Na osami ispod mora američka bašta

Imam psa. Nisam jedini. Zapravo, imam dva psa. Imao sam dva psa, pa opet jednog. Onda sam nabavio opet jednog, malog i crnog kao što je bio prethodni. Veliki žuti pas, belgijski, ubio je malog. Nije taj mali crni prvi pas kojeg je ubio taj veliki, žuti. Velikog žutog sam davno naučio da se boji samo mene i da poštuje moje, da čuva đecu kad su u dvorištu. Ne, nisam ga učio da ubija sve strano što uđe u baštu. To je naučio sam, nisam ga kažnjavao, neka brani svoje. Ni za psa ni za čovjeka koji ne brani svoje, ni pet para ne dam. Ni kad je ubio velikog špica, ni kad je zaklao dobermana, nisam ga kaznio. Oba sam zakopao, u crnu zemlju na koju nisu smjeli ući bez mog i Vandinog znanja. Ja bih im oprostio, žuta Vanda ne prašta. Mali crni pas, blesav i dobroćudan kakav je bio, svoje je tromjesečno tijelo na četiri noge odnio u Vandinu baštu. Dohvatio je “šteku” avlijskih vrata, izišao i... Samo je jedan ugriz bio dovoljan. Četiri tačke na vratu i malo krvi, bez glasa, mališa nije stigao ni krik pustiti. Vanda je bila u kućici i mahala repom, čulo se kako repina udara u drvo, kao da kaže “Da, vidiš, učinila sam to. Radi sad šta znaš”. Pozvao sam je, oborio i pritisnuo joj vrat na beton, svom svojom težinom sam se oslonio na vrat njenih 40 kila. Nije se otimala. Počela se u neka doba samrtnički trzati, oči su joj počele gubiti sjaj... A onda sam je pustio. Psima se ne može suditi kao ljudima. Branila je svoju zemlju, svoju baštu, svoje mjesto u dvorištu. Psina se osovila na noge, počela hripati pa disati, potom i mahati repom. Njen život je još bio njen, kao i bašta i dvorište ispred avlijskih vrata...

Smrt proizvoda

Neki dan su Amerikanci ubili svoj najuspješniji proizvod, bosanskog državljanina Osamu bin Ladena. Po izvorima B92, novinarka “Špigla”, Renate Flotau, pričala je s njim poslije Osamine posjete tadašnjem bh. predsjedniku, Aliji Izetbegoviću, autoru Islamske deklaracije. Veliki džihadski ratnik se novinarki pohvalio bosanskohercegovačkim državljanstvom i namjerom da dovede bulumentu islamskih ratnika da brane Bosnu. Nije Osama pogazio obraza, došla je pomoć u ljudstvu za napaćenu Bosnu i poharanu Hercegovinu. Srećom, tada je, baš kao i danas, u Hercegovinu došlo mnogo manje pomoći. Trag Binladinovog državljanstva vodio je do ambasade BiH u Beču, sad se papirologiji te aktivnosti ne zna trag. Baš kao ni papirima Gadafijeve žene, Mostarke Sofije Farkaš. Mostarski zet, Moamer el Gadafi, nije se morao brinuti, Titova klika se pobrinula da iz Mostara nestane svaki pisani trag te žene i njene familije. S obzirom na nivo demokratije i stepen razvoja civilnog društva u tadašnjoj Jugi, ne bih se nimalo čudio da je nesretna Sofija oteta i za dobre pare prodata Titovom prijatelju Muameru, kao znak dobre volje i vjekovnog prijateljstva Jugoslavije i Libije, dva oka u glavi. Farkaševa je, možda, platila barele nafte koju nam je Titova ekipa prodavala i uskraćivala u doba stabilizacije, poslije šepine smrti.

Osamina hercegovačka i milijarderska priključenija

Postoje dokazi i da je Veliki Islamski Ratnik bivao i tu, oko Mostara, interesovao se za čapljinsko oružje. Ne znam je li tada išta kupio i gdje je izlazio, vjerovatno ne na ista mjesta kao ja, sjetio bih se. Malo me podsjeća na Safeta, mog komšiju, ali to ne može biti on jer je Safet još živ, nisu ga ubili Ameri. Jesu potamanili Gadafijevu unučad, ali Safeta nisu ubili. Nije im se još našao na putu, bezbeli. A Osamu su, čini se, ubili. Oronuli šećeraš je znao da će ga ubiti, čekao je smrt kao što ljudi u nekim sretnijim svjetovima čekaju razglednicu izdaleka. Smrt je došla iz Amerike, majke njegovog bogatstva. Milijarder nije bio, kako su nas učili, u tunelima ispod Avganistana ni u zaseocima oko Bugojna i Zenice. Bio je, kako i priliči milijarderu, u luksuznom milionskom zdanju. I, kako priliči heteroseksualcu i merakliji, bio je sa ženom. Najmlađom. Pa da. Zar biste vi bili sa najstarijom?

