NEDJELjA O SLIJEPOM

Episkop GRIGORIJE
NEDJELjA O SLIJEPOM

Toliko mnogo puta i na tako mnogo mjesta, Hristos o Sebi svjedoči ili biva posvjedočen kao - Svjetlost svijeta. I zaista, od svih svjedočanstava o Njemu, svjedočanstvo koje daje u Jevanđelju ove nedjelje, pete po Vaskrsenju, najbliže je našem poimanju Carstva Božijeg kao Carstva vječne svjetlosti.

On, nad Kime Usnulim Presveta Bogorodica vapije: "Avaj meni, Svjetlosti svijeta( Iz Statija, na Jutrenju Velike Subote), On, Kome u svakodnevnom večernjem bogosluženju pjevamo: "Svjetlosti tiha svete slave Besmrtnoga Oca Nebeskoga" (Na Večernjoj, iza stihira na "Gospodi vozvah..."), On, Kome u okviru Svete Tajne Krštenja kličemo: "Gospod je Prosvjetljenje moje" (Prokimen  pred čitanje Apostola na Krštenju) i o Kome Sv. Apostol Jovan svjedoči: "U Njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze" (Jn. 1,4-6), uistinu je Jedini nepresušni Izvor nezalazne svjetlosti i Jedini istinski Prosvjetitelj naših života pomračenih tamom grijeha. Jedino On, "Svjetopodatelj" (Iz stihira u Nedjelju o slijepom), može da nam daruje vid i to ne samo tjelesni - kojim sagledavamo svijet oko sebe, već i vid duhovni - kojim vidimo svjetlost bogopoznanja u ovom vijeku.

"I prolazeći vidje čovjeka slijepa od rođenja. I zapitaše ga učenici njegovi govoreći: Ravi, ko sagriješi, ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep? Isus odgovori: Ne sagriješi ni on ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božija na njemu. Meni valja činiti djela Onoga Koji me posla, dok je dan. Dolazi noć kad niko ne može raditi. Dok sam u svijetu, svjetlost sam svijetu. Rekavši ovo pljunu na zemlju i načini blato od pljuvačke, i pomaza blatom oči slijepome. I reče mu: Idi umij se u banji Siloamskoj, što prevedeno znači - poslan. On ode, dakle, i umi se, i dođe gledajući" (Jn.9,1-7).

Učenici, rukovođeni pređašnjim iskustvima, (sa krvotočivom ženom, sa raslabljenim u Vitezdi, sa jerihonskim slijepcima), u kojima je iscjeljenje uvijek bilo u vezi sa opraštanjem grijehova, postavljaju pitanje: ko sagriješi, slijepac ili roditelji njegovi te se rodi slijep? Međutim, Gospod daje neočekivan odgovor.

On, Koji u većini jevanđelskih primjera čuda iscjeljenja čini na inicijativu samog bolesnika, (da bi se projavila neophodnost vjere kod čovjeka, bez koje nema čuda), ovog puta pristupa čovjeku slijepom od rođenja i pokazuje - i djelom iscjeljenja i odgovorom učenicima - da su bolest, nemoć i grijeh čovjekov nemoćni u odnosu na Njegovu neizrecivu milost i slavu. Iako je bolest, načalno, u ljudsku prirodu ušla kroz grijeh "bogoodstupništva", (tj. udaljavanja od Boga Koji je jedini Izvor zdravlja i psihofizičke ravnoteže), i iako je svako od nas rođenjem naslijedio tu sklonost prema grijehu - bolesti i nemoći često su dopuštenja Božija, preko kojih se, na razne načine, projavljuju sila i slava Njegove Božanske Ličnosti. Na taj način, kroz čudesna djela Njegova, uvjeren i poučen biva ne samo iscijeljeni već i mnogi oko njega. Tu se, bolje nego igdje drugdje "sila Božija u nemoći pokazuje savršena."

