Ne plašim se Sarajeva, ali...
Ne plašim se doći u Sarajevo, ali... Već nekoliko puta slušam ili čitam izjavu Mladena Ivanića, koju prenose sarajevski mediji, kako se ne boji doći u Sarajevo. Na nekom javnom servisu je čak dodao i da neovisno o radu Parlamentarne skupštine BiH dolazi u Sarajevo, susreće se sa prijateljima i šeta gradom. Dakle, ovaj Ivanićev stav bi trebao da predstavlja suprotnost stavovima političara iz RS, koji nakon junskih protesta neće da krenu na put do Sarajeva.
Međutim, kad god građanima serviraju Ivanića, kao suprotnost opštem stavu političara iz RS, zaborave dodati još jednu važnu rečenicu koju ovaj kaže, ali Sarajlije je ne mogu baš razgovijetno čuti, jer novinari, bilo naslovom, bilo uredničkom intervencijom umanje njen značaj. Ivanić svaki put, vrlo precizno doda, i da neće ići u Parlament sve dok ostali poslanici iz RS ne odluče drugačije. Dakle, jedno treba imati stalno u vidu. Ma koliko imali suprotstavljene stavove o nekim ključnim pitanjima u RS, političari iz tog entiteta su složni oko barem dvije stvari: status RS u BiH ne smije biti upitan i nedolazak u Sarajevo je odluka svih, a ne nekih političara.
Sjećam se da su čak i studenti, koji su nedavno izašli na banjalučke ulice, imali vrlo precizan stav: ograđujemo se od protesta u Sarajevu. I ne, nisam to čula na nekoj televiziji iz RS, nego na dnevniku FTV-a. Nisu ti studenti ni pomislili doći u Sarajevo i pokazati “solidarnost” sa mladima iz Sarajeva, nego su u svom gradu tražili svoja prava, ne osvrćući se ni najmanje na sarajevske ulične proteste. Ako mladi ljudi nemaju nikakve dodirne tačke u svojim zahtjevima, ako nemaju sigurnost i povjerenje, a očigledno nemaju, da zajedno protestuju i dođu u Sarajevo, onda sve novinarske namještene naslove i prenošenje nečijih izjava zaista treba sa velikom rezervom i veoma pažljivo čitati. Zašto? Zato što ako neko u Sarajevu pročita da Ivanić jedva čeka da dođe u Sarajevo, a sve ograde koje on pri tome iznosi se prećute, onda netrpeljivost prema ostalima koji to neće dobija još veće dimenzije.
Pjesme i protesti
Društvenim mrežama su ovih dana kružile brojne poruke u vezi sa protestima ispred Parlamenta BiH. Jedna od poruka bila je i “Saopštenje za javnost - Dan za nenasilni građanski neposluh”. U potpisu saopštenja - nema potpisa, ali imaju neka dva broja telefona. Jedan broj vodi do neke fondacije. Dakle, protesti ipak imaju neke organizatore. Iako su se “organizatori” retorički opirali spekulacijama o “NVO organizatorima” protesta.
U tom saopštenju stoji sve osim saopštenja. Riječ je o klasičnom pozivu na proteste, uz obrazloženje zašto i kako građani treba da pokažu svoju “neposlušnost”. Ono što ovaj dopis čini zanimljivom jeste zahtjev za otkazima izabranim političarima. Bez ikakve pretenzije da branim bilo kojeg političara i javno zastupam njegovo ili njeno doživotno sjedenje u političkim foteljama želim komentarisati sljedeću parolu: “Zapamtite ih sada. Svi koji su primali plate za nerad ne zaslužuju naše povjerenje. Mi se borimo za djecu, oni se bore za novac i naš glas na izborima. Uskratite im novac i glasove.” Ako pažljivo analiziramo ko nakon 6.6.2013. “nije radio”, onda put vrlo jednostavno vodi do Srba i Hrvata.
