Naše biografije

Pored podataka o roditeljima, mjestu rođenja i porijeklu, bilo je poželjno u biografskom podnesku imati i to da pripadaš siromašnoj radničkoj ili još siromašnijoj seljačkoj porodici. Čovjek koji traži posao, stan, školovanje, bolovanje, putovanje, morao je pokazati i svoje političko uvjerenje, svoj odnos prema onima koji vladaju u društvu. Bilo je to pošteno, otvoreno. I danas o tebi znaju sve, čak i ono što ni sam ne znaš, iako si se sklonio i nigdje te nema, naizgled ne učestvuješ. Ne zanimaju te agencije i agenti, obavještajne službe i obavještajci, dnevni i nedjeljni listovi i tabloidi, naslovne strane i crne hronike u njima, ali ti zanimaš njih. Ne zanimaju te masovna okupljanja, javni govori i predizborne kampanje, posebno ne policija, a negdašnja milicija koštala te je - ljubavi!

Te nekadašnje kratke biografije, po potrebi, imale su i rečenicu-dvije o tvom učešću u ratu, u izgradnji pruge Brčko-Banovići, Šamac-Sarajevo, Novi Beograd. Opširnije pisane, biografije sa više podataka, tražene su od onih koje su postavljali na više položaje u vlasti prvenstveno, pa u sudstvu, u privredi, na fakultetima, u velikim izdavačkim kućama i novinarstvu. To je oduvijek tako u svim državama, država je svagda bila - SVE, bez obzira kako je ustrojena. Nju bi najbolje bilo uštrojiti pa da se više ne razmnožava.

Nije lijep svijet u kojem živimo, nikad nije ni bio "ala je lep ova svet", ali djeca moraju imati lektiru. Ponegdje , srećom, još se nađe "ovde trava, ovde cvet".

Žitija, biografije umjetnika, posebno književnika, bivale bi dopunjene naslovom poneke knjige kao recimo "Kad su cvetale tikve".

Čovjek živi svoju biografiju, zato se ona zove životopis. To bi značilo da svako od nas ima potrebu da ga neko sluša dok priča o svom životu. Kako danas svi uglas samo pričaju, niko nikog ne sluša niti može da čuje, taj siroti pojedinac sjedne i napiše, ispiše svoj život. Da li je to moguće i je li to njegov život? Teško je to pitanje, i taj pojedinac, ma kako bio velik, teško na nj može da odgovori. Njegovu biografiju najmanje čini On. Ako pomene svoje roditelje, mnogo toga mora reći o njima i njihovom životu. Već o tome ko je, kako, kada i zašto i njih rodio, posebno gdje ih je rodio, jer to gdje, kod nas često određuje nacionalnost, vjeru, istoriju, konačno i geografiju. A da se ne govori o njihovom fizičkom izgledu, njihovoj ljepoti, roditelji su uvijek lijepi, posebno majka. O njihovoj pameti, znanju i imanju, jer roditelji su uvijek mudri i vješti, posebno otac. Itd., itd.

Biografija se odvija u vremenu i prostoru. Čim kažeš godinu rođenja, neizbježna je opširna napomena o velikom, važnom događaju, jer kod nas su svi događaji baš iz te godine bili silno burni, jedinstveni i dramatični, ali ponovljivi, nažalost, ponovljivi.

Pomeneš ženu s kojom si stvorio i rodio djecu. Ona je divna, krasna, vjerna i vrijedna, a ako ste rastavljeni, ona je krivac, alamunja i kurva, a djeca su divna iako ti nisi imao udjela u njihovom odgoju, niti si ih othranio, čovječe.

Dobro djelo, biografija često pripiše sebi i zaboravi istinskog, pravog dobročinitelja. Tako je spašena biblioteka Teološkog franjevačkog fakulteta u Neđarićima u Sarajevu. U vrijeme rata u zgradi je boravila i srpska vojska. Znajući da su sve vojske samo vojske, kako kaže žena u romanu "Doktor Živago" dok bježi ispred neke vojske, biblioteku je na sigurno mjesto sklonio Dragan Davidović, tada ministar vjera u Vladi mlade Republike Srpske. Taj podatak nigdje nije zapisan i može ga iskoristiti svako u svojoj ili tuđoj biografiji.

Lagati se može i u literaturi, ali takva laž postaje literarna istina. I, tu smo. Biografija je zgodan način da se napiše roman, zašto ne? I romani su biografije, svi romani su ćuprije na Drini, svi junaci Karamazovi i Budenbrokovi.

Biografija nije zgodna za pjesnika, upućenog na poetski jezik i izraz, pjesnika koji živi za svoju poeziju i u njoj. Takve, zagrcnute pjesnike, kroz njihove stihove, tumačiće oni učeni, naučeni i priučeni teoretičari književnosti. Iz pjesnikove rane dobronamjerni će prisvojiti bisere i okititi svoj lik, a zluradi će u pjesnikovu ranu sipati pepeo i prašinu. Desi se, nažalost rijetko, da djelo ovih poznavalaca zakonitosti pisanja, postane veće i značajnije i od djela književnika u koje su uložili svoj duh i svoje umijeće. I tako se ponavljaju i ispisuju biografije.

Čovjek, onaj obični, mali, kako su imenovali većinu pravih, najboljih ljudi, teško će napisati svoj životopis. On je okrenut drugima, trči, upinje se, pomaže, ako ne drukčije pomaže svojim postojanjem, svojim prisustvom. Zato se on prepozna u velikoj literaturi svih vremena, pa i u biografiji, jer svaka je biografija kazivanje i o njemu. U njemu će pisac biografije naći i čitaoca. Čovjek je radoznao, srećom, voli da se nađe, prepozna i potvrdi svoje postojanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.