NEDJELjA SVIH SVETIH

I svaki koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili zemlju imena moga radi, primiće sto puta onoliko i naslijediće život vječni. Ali će mnogi prvi biti posljednji i posljednji prvi" (Mt. 10,32-33 i 37-38; 19,27-30).

Prva nedjelja po Duhovima posvećena je svima Svetima naše Crkve. Pokazavši nam i uvjerivši nas u to da je Duh Sveti "Riznica dobara" i Onaj bez čije blagodati ne možemo činiti ništa, Crkva, (tj. Sami Hristos Koji je živo prisutan u Svome Sv. Jevanđelju), sada nam otkriva ko je to, i kakav treba da je oblagodaćeni čovjek. Otkriva nam čovjeka čiji život - Njime osvećen i prosvećen - postaje ikona i primjer savršenog, tj. savršeno ostvarenog života "po Bogu." Postavlja pred nas lik novog čovjeka koji je istinski Božiji saradnik na djelu svoga spasenja, i koji je u svom životu ostvario ono o čemu Ap. Pavle govori kada kaže: "Ne živim više ja, nego živi Hristos u meni" (Gal. 2,20).

Taj čovjek je, dakle, čovjek koji je sve ostavio radi Hrista. To je čovjek koji nikoga i ništa ne pretpostavlja ljubavi prema Bogu, zato što zna da jedino u Njemu može i sve ostalo dobiti za vječnost. Udaljivši se od svijeta (ne nužno fizički već - nastrojenjem, voljom, željnim dijelom sebe), i sjedinivši se sa Bogom, takav čovjek u Bogu ponovo susreće svijet, ali ga sada gleda Božijim očima. Na taj način, ništa što je ostavljeno Boga radi ne biva izgubljeno, već postaje sjeme pohranjeno u tlo srca, koje čeka vrijeme da da svoj rod.

Hristos govori teške riječi: ko voli oca ili mater, ženu ili djecu, zemlju ili bilo šta drugo više nego Njega - nije Ga dostojan. Ove riječi, ako hoćemo biti iskreni, poput noža prodiru u dubinu našeg bića i rasijecaju ga na dvoje. Međutim, budući da je jedino On pobijedio smrt (koja obesmišljava sve što imamo i jesmo), i u Sebi nam podario sva sredstva kojima možemo sebe - kao dobru njivu - pripremiti za Božanstvenu sjetvu Duha Svetog, On i jeste Jedini Koji to od nas može tražiti. Pritom, Hristos ovo pretpostavljanje Sebe svemu drugom ne traži zbog Sebe, već zbog čovjeka, koji i pored sve svoje ljubavi i žrtve prema onima koje voli, nije u stanju da sam, bez Boga, tu ljubav učini vječnom; tek kada "sami sebe i jedni druge" predamo Bogu i Njega postavimo za temelj i osnov svega što činimo i jesmo, u Njemu ćemo ponovo naći i sebe i sve svoje, ali sada preobraženo, osmišljeno, vaskrslo i porođeno za vječnost.

I evo nas sada, u Nedjelji Svih Svetih, pred jednom velikom temom, temom o kojoj je uvijek korisno govoriti jer se tiče (duboko i suštinski) naših sopstvenih života. To je tema svetosti, o kojoj govorimo često, ali najčešće posmatrajući je iz jedne strogo etičke perspektive. U tom kontekstu, svetost mjerimo brojem vrlina, intenzitetom podviga ili stilom života, i podrazumijevamo da se do nje dolazi sopstvenim trudom i naporima, a sve to da je rezervisano za tamo neke ljude za koje ne možemo ni zamisliti kako čudesno izgledaju ni gdje žive. Pritom, često zaboravljamo da je Bog "Jedini Sveti", i da je svetost čovjeka uvijek srazmjerna stepenu njegove otvorenosti i ljubavlju porođene čežnje da u sebe smjesti Njega, Koji "prosvećuje i osvećuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet" (molitva sa kraja Jutrenja).

