Nedosljednost Branka Dokića

Republici Srpskoj. Suština tog razmišljanja gospodina Dodika svodi se na njegovo potpuno ispravno zapažanje da su mladima, uključujući i one koji su članovi njegovog SNSD-a, svojstveni borba i nastojanje za sopstvenim samoostvarenjem, pri čemu kod njih nema želje da se bore i za očuvanje statusa Republike Srpske. Bez imalo namjere da podilazim gospodinu Dodiku, moram reći da je ovo njegovo razmišljanje na mjestu, a ono mi je palo na pamet s razlogom.

Naime, napisa nam krajem avgusta 2021. godine Branko Dokić kolumnu pod nazivom “Odluka nije zakon”, objavljenu u našim “Nezavisnim novinama”, a koju je, po nečijoj komandi, odmah narednog dana prenio i portal BN televizije. Reče nam Branko u kolumni kako mu je cilj da “njome ukaže samo na neke elemente koji nedvosmisleno ukazuju na to da visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone”. U elaboraciji ovog inače ispravnog stava, gospodin Dokić je pravilno citirao ono što je zapisano u stavu XI2. Bonskih zaključaka iz decembra 1997. godine, koje je usvojio onaj fantomski savjet za primjenu mira u BiH.

Istina, neće gospodin Dokić nipošto reći niti je rekao u svojoj kolumni da je to fantomski savjet, već to kažem ja, a činim to zato što postojanje takve pojave nije propisano nijednim izvorom prava (ni međunarodnog niti unutrašnjeg prava). Na ovo ukazujem po ko zna koji put, jer kada međunarodno pravo, a ni unutrašnje pravo u BiH, ne propisuju postojanje nečega, onda to što je pravno nepostojeće ne može imati nikakve pravne nadležnosti, pa ni nadležnost da drugome kaže da može nešto da čini.

Fantomski savjet

Ali, suprotno pravu taj fantomski savjet je sada već daleke 1997. godine usvojio Bonske zaključke. S njima u vezi gospodin Dokić u svojoj kolumni napisa, pa još na odgovarajućim mjestima i boldira, tekst sljedećeg sadržaja:

“Dakle, prema bonskim ovlaštenjima, visoki predstavnik može da donosi obavezujuće odluke po sljedećim pitanjima:

a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija,

b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u stanju da dođu do sporazuma, koje će važiti dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoje odluku u vezi sa datim pitanjem u skladu sa Mirovnim sporazumom,

v) druge mjere kojima se obezbjeđuje sprovođenje Mirovnog sporazuma u cijeloj BiH i njenim entitetima, kao i nesmetan rad zajedničkih institucija. Takve mjere mogu uključivati djelovanje protiv lica koja su na javnim funkcijama ili zvaničnika koji ne prisustvuju sastancima bez valjanog razloga, ili koji krše zakonske obaveze preuzete Mirovnim sporazumom u vezi sa uslovima njegovog sprovođenja.”

Ovo su, dakle, izvorna bonska ovlaštenja. Ona visokom predstavniku omogućuju da zakazuje sastanke i donosi privremene mjere kada strane nisu u stanju da dođu do sporazuma. Narečene mjere odnose se isključivo na Predsjedništvo i na Savjet ministara, ne na Parlamentarnu skupštinu. Prema tome, bonska ovlaštenja ne daju pravo visokom predstavniku da nameće zakone niti da donosi bilo kakve odluke koje su u nadležnosti parlamenta.

Sve je u prethodnom citatu pravilno citirao gospodin Dokić, jer tako zaista piše u stavu XI2. Bonskih zaključaka iz decembra 1997. godine. I pravilni su zaključci koje, 24 godine kasnije, izvodi gospodin Dokić, kazavši nam da se odluke i mjere, kao termini koji su jedino zapisani u Bonskim zaključcima, odnose samo na Predsjedništvo BiH i na Savjet ministara BiH, a ne i na Parlament BiH. Stoga pravilno Branko Dokić izvodi konačni zaključak da tzv. bonska ovlašćenja ne daju pravo visokom predstavniku da nameće zakone niti da donosi bilo kakve odluke koje su u nadležnosti parlamenta.

U čemu je problem

Pa u čemu je onda problem, pitaće se sada čitalac, i u čemu se ogleda nedosljednost Branka Dokića iz naslova ovog mog teksta? Da bi se dao odgovor na ova pitanja, moramo poznavati biografiju Branka Dokića, dostupnu na Vikipediji. Prema tom izvoru, Branko Dokić je rođen 1949. godine i u najboljim životnim godinama vršio je vlast u BiH, u kontinuitetu od 1996. do 2006. godine. Od 1996. do 2000. godine on je, u dva mandata, bio poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Potom je od 2001. do 2003. godine bio ministar saobraćaja i veza u Vladi Republike Srpske, a onda je od 2003. do 2006. godine bio ministar komunikacija i transporta u Savjetu ministara BiH.

