, kao i duboke istorijske razlike. Demokratija i demokratski procesi shvaćeni u klasičnom smislu, na primjeru BiH poprimaju i neka obilježja samo Bosni i Hercegovini svojstvena.
Podarena rješenja
BiH sa svim svojim poteškoćama stvorenim na osnovu vjerskih, nacionalnih i istorijskih razlika mora ostvariti pravilnu ravnotežu demokratske zaštite individualnih prava i sloboda i s druge strane prava entiteta i konstitutivnih naroda. Zato ustavna struktura, u slučaju eventualnih ustavnih promjena, treba da zadrži osnovne karakteristike zaštite konstitutivnih naroda i građana kao osnove bića zajedničke zajednice, što bi bilo od veće koristi za budućnost BiH od bilo kakvih velikih nerealnih, podarenih “demokratskih” rješenja, posebno zapadnog tipa, kakav je ovaj.
Faktička promjena Ustava u pravcu njegove primjene koja je na sceni od njegovog nastanka, prilagođavanja i stvaranja realne federacije u sukobu je sa realnim društvenim odnosima na kojima počiva, što uzrokuje nedostatak naknadne legitimacije od strane naroda i građana koji žive u BiH. Rezultat je sa jedne strane buđenja nacionalne svijesti (o ugroženosti) i sa druge strane, nametanja “legitimiteta” od strane predstavnika “međunarodne zajednice” i visokog predstavnika koji imaju ovlaštenje da daju tumačenje neodređenosti Ustava, a uz prepoznatljivu generalizaciju (globalističko-denacionalnog pristupa). Ustav BiH se faktički mijenjao i samim tumačenjem ustavnih normi, čak i od strane Ustavnog suda BiH.
Legitimna politička reakcija protivnika ovakvog ponašanja se manifestovala “traženjem” elemenata konfederalizma ili klasičnog federalizma, posebno u stavu da su entiteti, u stvari, dvije države sa ograničenim suverenitetom, koje imaju dva različita politička, pravna i ekonomska sistema, unutrašnju suverenost, granice, teritorijalni integritet, vojsku, policiju i druge institucije koje imaju sve samostalne i suverene nacije - države u svijetu. Konfederalne elemente dodatno pojačava činjenica da je BiH kao nova država osnovana na međunarodnom pravu, a ne na državnom, iz čega se opet da zaključiti da je takva državna tvorevina netipična federacija, čak konfederacija ili unija, odnosno zajednica država.
Tako da se može reći da su unutrašnje političke konfrontacije proteklih godina u svjetlu “borbe” unitarnih i konfederalnih pretenzija, što i nije specifičnost samo BiH, dok način na koji se ti procesi odvijaju, vremenski protok i neizvjesna budućnost jesu specifikum.
Biće države
Konačno, ustavom koji je u prvom redu vodio računa o proteklim konfliktima i rezultatima tih konflikata, a manje za cilj imao potpuno sprovođenje standarda koji važe kod izgradnje demokratske pravne države, niko nije zadovoljan, ne zaboravljajući da se država ne gradi čistim mijenjanjem ustava, već njegovom promjenom i aktivnim radom institucija.
U proteklom periodu u nedostatku zajedničkog stava su pod pritiskom predstavnika međunarodne zajednice izvršene određene neustavne izmjene i dopune dejtonskog ustavnog uređenja BiH, ali se i danas može reći da unutar BiH ne postoji jasna politička volja i saglasnost za donošenje novog ustava, kao demokratske volje naroda i građana.
Mirovnim sporazumom je ustanovljena asimetrična konfederalno-federalna složena država, visokoautonomnih, na etnicitetu baziranih entiteta i sa centralnim institucijama ograničenog kapaciteta. Držimo se i dalje tog koncepta.
Zaključno smatram da je povod ovog javnog nastupa “kukavičije jaje” u svjetlu EU integracija. Republika Srpska kontinuirano naglašava i pokazuje svoju čvrstu opredijeljenost za evropske integracije i Dejtonski sporazum i uvjerena je da u tome nema kontradikcije.
Isto tako, ni ulazak u evropske integracije ne može i ne smije biti povod da se ide na ustavna rješenja koja su suprotna biću države, koja bi narušila unutrašnji balans zasnovan na etno-entitetskom osnovu, kolektivnim pravima i ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana.
Tendencije političkog sukobljavanja kroz razvijanje federalnih, odnosno konfederalnih elemenata samo su jedna od niza posljedica takvog stanja. Nedorečenost ustavnih rješenja dovodi do različitog ponašanja, pa i do politizacije i zloupotrebe tumačenja ustavnih normi.
Nema idealno najboljeg oblika unutrašnje državne organizacije, državnog uređenja BiH, njeni narodi i građani u traganju su za svojom idealnom formom, u čemu se ne razlikuju od drugih. Putevi mogu biti i jesu različiti, ali postoje samo oblici u kojima jedan narod živi suvereno, prosperitetno, ekonomski i politički stabilno, nacionalno osviješćeno ili oblici u kojima narod živi potlačeno, denacionalizovano, siromašno.
Nemamo dileme kojim putem ćemo ići.
Siniša Karan, profesor ustavnog prava i generalni sekretar Vlade Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