Mi, pravoslavni hrišćani, trebalo bi da znamo i cjelokupnim životom da ispovijedamo da nije moguće postati svet i svetost izvući iz prirodne moći čovjeka. Bog Koji je "Jedini Sveti", tu svetost daruje onima koji hoće da je prime, i koji to svoje htijenje izražavaju kroz držanje zapovijesti i uopšte - svojim životom po Jevanđelju. To znači da naši podvizi i vrline nisu cilj sami sebi, niti mjerilo svetosti, već samo sredstva za sjedinjenje sa "Jedinim Svetim". Tek sjedinjenje sa Njim "Čija je volja svetost naša", osvećuje naše živote koji postaju poput ogledala u kojima se ogleda svjetlost Božanstva.

Hrišćanska pedagogija za krajnji cilj života postavlja svetost, i spasenje vidi u tome da se u Crkvi nađemo kao sabor svetih koji svoje postojanje crpi iz Hrista. Hodeći tim putem, hrišćani ne samo da osmišljavaju i usmjeravaju svoje življenje na zemlji, već i rješavaju i poništavaju najveći problem čovjekov do sada u istoriji - problem smrti. Postavši sasudi dostojni Svete, Jednosušne, Životvorne i Nerazdjeljive Trojice (a to postajemo prije svega vjerom u Svetu Trojicu, ljubavlju i nadom, a onda i svakom drugom vrlinom koja odatle proizilazi), mi se sa Svetom Trojicom sjedinjujemo i postajemo i sami osvećeni njenom svetošću. I tada, naš život i sve u njemu postaje sveto: tada sve ono što smo ostavili Boga radi (da bismo Mu se što potpunije predali), nalazimo u Njemu obnovljeno, oslobođeno, pravo.

Govoreći o ovoj temi, Sv. Simeon Novi Bogoslov svjedoči da nije toliko važno šta čovjek čini u životu, nego šta jeste u životu, tj. da li je sličan Gospodu našem Isusu Hristu ili Mu nije sličan. On kaže: "U budućem životu hrišćanin neće biti ispitivan da li se odrekao cijelog svijeta u ime ljubavi za Hrista, ni da li je razdijelio svoje bogatstvo siromašnima, ni da li je postio u bdenju i molitvi, ni da li je plakao i uzdisao za grijehe svoje (...), nego će pažljivo biti ispitivan da li uopšte liči na Hrista, kao sin na Oca (Dr Aleksandar Kalomiros, Teološki pogledi, br. 3-4 za 1984.) Zaista, Svetitelji su istinski primjeri toga da ono što u čovjeku vrijedi nisu toliko njegove tjelesne i intelektualne moći, ili dostignuća, već više od svega njegova mogućnost da postane zajedničar Hristovog Vaskrsenja. Tajna Hristovog Svetitelja je tajna vaskrslog čovjeka, i zato cilj njegovog života nije da uzraste u vrlini, da postigne lični napredak ili da čini čuda, već da se svecijelo preda Bogu i time postane služitelj velike tajne spasenja, kroz življenje ne za sebe, već za Onoga Koji je za nas umro i vaskrsao.

Jedan od nama savremenih otaca (Iguman Manastira Ivirona na Sv. Gori, o. Vasilije Gondikakis), kaže da se "kroz sve Svete Oce provlači jedna ista zlatna žica: svi vode istom cilju -  slobodi Svetoga Duha (Jerom. Vasilije Gondikakis "Monaško tkanje na čunku život . Ισυχια 1994.)  Svi, dakle, vode istom cilju, ali svaki na sebi svojstven način izražava svoj lični opit. "I svo to duhonadahnuto mnoštvo, koje je živjelo u raznim mjestima i raznim vremenima", pjeva jednu istu himnu Bogu. Ovo je moguće zato što su živeći Duhom i u Duhu oni nadišli granice vremena u kome su živjeli, i postali pričasnici vječnosti, u kojoj sve crpi život i snagu iz Jednog Istog Izvora.

Nije dakle slučajno, da se u ovu Nedjelju posvećenu svima Svetima čita upravo Jevanđelje koje govori o ostavljanju svega radi Hrista. Svetitelji koji su se svega, pa i samih sebe odrekli radi ljubavi Božije, shvatili su da jedino izgubljen radi Boga i bližnjih čovjek biva u stanju da nađe samoga sebe i dosegne svoje istinske razmjere. Smrt i iščeznuće starog čovjeka u njima (sa svim njegovim varljivim željama i pristrasnostima), postala je za njih temelj novoga života. Od tog trenutka "dobrovoljne smrti" u njima živi novi čovjek, i to u jednoj novoj, drugačijoj stvarnosti -  blagodati koja sve prožima.

