Naša strina Milija

Bio je maj mjesec. Slobodni, već smo bili zašli i u juli kad su nas jednog dana okupili na sastanak. Došla je neka drugarica da nam i zvanično saopšti da naša gimnazija više neće raditi. "Drugarice i drugovi, draga djeco", govorila nam je "vi ste već onog dana kada je došla sloboda a i prije, znali da će se vaš kolektiv rasformirati. Nemojte zbog toga tugovati. Pred vama je vaša mladost i vaša budućnost. Ja znam da ćete vi, gdje god da budete, opravdati ime Prve partizanske gimnazije i žrtve vaših očeva palih za slobodu. Vi nećete ostati sami i prepušteni sebi..." Nekoliko dana poslije ovog oproštajnog sastanka mi smo bili spremni za odlazak. U Splitu smo boravili nepunu školsku godinu, kad smo se nakon dužeg boravka u Italiji, vratili u domovinu.

Kroz oblake prašine

U otvorenim kamionima, krenuli smo kroz oblake prašine preko puste Zagore, još pustije Like, do Korduna, Bosanske krajine, Banije. Prate nas spaljena sela, rijetki povratnici, ruševine i zidine; po njima duboke rasjekline, rupe od granata i metaka. Nigdje stada, nigdje da ugledaš konja. Po raskršćima, od kojih zarasli putevi vode u udaljena sela, ostajale su da pješače grupice naših drugova iz gimnazije. Osipali smo se, opraštali zauvijek. Na jednom takvom raskršću, od suza više ne videći kamion koji se udaljavao, ostale smo nas tri djevojčice i jedan dječak, moj brat. U grupici koja je umorna i zbunjena tu izašla iz kamiona, bila sam najstarija, imala sam četrnaest godina i jedina sam znala kojim ćemo putem krenuti za Ljeskovac. Ali niko od nas nije znao čeka li nas iko, i šta ćemo tamo.

Opet kućišta, paljevine približene i sablasne, ponegdje žena u crnini, uz nju preplašeno dijete, gledaju za nama: ko to ide, ko li to prođe. Idemo mi, u nesrećno naše selo, u nesrećnijem trokutu između Cazinske krajine, Plitvičkih jezera i Slunja. Selo u koje četiri godine niko nije zavirio. Njive su zatravnjale, zarasli su putevi, po plandištima i dolinama bjelasaju se ljudske i životinjske kosti. Izvršen je u ovoj kosi početkom 1942. strašan pokolj, iskrsavaju nam slike užasa, plašimo se svakog šušnja. Stalno se prisjećamo da je došla sloboda. Po grmovima i trnju viju se ostaci krpa i vune davno zguljene sa ovčijeg runa. Iza vrha kose kojom se penjemo, prvo nam se ukazuje crn zvonik spaljene crkve, onda zidina škole - jedino što se i može vidjeti jer kuća nema, one su sve do temelja srušene i spaljene. Kao što nam se prvo ukazao zvonik, tako nas je i put doveo pred crkvu. Kružimo oko zidine, kroz sunčan dan puca vidik prema Krajini, srebri se tok Korane i dalje, preko rijeke nižu se sela prema Cazinu. Naše ustaničko, a prije toga srpsko selo, u ustaškoj državi nije ni moglo biti pošteđeno. U lađi crkve okamenjeni malter, razbijene cigle, prljavština. Na sredini veliko zvono, dok je zvonilo daleko se čulo, kako je palo tako i sada stoji teško i nijemo. Propinjemo se i gledamo dvije rupe tamo gdje su na naivnoj slikariji bile oči Svetog Ilije. Strina kojoj idemo i za koju smo usput saznali da se jedina vratila na naše kućište, poznata je u našem kraju bila kao pobožna i plemenita žena. Postila je svaki post, vrlo često i "sušila", po tri dana živjela bez hrane i vode. Vrijedna kao pčelica, radila je sve poljske i kućanske poslove od jutra do mraka, poštivali su je i oni najbezbožniji. Ljeskovac je bilo veliko selo, koje se nekoliko kilometara protezalo niz tok Korane. Kad su iz njega, s proljeća 1941, samo dvojica naoružanih ustaša iz Cazina, odveli najviđenije ljude i poklali ih u jarku kraj Bihaća, preostali seljani su digli ustanak. Poslije toga su u našu kuću banuli zagrebački i karlovački komunisti Većeslav Holjevac, Vilim Galjer, Stjepan Milašinčić. Služila ih je strina Milija, neko se našalio na račun njene pobožnosti, našto se Stjepan grohotom nasmijao i rekao: "Ja više vjerujem u vola, nego u boga..."Strina Milija je to oćutala i ostala ista tokom rata iako joj je muž Josif, naš stric Joso, poginuo kao prvoborac u ljeskovačkom odredu. Nakon pete ofanzive, strina je u partizanskoj radionici, u Budačkom, tkala, plela i prekrajala plahte i zavoje za ranjenike. U dječiji dom, gdje smo bili brat, mala sestra i ja, ona bi dolazila nedeljom, pješačila i preko deset kilometara i donosila nam što bi usput ubrala: šaku lješnika i pregršt kupina. U domu je tada bilo smješteno i njeno dvoje djece, ali ona bi se uvijek prvo javila nama. Sada nije imala šta da nam pruži, niti s čim da nas dočeka. Iako se na kućište vratila još s proljeća, strina ništa nije ni zaorala, ni zasijala. Bez potrebne alatke, bez grla stoke, prućem je samo natkrila podrum negdašnje kuće, napravila "bajtu", kako je govorila. Ljudi koji su se vraćali dobijali su brašno, so i šećer, ali nije bilo suđa čak ni žlica za jelo. Sve je trebalo početi kao da si prvi čovjek na pustoj zemlji. Seljani su se ispomagali, pa je jedan sapun, češalj, jedna igla išla od ruke do ruke. Inače suva i savijena, strina je bila bolesna. Preboljela je tokom rata trbušni i pjegavi tifus i žalila se na "protisli", to je neka bola u plućima, u prsima. Sada je kašljala i tiho govorila da što prije gledamo odavde da odemo bilo gdje. Važno je da smo dočekali slobodu, da smo živi. Zahvaljivala je zato Bogu i krstila se pognuta, a mi smo je iza leđa oponašali i suzdržavali smijeh.