Kako vidimo, gospodin Dokić je obavljao značajne funkcije vlasti ne u bilo koje vrijeme, već u vrijeme najjačih zloupotreba ovlašćenja visokih predstavnika u BiH. Podsjećanja radi, 25. juna 1999. godine tadašnji visoki predstavnik nametnuo je tzv. zakon o himni BiH, pri čemu se u odluci o njegovom nametanju neosnovano pozvao na stav XI2. Bonskih zaključaka, rekavši da mu taj stav navodno daje pravo da to učini, iako ne daje, kako je i Branko Dokić priznao, sa zakašnjenjem od najmanje 22 godine, računajući od nametanja tog tzv. zakona.

Kažem od najmanje 22 godine, zato što je tako nametnuta himna BiH prvi put službeno izvedena na sedmoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH 15. jula 1999. godine. U to vrijeme Branko Dokić je poslanik upravo u tom parlamentarnom domu i po prirodi te funkcije imao je obavezu da radi svoj posao, tj. da prisustvuje toj sjednici. Ako je tako, a jeste, onda je pitanje za gospodina Dokića zašto je prisustvovao tom premijernom intoniranju nametnute himne, jer je i tada u Bonskim zaključcima iz 1997. godine sve pisalo isto kao i danas, te je i tada važio isti zaključak koji nam 22 godine kasnije javno izvodi Branko Dokić, da odluka nije zakon.

Od 2003. do 2006. godine Branko Dokić je bio ministar u Savjetu ministara BiH. U januaru te 2003. godine tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun je zloupotrebom ovlašćenja nametnuo tzv. krivični zakon BiH, naredivši da ga Parlament BiH mora usvojiti u Ešdaunovom tekstu, bez ikakvih izmjena i dopuna. Međutim, Parlament BiH, kao i drugi parlamenti u parlamentarnom sistemu, u pravilu taj posao radi na osnovu prijedloga zakona koji prethodno usvoji Savjet ministara BiH. A taj savjet, u kojem je i gospodin Dokić ministar, je usvojio takav prijedlog, tj. usvojio je nepravo Pedija Ešdauna, nakon čega je u junu 2003. godine Parlament BiH usvojio Pedijev tzv. krivični zakon BiH. Gospodine Dokiću, pa i tada je jednako važilo sve ono što pišete tek sada, da odluka nije zakon i da OHR ne može nametati zakone u BiH. Iz toga posljedično proizlazi da Savjet ministara BiH ni tada nije imao ustavno pravo da predloži, niti je Parlament BiH imao ustavno pravo da usvoji Pedijev privatni zakon. Zašto tada, gospodine Dokiću, niste bili dosljedni pa rekli da OHR nema to pravo, kao što nema, i onda s obrazom prestali biti ministar i prestali primati hiljadama maraka mjerenu ministarsku platu?

Vi sada možete reći da one 1999. godine, kada je u Parlamentu BiH prvi put intonirana nametnuta himna BiH, niste bili prisutni, jer vam je pukla guma na automobilu kojim ste se vozili od Banjaluke do Sarajeva, pa zato niste bili prisutni svemu tome. Ili, jednako takvim ili nekim drugim razlogom možete “opravdati” vaše ministarsko neprisustvo nekoj od sjednica Savjeta ministara na kojima ste kao navodno svoj prihvatali ohaerizovani prijedlog nametnutog zakona, te ga upućivali Parlamentu BiH na usvajanje. Međutim, nije u svemu tome bitno vaše eventualno odsustvo sa neke od tih sjednica. Važnija od toga je činjenica da ste vi u kontinuitetu od 1996. do 2006. vršili najviše državne funkcije i za to vrijeme se nikada, ali baš nikada, niste usprotivili kriminalu ohaerizma i dali ostavku na vaše poslaničke i ministarske funkcije. Sve to vrijeme ste ne samo ćutali, gospodine Dokiću, već ste poslušno učestvovali u bezakonju visokih predstavnika, sprovodeći ga kao poslanik i ministar, za koje vrijeme ste primali visoke plate i redovno vam je uplaćivan penzijski staž, zahvaljujući čemu, između ostalog, sada uživate u visokoj penziji.

Od te vaše penzije i funkcija sa kojih nipošto ne htjedoste odstupiti dok ste ih obavljali, tj. kad je vama trebalo, jedino je važnije da ova vaša nedosljednost nije samo to, nego je i obrazac ponašanja koji je ogledni primjer za mlade s početka ovog teksta. A to su ne borba za vladavinu prava i BiH i Republiku Srpsku zasnovane na toj vrijednosti, već samo borba i nastojanje za sopstvenim samoostvarenjem.

Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.