Sjetimo se samo riječi Denisa Bećirovića kako esdepeovci i njima bliski rade svakim dan u zgradi zajedničkih institucija. Dakle, treba zapamtiti Srbe i Hrvate i uskratiti im povjerenje. Ostaju samo čestiti građanski orijentisani Bošnjaci, kao blagodet za ovu zemlju. Možda uz njih još jedna tek formirana fronta i ono što iznjedri koalicija “Prvi mart”. Dakle, nevidljivi organizator poručuje ko nije poželjan na političkoj sceni ove zemlje, a prethodno smo iz različitih političko-novinarsko-enveoovskih izvora vrlo precizno saznali ko to ne radi. I možda bi ovaj pomalo (malo više) nacionalistički zahtjev bio manjeg intenziteta da su se na protestima svih ovih dana pojavili građani iz Ljubuškog, Bijeljine, Banjaluke, Livna, ali ne u broju putnika jednog kombija. Nažalost, to se nije dogodilo i stoga svaki zahtjev za otkazima i smjenama nema ama baš nikakvog smisla.
Uz ovo treba analizirati i još jednu često spominjanu izjavu: “Oni su nas lagali 20 godina. Uzimali su nam sve ovih dvadeset godina. E neće više.” Ko su oni, a ko smo mi u ovoj priči? “Oni” su oni koje građani biraju svih ovih dvadeset godina. Oni su ljudi kojima njihovi birači najviše vjeruju. Dva su razloga za održivost ove druge tvrdnje. Prvi: građani na svim izborima biraju predstavnike istih političkih partija. Biraju ih po svojoj slobodnoj volji. Drugi: građani nisu izašli ni na kakve masovne proteste protiv izabrane vlasti, čak ni u Sarajevu. Ako matematički posmatramo broj ljudi na protestima i broj građana Sarajeva, onda ni Sarajlije ne podržavaju proteste nego aktuelne političare. Onog trenutka kada građani odluče nezadovoljstvo pokazati u obimu većem od hiljadu-dvije, tog trenutka se može govoriti o istinskom nezadovoljstvu tih ljudi. Ovako, protesti djeluju kao još jedna aktivnost nekih NVO koje su već dobile projekte za “podizanje svijesti građana” prije opštih izbora naredne godine. Sjetimo se samo kako su prvih dana protesta upravo neki od finansijski dobro podržanih NVO, preko svojih predstavnika, slali poruke putem javnih servisa sa sjedištem u Sarajevu kako “će oni” nastaviti započete aktivnosti i kako će “oni” koordinirati dalji tok događaja na sarajevskim ulicama. Hodali su oni užurbano ispred zgrade Parlamenta i vikali u megafone. Zastupali prisutne i odsutne sa protesta. Podržavali svaku izgovorenu riječ američkog ambasadora ili visokog predstavnika, kao i svih onih pred kojima je i zbog kojih je dobro obraćati se sa javnih protesta. Ponavljali ih kao mantru.
Ovi me zahtjevi za otkazima i smjenama podsjećaju na one bučno oglašavane i besmislene zahtjeve za ukidanjem “dviju škola pod jednim krovom”. Zašto besmislene? Zato što osporavaju volju roditelja, koji žele da im djeca pohađaju takve škole. Zato što su roditelji spremni svoju djecu slati i u, po nekoliko kilometara udaljene, škole samo da djeca budu “svoja među svojima” i da budu oslobođeni onog perfidnog oblika diskriminacije često prisutnog u nepodijeljenim “građanskim” školama. Podjednako tako i zahtjevi za smjenama i uspostavljanjem nekih novih političkih moći nisu ništa drugo nego opiranje političkoj volji građana i nametanje nekih novih politika, o kojima građani ne razmišljaju. Zahtjevi koje organizatori protesta stavljaju pred građane, a koji glase otprilike: “Smijenite ih. Mi vam kažemo da će bez njih biti bolje. Mi vam kažemo da oni treba da odu jer nisu dobri za vas” su sve osim demokratska alatka koja pokreće svijest građana o promjenama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
