Nedjelja treća pred Božić: Djetinjci
U našoj Crkvi, a naročito u bogatom predanju našeg naroda, nedjelje pred Božić su i po smislu i po sadržaju svome u potpunosti okrenute ovom velikom Prazniku. I dok nas Crkva, sa jedne strane, kroz bogoslužbene pjesme i himne uvodi u ovu veliku, nebo-zemnu tajnu Božijeg očovječenja, sa druge strane, duga i bogata tradicija našeg naroda izobiljem najrazličitijih, duboko smislenih običaja koje brižno čuva kroz vjekove i sama nas uvodi u svečano praznično raspoloženje, pripremajući nas za svjetlost, radost i toplinu kojima je ovaj praznik preispunjen.
Ova nedjelja, treća pred Božić, u narodu je poznata kao nedjelja Djetinjaca. U taj dan, koji je uistinu praznik sve djece, ona bivaju "vezana" od strane roditelja ali i svih starijih sa kojima se susreću i od ovih "uza" se "driješe", tj. oslobađaju - pripremljenim darovima. Ovo vezivanje i driješenje, kojima započinje taj pretpraznički ciklus običaja, osim što stvara jednu toplu i veselu prazničnu atmosferu ima i dublji, ozbiljniji, po svemu hrišćanski smisao. U njemu nam, se kroz igru, daje i otkriva velika istina o odnosu ljubavi i slobode.
Ovo vezivanje podsjeća na našu čestu, duboko ljudsku i duboko ostrašćenu potrebu da ono što volimo makar i na silu vežemo za sebe, ali i na našu sopstvenu porobljenost i sputanost strastima i željama čiji robovi svojevoljno postajemo. Sa druge strane, davanje dara koji postaje "otkup" za našu slobodu pokazuje da ljubav ne može biti dobijena na silu, da se ona ne može ničim usloviti niti primorati već da je uvijek i jedino dar. Taj dar (dar kao izraz slobodne ljubavi) ne samo da onoga koji ga pruža oslobađa ropstva, već ukinuvši stare, nametnute sveze, uspostavlja među ljudima nove, slobodno zasnovane, mnogo čvršće i neuporedivo trajnije. Učimo iz ovog praznika da se ljubav ne uzima već dobija; svjedočimo da je svaka druga privezanost osim privezanosti za Hrista, u stvari najobičnije ropstvo.
I eto u narodu, kroz običaj sačuvane, duboke istine naše vjere: nema ljubavi bez slobode, niti slobode bez ljubavi. Nije li i Hristos, Bog Koji živi u nepristupnoj slavi, voleći nas slobodno baš zbog te ljubavi dao sebe u "ropstvo" paloj ljudskoj prirodi, da bismo Njegovim dobrovoljnim ropstvom mi, grijehom porobljeni, bili oslobođeni? Budući tokom vjekovnog turskog ropstva spriječen da svoju vjeru ispovijeda otvoreno, u hramovima, kroz prelijepa i duboko smislena bogosluženja naše Crkve, naš narod ju je neoskvrnjenu i čistu sačuvao u ovim svojim blagoslovenim hrišćanskim običajima. Zato ih Crkva i danas, kada svoju vjeru živi slobodno, čuva i njeguje sa neumanjenom ljubavlju i brižnošću.
Praznik Djetinjaca početak je tronedjeljnog ciklusa, koji se nastavlja naredne nedjelje kroz praznik Materica, a završava u nedjelju posljednju pred Božić praznikom Otaca. Vidimo u svemu ovome još jednu osobenost Božića, a to je da je on više od svih drugih – porodični praznik. Počinje ovaj ciklus praznikom djece, jer Božić i jeste Praznik Bogomladenca Hrista, tog Božanskog Djeteta, malog Boga, "Bogića" (odakle i potiče ime Praznika). Sljedeća, središnja nedjelja Materica je praznik majki, jer majka je ta koja je spona, most, ona koja povezuje, a posljednja, nedjelja Otaca, podsjeća nas da Bog naš, Nebeski Otac, Koji kao dar Svoje slobodne ljubavi daje Samog Sina Svoga, Hrista Koji se rađa i postaje onaj Njegov "otkup" za naše grijehe.
Uoči Božića svi očekujemo nešto za nas veliko i značajno. Kako je govorio jedan od Otaca naše Crkve - poput djece koja sa nestrpljenjem posmatraju trbuh majke koja je u blagoslovenom stanju očekujući rođenje djeteta, tako i svi mi vjerni, očiju uprtih u svoju Majku-Crkvu sa nestrpljenjem očekujemo rođenje Bogomladenca. I možda upravo zbog toga što se u ovom Prazniku Hristos ne javlja ni kao Car, ni kao Sudija, ni kao veliki i silni Gospodar vaseljene, već kao malo i nejako dijete, možda se baš zbog toga niko ne raduje Božiću kao djeca. Nekim svojim, kod nas otupjelim čulom prepoznaju zemaljska djeca u novorođenome Hristu Vječno, Božansko Dijete, Koje se poput njih igra, i kroz igru stvara od praha zemaljskoga svjetove.
O Hristovom djetinjstvu u Svetom Pismu nije napisano mnogo. Međutim, ono što je On Sam govorio o djeci pokazuje koliko ih je volio. Ne samo ljubavlju kojom jači voli slabijeg, ne samo ljubavlju koja znači naklonost. Hristova ljubav prema djeci prije svega je prepoznavanje u njima onoga što čovjeka čini sličnim Bogu, onoga što mu vraća i u njemu obnavlja prvobitnu čistotu i ljepotu lika.
Zaista, niko kao dijete svojom bezazlenošću, nevinošću i čistotom ne posvjedočuje da smo bogolika bića. A osmijeh i pogled djeteta najbolja su potvrda toga da smo ikona Njegova. Dijete ne insistira, nije sputano planovima i interesima, ne podozrijeva i ne poznaje licemjerje. Cijelog sebe daje u igri kroz koju projavljuje i odgovornost, i kreativnost, i sve darove svoje.
Dijete vjeruje lakše i dublje od odraslih, zato što vjeri pristupa jednostavno. Ne sumnjajući i ne prestajući da posmatra sve ono se svim bićem divi tajni. Zato je velika tajna Hristovog Rođenja za dijete uvijek izvor radosti i ushićenja. U njemu su bezazlenost pastira i mudrost Mudraca slivene u vjeru pred kojom se Nebo otvara.
Naš pad počinje onda kada počnemo da napuštamo odlike djeteta. Onda kada igru zamijenimo provodom, bezbrižnost mnogobrižnošću, povjerenje sumnjom, maštu željama. Dopustimo da bar u ove dane djeca budu naši učitelji, krenimo smjerno za njima u sretanje novorođenom Bogomladencu. Dopustimo sebi radost, svim srcem povjerujmo u čudo – sve nas u ovim danima poziva da budemo. Djeca Božija! Jer se približava Carstvo Božije! Dolazi Onaj kroz koga je sve stvoreno. Sin Božiji postaje i Sin Čovječiji. Grle se u neizrecivoj radosti Bog i čovjek, Nebo i zemlja! A sve što je između njih pjeva sa anđelima:
SLAVA BOGU NA VISINI,
A NA ZEMLjI MIR, MEĐU LjUDIMA DOBRA VOLjA!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