Osama usrećio Amerikance

Kako god, bio je velik ratnik. Borio se za ono u što je vjerovao. Umro je i muškom smrću, strad'o od jačih i brojnijih, na kućnom pragu. Ubili su ga dobro uhranjeni i uvježbani ljudi poslani da ga ubiju. Ne znam je li se borio. Ako je imao priliku, siguran sam da jeste. Takav je bio lik. I rekao je da će umrijeti slobodan. Kako god, neka mu je laka zem... Pardon. Neka mu je laka voda u koju su ga braća Ameri bacili. Uljepšao je dan američkoj sirotinji, veselili su se čemernici kao mala djeca, veselili se smrti oronulog i prije vremena ostarjelog neprijatelja. Veselili su se svojoj nesreći, nesretnici nesretni. Najbogatiji Bosanac je prestao biti oronuli šećeraš s mikrofonom ili kalašem u rukama, postao je legenda. Polubijeli američki predsjednik je počeo predizbornu kampanju, još bi četiri godine glumio crnog predsjednika, kanda. Tako je Barak Obama od najpoznatijeg Bosanca napravio besmrtnika, šehida, legendu, uzor, mučenika... Od svog naroda, u čije ime vodi nekoliko bezizlaznih osvajačkih ratova, napravio je veće budale nego što jesu. Najbogatiji Bosanac im se sad sigurno iz džehenema kikoće, hvata se za stomak i previja od smijeha nad američkim budalaštinama i njihovim polubijelim predsjednikom.

Vidi On...

Alah je velik, sve vidi i sve zna, vidi On ko je vino a ko voda, ko je rđa i nesoj a ko je junak i čovjek, ko je vjera a ko li nevjera, čije je maslo za ramazana, a čije nije ni za psu po iza ručka pretekloj riži polit'. Zna on i ko je od Osame napravio osamljenika i teroristu, ko ga je gurnuo u tunele i dao mu pušku i metke, naučio ga da puca i ubija u ime Onoga u čije ime se ne smije ubiti. Osama je bio fino dijete, iz dobre kuće Bin Ladenovih. Bilo u kući svega, bilo i jest' i mest', nije ga neimaština trala. Djetinjstvo prosječno, onako, nije se ničim isticao posebno. Igralo se dijete s kamilama, paščadima i ostalom živinom, bio živ i sklon gripi i prehladi, boleštinama koje su Anglosasi donijeli njegovoj familiji skupa sa zelenim novčanicama i načinom života i prehrane od kojeg se lako fasuje šećer.

Nekom heroj, nekom nesoj

Pas brani svoje dvorište, svoj način života, svoje sve. Čovjek, ako išta vrijedi, brani isto. Vjeru, način života, kuću, familiju... Kad na Avganistan Rusi udariše, nađe se mladi Binladin, budući Bosanac, na prvoj liniji odbrane vjere, dina i časti. Podržala ga rodbina, najdraži mu striko Selim, svi. Mater plakala, ko i svaka mati. Šta će dijete u tim pećinama kraj tolikog bogatstva i selameta? Ali, džaba, mali Binladin neće ni zlato ni pare, ode da brani Avganistan od Rusa. I, bogami, dobro mu išlo. Rusi frontalno, oni izokola. Opalili bi po Slovenima, pa bjež' u gudure. Rusi pjenili, kose čupali i ginuli. Neuhvatljivi Paštuni se stapali s krajolikom namah sličnim hercegovačkom, udarali i nestajali. Onda Rusi odlučili da više ne more tako, da im dosta mrtvačkih sanduka i uplakanih matera što se pitaju što im je dijete poginulo u tuđoj zemlji. Pa počeše učiti od svojih neprijatelja. Formirali Rusi tada male jedinice, od tri do pet ljudi, grupe koje će se boriti i živjeti poput Avgana. Povremeno bi im iz aviona ili helikoptera bacali štogod za pod zub stavit i friške municije, pustili ih da podivljaju i stope se s krajolikom Avganistana. Prilagodljivi Sloveni su brzo podivljali i postali strah i trepet za domaće. Domaći počeli gubiti rat, ne može niko divljiji biti od podivljalog Slovena, naučno dokazano i u Avganistanu potvrđeno. Nije se moglo s njima puškerati sporadično i amaterski, povremeno i partizanski, Rus je opasan i trijezan i pijan, trijezan pogotovo. Alkohola bi im slabo bacili iz aviona, ali je municije bilo koliko ti Alah ište. Binladin i ekipa se počeli za brade hvatati i očima kolutati od muke. A onda je stigla pomoć koja će preokrenuti svijet. Doslovno.