Pošto je bolest ušla u čovjeka kroz grijeh bogoodstupništva, ona se najbolje iscjeljuje ponovnim pristupom Bogu. Biće dalje zanimljivo ako pokušamo da razumijemo da Gospod koristi zemlju, blato tj. - tvar i osvećuje je svojom pljuvačkom, da bi pokazao kako smo i mi i tvar mogli biti lijek i nositi u sebi život. Jer On je svu tvar sazdao da bude živa, uzimajući učešća u Njegovom Božanskom Životu, o čemu govori Sv. Vasilije Veliki u jednoj od svojih liturgijskih molitava koja kaže: "Jer pošto kroz čovjeka grijeh uđe u svijet, i kroz grijeh smrt, to Jedinorodni Sin tvoj, Koji je u naručju Tebe, Boga i Oca, blagoizvoli roditi se od žene, Svete Bogorodice i Prisnodjeve Marije, podvrgnuti se Zakonu i kroz tijelo svoje osuditi grijeh, da bi oni koji umiru u Adamu, bili oživljeni u samom Hristu tvom"( Služebnik, Bgd.1998. On dakle, Koji je sišavši sa Nebesa uzburkao i Nebo i zemlju, rekao je: "Dok sam u svijetu, svjetlost sam svijetu" (Jn, 9,5) i svako ko bi to mogao shvatiti i osjetiti, mogao bi i ozdraviti. Vaskrsnuvši potom i vaznevši se na Nebo - nije za Sobom ostavio nikoga ravnodušnim prema Sebi.

Iscjeljujući ovog slijepog od rođenja, Hristos materijalnim i opipljivim posvjedočuje duhovno i nevidljivo. Uzevši blato, (kao simbol naše prirode, od zemlje sazdane), i dodavši mu svoju pljuvačku, (dakle nešto u cijelosti Njegovo, Božansko), On još jednom posvjedočuje da je svako iscjeljenje i ozdravljenje plod susreta i saradnje između Boga - Tvorca i Sazdatelja, i čovjeka - saradnika Božijeg. I svakako da je On, Koji je i stvorio čovjeka, mogao bez ikakvog vidljivog rituala, samo riječju, da otvori oči njegove, (kao mnogo puta do tada), ali, kako nas uče Oci Crkve, po premudrosti Svojoj Gospod koristi svaku priliku da nas pouči. Dakle, suštinska poruka je u tome da - kada je Gospod tu - svaka sila grijeha prestaje, nestaje i biva iscjeljenje.  I evo, opet bolesnog i nemoćnog čovjeka upućuje na vodu, (kao i raslabljenog, kao i Samarjanku, kao i mnogo drugih jevanđelskih ličnosti), pokazujući time da nema zdravlja ni progledanja duhovnog bez umivanja "očistiteljnom" vodom Svetog Krštenja, tj. bez ulaska u Svetu Crkvu Njegovu, (taj duhovni Siloam i Vitezdu).

Tako Gospod koristi sve moguće načine da bi nas spasao. Njegova toplina oživotvorava i čini svjetlonosnom čak i tvorevinu, koristeći je kao povod da bi nam se približio. On biva Onaj Koji nas hrabri i uči, Onaj Koji nas potresa i brine. Razgovara, uvjerava, dopušta bolest i smrt bivajući katkad strašan u sili i moći Svojoj. Ipak, On uvijek pravilno i mudro ustrojava puteve našeg života, sa samo jednim ciljem - da nas spase. Nekada se skriva, a nekad najneposrednije otkriva, pokazujući da "bez Njega ne možemo činiti ništa."

Zaista, u tijelu čovječijem veliko čudo su oči. U njima kao da je sadržana sva tajna čovječijeg bića. "Pomoću očiju", govorio je o. Justin, veliki teolog i duhonosac naših dana, "čovjek je uvijek u srcu svog zagonetnog bića. Njima, uvijek je u vezi sa vječnim i bogočovječnim, sa besmrtnim i neprolaznim."( Arhim. Justin Popović, Tumačenje Sv. Jevanđelja po Mateju).

Prvo sa čime se progledali slijepac susreće jeste - Lice Božije. Evo nam još jedne duhovne istine: onaj ko progleda i ko se oslobodi od tame grijeha i robovanja toj tami, odmah biva udostojen viđenja Lica Božijeg. Takav čovjek sagledava sebe u svjetlosti Lica Božijeg i postaje svjestan stalnog Božijeg prisustva u svome životu. Zato se u jednoj molitvi, (sa kraja jutarnje službe), kaže: "Hriste, Svjetlosti istinita, Ti prosvećuješ i osvećuješ svakoga čovjeka koji dolazi na svijet; neka nas ozari svjetlost lica Tvoga, da u njoj ugledamo nepristupnu Svjetlost; uputi stope naše na tvorenje zapovijesti Tvojih, molitvama Prečiste Tvoje Matere i svih Svetih Tvojih. Amin." (Služebnik, Bgd.1998.)

