Neispričana priča

Jer Jasenovac je toliko velika i važna tema za srpsku istoriju i nacionalni identitet da je potrebna izuzetno velika hrabrost za donošenje takve odluke. Osim toga, riječ je o temi godinama ignorisanoj, kako u komunističkom, tako i u periodu nakon građanskog rata u SFRJ, temi o kojoj su u umjetničkim i političkim krugovima godinama vođene rasprave o tome ko zaslužuje i ima kapacitet da joj se posveti i neispričanu priču o genocidu nad Srbima u NDH donese tako da ispoštuje kako umjetničke standarde, tako i istorijske okolnosti, istovremeno preuzimajući rizik za posljedice.

Svijet filma je sujetan, kao, uostalom, i naš novinarski. I o znanju i umijeću moguće je voditi beskrajne rasprave, ali one su danas, kada film već uveliko živi svoj američki bioskopski život, praktično bespredmetne. Taj dio priče je završen, Antonijević je snimio film. U drugom dijelu slušaćemo kako ga je snimio. Treći dio je počeo još prije prvog, a trajaće i poslije drugog. U njemu će biti riječi o svemu, osim o umjetničkoj vrijednosti filma.

Površno i aljkavo

Priznajem, trejler, kao jedini segment filma “Dara iz Jasenovca” koji je trenutno dostupan širem obimu publike na području Balkana, nije razbio ni onu skepsu ni onaj oprez sa početka ovog teksta, ali je dao dovoljno materijala za naslućivanje. Ne bi bilo korektno prema autorima, a ni zdravorazumski, iz onoga što je trenutno dostupno na internetu izvlačiti bilo kakve zaključke o kvalitetu, preciznim porukama i dugoročnim posljedicama filma. Nije daleko ni taj 22. april, kada će biti prikazan u domaćim bioskopima, i biće vremena za sve vrste kritika, stručne i nestručne, navijačke i objektivne. Posla će, jasno je to već sada, imati i filmadžije, i istoričari, i političari.

Potreba za izražavanjem stava o svemu i svačemu u kombinaciji sa površnim i aljkavim pristupom ponuđenim sadržajima davno se odomaćila na ovom prostoru, a jačanjem uticaja društvenih mreža dobila je šizofreni karakter. Ovdašnji publikum jednostavno obožava da ima mišljenje o temama o kojima nema blage veze. Izjašnjavanje o “Dari iz Jasenovca” nije izuzetak, naprotiv, klasična je potvrda ovog pristupa, a kako ovdje svi najviše vole međunacionalne rasprave, proteklih dana stav o filmu iznose gotovo sve kategorije društva, od glumaca, scenarista i režisera, preko istoričara, filozofa i političara, do ljekara, pravnika, ekonomista, automehaničara, drvoprerađivača i svih koji imaju nalog na društvenim mrežama ili su članovi raznih foruma.

Ponavljam, film ovdje još nije prikazan!

Prije tri dana pisali smo o tome kako dobre književnosti uglavnom nema bez provokacije. Isto važi i za film jer čemu u tom svijetu bilo šta da radite ako to neće izazvati reakciju. A “Dara” to jeste uradila i prije nego što je prikazana jer cijeli region intenzivno, a raznim kanalima prenijelo se to i na Evropu i Ameriku, sada priča o - Jasenovcu.

Zahvaljujući tekstovima u američkim medijima na koje su se očekivano nakalemili domaći telali, ključne riječi koje se odnose na Antonijevićev film postale su “mit”, “propaganda”, “laž”, “obmana”, “revizija” i slične. Isprovocirana u Zagrebu, uz logističku podršku “preko bare”, a zdušno prihvaćena u Sarajevu, kampanja protiv, ne filma, nego istorijskih činjenica, poprimila je široke razmjere i na površinu izbacila rezultate procesa koji se ovdje događa proteklih 25 godina, a čija je suština stvarna revizija istorije i kreiranje potpuno nove slike o “dobrim i lošim momcima” na Balkanu.

I opet priznajem, kreatori tog procesa uradili su odličan posao kada je u pitanju njihova ciljna publika, običan građanin, opterećen prošlošću i neopterećen drugim tumačenjima osim onih koja odgovaraju njegovim ušima. Posljedice gubitka medijskog i propagandnog rata koji su Srbi doživjeli još sredinom devedesetih sada su precizno i detaljno vidljive. Forsiranje narativa da su samo Srbi zločinci, krvoloci, genocidaši, sramota za civilizaciju, dok su svi drugi učesnici nesrećnih jugoslovenskih sukoba samo puke žrtve “velikosrpskog hegemonizma” dovele su do toga da naše bliske komšije sa kojima bi trebalo da gradimo pomirenje i planiramo suživot smatraju da Srbi ne samo da nisu bili žrtve u ratovima 1992 - 1995. nego da nisu bili žrtve nikada u istoriji. Jasenovac, Jadovno, Jastrebarsko, Šušnjari, Prebilovci, Drakulić... po kreatorima nove (h)istorije su sistemski izmišljene priče, što je urađeno kako bi bila nanijeta ljaga na one sa kojima treba da bude izgrađeno pomirenje i suživot.

Do toga nije dovelo ništa drugo nego konstantno stavljanje Republike Srpske u ravan sa nacističkom Njemačkom, poređenja Dodika sa Hitlerom ili Karadžića sa Pavelićem, zatim traženje nekakvog imaginarnog srpskog Vilija Branta koji bi trebalo na koljenima da moli za oproštaj i slične konstrukcije koje masovno koriste autori željni “šera” i komentara na društvenim mrežama i priznanja kod “onih drugih”. Na to se nadovezuje širok front sarajevskih političara potpomognut tamošnjom intelektualnom elitom u liku raznih Kurtćehajića, nevladin sektor, međunarodne organizacije i naravno - Valentin Incko koji je prošle sedmice zatražio “skidanje kolektivne odgovornosti sa srpskog naroda” pa se poslije pravdao da on nije ništa nametnuo, iako je njegova rečenica u pismu Nedeljku Čubrilovića jasno složena na način da je kolektivna odgovornost Srba fakt koji ne dolazi u pitanje.

Zašto je važna “Dara”

E, zato je važna “Dara iz Jasenovca” iako je još gotovo niko nije vidio. Neispričana priča iz filma tek je jedan par opanaka, a drugi se tiče kompletne slike o Srbima u svijetu. Otuda i ovoliko siktanja u Sarajevu i Zagrebu jer film pretenduje da bar djelimično tu sliku razbije, uobliči, pojasni.

Važna je “Dara” i jer se neko konačno usudio da kroz masovne medije na svjetskom nivou pokuša da razobliči demagogiju, demaskira neistine, razbije mitove, raskrinka laži. Važno je, takođe, i da “Dara” ne ostane samo slučajnost, takoreći incident, nego da postane zamajac koji će domaćim kinematografima, piscima, novinarima, istoričarima dati elan da nastave pričati neispričane priče ne samo o Jasenovcu. Zašto ne bi Republika Srpska i Srbija zajednički pomogle snimanje filmova koji bi nosili jednostavan naslov poput “Prebilovci” ili “Kama nad Drakulićem”? Interesuje li ikoga prilika da, nakon poraza u medijskom ratu devedesetih, dvije i po decenije kasnije pokuša da se izdigne iznad sitnih dnevnopolitičkih idiotluka, posveti se rušenju stereotipa i utiče na pričanje još sijaset neispričanih priča?

Priznajem, odgovor na ova pitanja teško je dati bez određene skepse i opreza.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.