Bitno je shvatiti da vrlinski život nije nešto nama strano i nepoznato, već da je upravo on - najprirodnije stanje našeg bića koje je kroz grijeh i robovanje strastima iskrivljeno i pomračeno, tj. zamijenjeno ovim i ovakvim životom koji vodimo, i koji smo počeli smatrati za prirodno stanje. To znači da Svetitelji nisu neka posebna vrsta ljudi čiji je život za nas nedostižan, već da su se oni, kroz podvige i napore, iz jednog neprirodnog robovanja strastima samo vratili u najprirodnije stanje "slobode djece Božije." Oni su shvatili da je Hristos "Jedini Istiniti Bog i Život vječni" (1Jn. 5,20) i kao Takav - Jedini Spasitelj, Jedina Istina i Jedini Izvor života za čovjeka kog je stvorio. Ne nalazeći "izgovore za grijehe" (Ps.140), već čineći sve što su činili -  radi Njega, oni su poživjeli na zemlji i prešli u život vječni ne živeći više sebi, nego Onome Koji je za nas umro i vaskrsao.

Ponijevši svoj krst (bilo kroz mučeničko stradanje i spoljna progonstva, ili kroz "dobrovoljno mučeništvo" u odricanju od sebe i svega svoga), oni su za obrazac svoje ličnosti postavili Hrista, Koji je "ječni logosni cilj i bogopodobno savršenstvo čovjeka"(Ep. Atanasije Jevtić "Živo predanje u crkvi", Vrnjačka Banja 1998). To je najočiglednija projava riječi Sv. Vasilija Velikog koji kaže da: "Sve što je stvoreno, sa nezadrživom željom i neograničenom ljubavlju hita, teži i vraća se Njemu, Sinu Božijem i Bogočovjeku, Načelniku i Snabdjevaču života". (Ep. Atanasije Jevtić "Živo predanje u crkvi", Vrnjačka Banja 1998). Uzevši na taj način svoj krst (i ispunivši Hristove riječi iz današnjeg Jevanđelja), udostojili su se toga da se Sam Hristos useli i obitava u njima. I tu je svetost došla kao dar, tj. kao Božanski odgovor na njihovu slobodnu želju za životom, postojanjem, saradnjom i stupanjem u zajednicu sa Njim, i kroz Njega -  sa svim ljudima.

Dakle, mjera svetosti nisu neke neobične sposobnosti ili moći (koje često ostvaruju i raznorazni gurui i magovi, i koje se ponekad treningom mogu izvući iz ljudske prirode, ali su daleko od svetosti), već je mjera svetosti prisustvo u čovjeku blagodati Duha Svetoga, koja sve čini novim. Svetitelji Božiji koje danas proslavljamo, u stvari su blagodaću preobraženi i preporođeni, tj. oslobođeni i bogoupodobljeni ljudi. Oni sobom otkrivaju tajnu istinskog Hristovog čovjeka, jer život u grijehu, bez blagodati - lažni je život, budući da je samo Hristos "Istina Koja će nas osloboditi" (Jn. 8,32). Zato je (ako se i sami trudimo da živimo po Jevanđelju) njihovo prisustvo u našim životima tako živo i opipljivo, nadilazi granice vremena i prostora i uzvodi nas od danas do vječnosti; pokazuje nam da u Crkvi ne postoji razlika između starog i novog, jer u Tijelu Vaskrslog Hrista naš život dobija jednu novu, vječnu dimenziju.

Prorok Isaija je u Starom Zavjetu govorio da je blažen onaj koji ima sjeme na Sionu i srodnike u Jerusalimu. I zaista, blaženi smo i svi mi koji smo djeca Crkve, jer pred Prijestolom Božijim imamo zborove Svetih koji neprestano posreduju za naše spasenje. Današnji Praznik je Praznik velike radosti i utjehe, jer u Svetima koje proslavljamo ispunjuje se naša vjera u to da je Carstvo nebesko čovjeku dostižno. Zajedno sa Majkom Božijom, oni predstavljaju nezalaznu svjetlost i sigurni putokaz naš u ovom vijeku koji prolazi, ali i nepokolebivu nadu i pouzdanje u onom budućem vijeku koji dolazi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.