Susjed Stevo

Odmah do našeg, na svoje kućište vratio se i susjed Stevo Roknić, starac koji se bližio osamdesetim. Žena mu je umrla od tifusa, a dvadesetogodišnja kćer poginula u prvom oslobađanju Bihaća. Živio je sam, nikog nije pominjao, samo je tugovao. Zamolili smo starca da nas povede na njivicu gdje nam je van groblja sahranjen otac, tamo gdje ga je metak pogodio posred čela. Starac mu je tada istesao i krst i kovčeg, a sad je išao ispred nas siguran da će odmah naći grob. Pretražili smo žbunje, rukama razgrtali koprive i šiblje ali ništa. Starcu je bilo neugodno pred nama, provjeravao je svoje sjećanje: "I konja kad zakopaš, ostane neki trag, čoek nije konj..." govorio je. Našli smo komad polutrule letve, malo je sastrugali i zaboli u zemlju gdje je starac tvrdio da je sigurno grob našeg oca. "Ovdje je, siguran sam, pa kad, djeco, budete mogli..." Brat je iz džepa izvukao "tintiblaj" olovku, pljunuo u dlan i umačući joj srce ispisivao po letvi očevo ime.

Ljudi su pristizali, svako je ponešto sačuvao i donosio. Mi smo odlazili da se kupamo u Korani, a kad bismo ogladnjeli prelazili smo rijeku, uvlačili se u tuđa krompirišta i rukama iskopavali sitne male gomolje. Lako smo trgali i tek odmetnule zelene misirače. Strina je čekala da joj iz Slunja prispije invalidnina za pokojnog strica Josu, dobro bi došla, u selu preko Korane, otvorili su malu prodavnicu u kojoj se ponešto moglo i kupiti. Ruke su joj bile crne i išarane ogrebotinama od pruća koje je kidala da naloži vatru i pristavi nam malo nekakve čorbice i ispeče takav kakav hljeb. Ali ona ni to više nije mogla, pala je u postelju. Sredinom avgusta stigla je njena "invalida", poslala nas je da kupimo šećer, ulje, "petreulje", lampu i ako nađemo još štogod, ali mi smo se brzo vratili samo sa lampom. Vratili smo joj novac koji joj je pod uzglavljem stajao sve do njene smrti.

Na njenom krstu susjed je napisao i ovdje počiva rab božji i sve što je trebalo. Dok su je žene opremale, naišle su na novac, na njenu "invalidu", jedna je govorila da to treba odmah dati djeci. A druga je otrčala kod susjeda, starac je prizvao nas djecu i dok smo okupljeni očekivali neku njegovu uputu, on je jednu po jednu novčanicu uzimao i slagao po pokrovu naše strine Milije. "Njoj je ovo poslano, pa neka s njom, pravednicom, i ode", rekao je i zatvorio lijes.

Sada smo svi znali put do raskršća, ali niko nije znao kako i kuda ćemo od raskršća.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.