Kasno Amer do pameti stiže

Amerika nije napravila istu grešku kao u Vijetnamu. Nisu pustili da im pogine 30.000 vojnih savjetnika kao tamo. Obučili su i naoružali Osaminu vojsku. Tvrdi Avgani, brzo su učili. O pretrčavanju sa sredine i s krila, o upadu u objekte, o korišćenju bestrzajnih topova i noćne optike, učili su kao avganistanski hrtovi u prvim mjesecima života, prije nego otvrdnu i postanu svojeglavi. Hm, ti psi su sjajni. Kad ubogi avganistanski gazda nema da im da jesti, sami love zecove i mišove, tako prežive glad i neimaštinu, usput čuvaju koze i siromašnu i gladnu gazdinu svojtu. Nekad se sažale pa i gazdi donesu kakvog uhonju, za barena zeca s koprivom pod zub krnjavi stavit. Gdje ono stadoh? Ah, da. Branili su Avgani svoje, žestoko, orni i naoružani. Rusi su tada, sa žaljenjem morali konstatovati da gube Avganistan. Odahnuše i Rusi i ruske matere. Ali, ne odahnuše Ameri, uzdahnuše duboko, za glavu se uhvatiše kad viđeše šta su napravili, po običaju - prekasno.

Mačke papirožderke i Buš Blesington

Budući Bosanac je postao prijetnja velikoj Americi. Nakon napada 11. septembra, na tornjeve blizance u SAD, dokumenti o bosanskom državljanstvu su nestali, poput dokumenata Sofije Farkaš. Pojela maca. Priglupi i poklepasti tadašnji američki predsjednik, Džordž Dablju Buš, samo je blesavo gledao preda se kad su mu javili da je Amerika napadnuta iz vazduha. Blesavo je mijenjao grimase. Dobro mu je stajalo, odražavalo mu je karakter i stanje nacije. Nije se čak sjetio da gricne kravatu kao gruzijski predsjednik kad je od Rusa dobio po blesavoj strini.

Amer ante portas

Ja svog psa nisam učio ubijati. Dobro mu ide i bez moje pomoći. Mene su učili kako da ubijem, u vojsci i van nje, ponešto sam naučio i sam, onako, na bresposlici. Bolje bi bilo da nisu, kog će mi to đavola. Osamu su, za razliku od mene i Vande, Ameri naučili ubijati. Nije jadan shvatio da je ubijanje Amerikanaca gore od ubijanja Rusa i male đece, zato što je kažnjivo, i to na globalnom nivou. Ja sam shvatio da psa ubicu moram zatvoriti kad mali crni pas ode u baštu. Vanda iz boksa gleda malog Lua kako veselo trčkara, gleda ga i misli “Mali, moj si. Kad-tad. Ovo je moje dvorište, kad-tad ćeš stradati”. Mali Lu stane na kamen na grobu svog brata Karla, kao da zna da je sa svojim. Maše repom i veselo laje, sitno, šteneći, kao pas kad sretne nekog svoga. Ne mogu Vandi nikako objasniti da je Lu moj, naš, da ga treba čuvati kao i kuću. Ni onaj šarlatan Cezar sa Nejšnel điografika, ne bi joj mogao objasniti. U redu je kad sam ja tu, kad ih gledam. Ali, kad bih okrenu glavu... Bilo bi što je već bilo. Vanda bi svoje dvoriše očistila od uljeza, makar on bio mali crni štenac po imenu Lu. Isto kao što Vandi nikako ne bih mogao objasniti da je Amerikanac biće koje ne smije ubiti kad uđe na njenu teritoriju. Ne bi nikad shvatila da je čitav svijet jedna velika američka bašta...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.