O ovome govori i jedan od Svetitelja Crkve, Sv. Simeon Novi Bogoslov, u jednoj od svojih "Himni božanstvene ljubavi":

"Jednoga dana, dok sam koračao i hitao ka izvoru, Ti si me sreo na putu Hriste moj! Ti, Koji si me prethodno očistio od svakoga grijeha, tada si u mojim očima zablistao Božanskim sjajem i odmah sam shvatio da svjetlost koju sam prethodno gledao nije bila istinita svjetlost. Vidio sam Te, začudio se i zadivio, ali još nisam znao da si to Ti, već sam se divio i pitao: Ko li je Ovaj, toliko svetao i blistaviji od sunca? A onda si me po prvi put udostojio da čujem Tvoj sladosni glas, (...), podrhtavao sam ( . . .) i u mislima govorio: Kakva je to slava da vidim Boga!?"

Ove riječi Sv. Simeona, kao da su riječi čovjeka o kome govori današnje Jevanđelje. Jer i on - progledavši - shvata da slijepilo nije ne vidjeti sunca već - ne znati Hrista. Ovaj slijeporođeni shvata da tako čudesno djelo ne može učiniti običan, smrtni čovjek. Sa tjelesnim vidom, u njemu se otvara i onaj drugi, duhovni.

"A bijaše subota kad Isus načini blato i otvori mu oči. (. . .) Tada govorahu neki od fariseja: Nije ovaj čovjek od Boga jer ne svetkuje subotu. (. . .) A on odgovori i reče: Je li grešan ne znam; jedno znam - da bijah slijep i sada vidim. (. . .) U tome i jeste čudo, što vi ne znate otkuda je, a on otvori oči moje. A znamo da Bog ne sluša grešnike, nego ako ko Boga poštuje i volju Njegovu tvori, toga sluša. (. . .) Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa činiti. (. . .) I istjeraše ga napolje. Ču Isus da ga istjeraše napolje, pa našavši ga reče mu: Vjeruješ li ti u Sina Božijega? On odgovori i reče: A ko je on, Gospode, da u njega vjerujem? A Isus mu reče: I vidio si ga, i onaj koji govori sa tobom taj je. A on reče: Vjerujem, Gospode. I pokloni mu se" (Jn. 9,14; 9,16; 9,25; 9,30; 9,31; 9,33; 9,35-38).

I opet, kao i u Jevanđeljima prethodnih nedjelja ovog Pashalnog perioda, Gospod izabira običnog, nepoznatog, slabog i prezrenog čovjeka, (jer je u judejskoj tradiciji bolest uvijek shvatana kao kazna za grijeh), da projavi preko njega slavu i moć svoje Božanske Ličnosti, i da objavi kroz njega vječne istine duhovnog života. No, iako je još prorok Isaija govorio: "Tada će se otvoriti oči slijepima, i uši gluhima otvoriće se. Tada će hromac skakati kao jelen i jezik nijemoga pjevaće" (Isa. 35,5-6),  Istina osta sakrivena od fariseja, tih učitelja naroda koji su - slijepo se držeći slova Zakona i vjerujući svome rasuđivanju više nego očiglednim svjedočanstvima - odbili da u Hristu vide Sina Božijega. A ovaj slijepi, progledavši, shvati da je vid dar Božiji i zbog svoje blagodarnosti i povjerenja bi udostojen i duhovnog progledanja. Progledavši tjelesno, (kad mu Gospod otvori oči), on progleda i duhovno, kada je povjerovao u Isusa kao Sina Božijega, rekavši: "Vjerujem Gospode" i poklonio Mu se. A Crkva nas, kao i prethodnih sedmica, neprestano poučava otkrivajući obilje poruka i značenja sadržanih u Jevanđelju. Evo jednog od tropara koji iskazuje svu dramu i dubinu događaja koga smo svjedoci ove nedjelje: "Ko da iskaže silu Tvoju Hriste; ili ko da sagleda obilje Tvojih čudesa; dvostruko se - po milosti Svojoj - javivši prirodom na zemlji, i iscjeljenje si dvostruko nemoćnima davao. Ne samo tjelesne oči, već i duševne, otvorio si slijepom od rođenja. Zato Te, iscijeljen, ispovijedi kao javivšeg se Boga, Koji svima daruje veliku milost." 

                                                *        *        *

Očevidno je da su duhovno i tjelesno u čovjeku neraskidivo povezani. Da je Hristos Spasitelj, Koji je došao u svijet radi nas i radi našeg spasenja. Došao je, da bi zapalio u srcima našim neprolaznu svjetlost bogopoznanja i otvorio oči našeg uma za razumijevanje Njegove jevanđelske propovijedi i djela. Da bismo se tako, stekavši u ovom životu vid duhovni, u budućem vijeku udostojili naslađivanja Njegove vječne svjetlosti.

         

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana