Muzika na čudnim sviralama

Aleksandar Sanja Ilić
Muzika na čudnim sviralama

Baviti se muzikom Balkana, biti član grupe koja svira balkansku muziku i koja je prošla sa svojim koncertima ceo svet, zaista je privilegija veoma malog broja muzičara sa naših prostora.

Popeti se na piramide Sunca i Meseca u drevnom meksičkom gradu Teotihuakanu, voziti se čamcem po kanalima kineskog sela Džodžuang koje podseća na Veneciju, provesti sat u meditiranju u hramu Lotosa u Nju Delhiju, osetiti huk i snagu vodopada Nijagara, gledati sa vrha Sears Towera, najviše zgrade u Čikagu, pojesti čuvene knedle i kupus u Seulu u Južnoj Koreji, svirati zajedno sa orkestrom i horom Kairske Opere, biti na ostrvu Vido na Krfu, svirati na Olimpijadi u Atini, obići Aleksandrijsku biblioteku, najveću i najznačajniju na svetu, šetati se ulicama siromašne četvrti u gradu Lahore u Pakistanu, samo su detalji iz niske bisera koje je grupa "Balkanika" doživela na svojim turnejama tokom prethodnih osam godina.

Svako putovanje i svaka turneja donosi nova iskustva i nove utiske, nove kulture, nove ljude... i svako putovanje stvara nova prijateljstva, nove saradnje i nova uzbuđenja. Kada se posle koncerta u nekom dalekom gradu spusti zavesa, ugase svetla na bini i zamru aplauzi i ovacije, kada scenom zavlada mukla tišina, a scenski radnici započnu pakovanje opreme, ponovo se javlja osećanje uzvišenosti i sećanja na autentične građevine i spomenike kulture drevnih civilizacija na tlu te zemlje. Građevine koje su nam izmamile uzdahe ostavljaju čudne i jake emocije koje nosimo sa sobom celog života.

Pre šest godina, grupa "Balkanika", krenula je za Meksiko na Servantino festival. Koncerti su zakazani u osam gradova srednjeg Meksika. Posle 20 sati leta od Beograda, preko Londona, slećemo u Meksiko Siti, u kasnim večernjim satima. Smeštamo se u luksuzan hotel "Fiesta Amerikana" u samom centru grada. Sutra je slobodan dan. Dobro ćemo se ispavati a onda posetiti čuvene piramide Sunca i Meseca u Teotihuakanu. Razgovaramo sa našim ljubaznim domaćinima o organizaciji prevoza do piramida i dolazimo do saznanja koje se nikome u tom trenutku nije dopalo. Informisani smo da se izlazak sunca na piramidama prosto mora doživeti, jer je to nezaboravan doživljaj. To znači da spavamo samo tri sata, ustajemo … pa opet na put. Ko je krenuo, nije se pokajao.

Oko četiri časa ujutru krenuli smo iz grada iznajmljenim autobusom. Izlazimo na autoput. Iz suprotnog pravca… hiljade farova. Nepregledna kolona automobila izgleda kao da stoji. Radnici idu na posao. Meksiko Siti je najmnogoljudniji grad na svetu. Ima preko 23 miliona stanovnika. Naša traka autoputa je skoro pusta, te veoma brzo, za nekih pola sata, stižemo do kompleksa Teotihuakan.

U ovo doba noći ili jutra, ne znam ni sam šta je, jedini smo turisti. Sakupili smo se u grupu i hodajući krenuli ka piramidama. Jesenje nebo je prepuno zvezda ali je jako hladno a mi ne baš toplo obučeni.

Hodamo avenijom mrtvih, nekada glavnom ulicom drevnog grada Tihuakana. Duga je oko 2.5 kilometra. Osećamo posebno uzbuđenje, uznemirenost i nadahnuće. Blago svetlo se pomalja na horizontu tek toliko da nije potpuni mrak. U sakralnoj tišini koračamo. Ne progovaramo. Čuje se samo zvuk koraka. Škripi šljunak pod našim nogama. Sa leve i desne strane ukazuju se obrisi mnogobrojnih grobnica i niskih stepenastih hramova, sagrađenih pre više od osam vekova. Neka blaga jeza nam prožima tela a čudna uzvišenost dušu. Kao da preživljavamo poslednje dane Tolteka, Asteka, Maja i Inka Indijanaca. Kao da se ispred nas dešavaju scene kada konkvistador Fernando Kortes zarobljava poslednjeg cara Montezumu. Kao da gledamo i ne možemo da shvatimo kako je moguće da je mala španska vojska uspela da pobedi daleko, daleko brojniju vojsku. Indijanci su pred Špancima jednostavno stajali kao nemi ili klečali, moleći se Bogu. Možda su smatrali da su sami Bogovi sišli na zemlju pa su im dozvolili da ih Španci ubijaju, ranjavaju i zarobljavaju. To potpuno predavanje religiji ih je koštalo civilizacije.

Prolazimo pored hrama Boga stvoritelja Kvecalkoatla ili pernate zmije. Divimo se umetničkom umeću koje predstavlja ideju visokog i niskog, duhovnog i svetovnog u liku zmije-ptice.

Pre španskog osvajanja, Meksiko su naseljavala različita plemena Indijanaca. Najznačajniji su bili Tolteci, Maja-Indijanci i Asteci. Najrazvijeniju kulturu od starosedelaca imali su Maja-Indijanci. Gradili su hramove, puteve, brodove ...Imali su i svoje pismo, a religija im je bila obožavanje sunca. Indijanci sa severa su postepeno zagospodarili najvećim delom zemlje i osnovali imperiju. Centar im je bio Tenohtiltan, današnji Meksiko Siti.

Kao da je nestao umor i koraci nam postaju sve brži i brži. Škripa šljunka pod nogama sve gušća i gušća. Možda podsvesno želimo da što pre prođemo aveniju mrtvih.

Ispred nas se uskoro prikazuje kolosalna građevina obasjana svetlošću hiljadu sjajnih zvezda. Ispred nas stoji jedan od najvećih i najlepših istorijskih spomenika na svetu. Još nije svanulo a već su se odnekud iz mraka pojavili trgovci sa raznim suvenirima. Prodaju sve što može da im stane u ruke. Figure i maske od vulkanske lave i žada, lančići od srebra i kopije drevnih instrumenata od keramike. Ova surova realnost nas je prenula i vratila iz daleke prošlosti.

Zarubljena Piramida Sunca, doseže po zapremini Keopsovu piramidu, što znači da je malo i viša. Mi smo hrabro krenuli ka vrhu. I sve bi bilo mnogo lakše da za nama nije 10.000 kilometara, 20 sati leta avionom i samo tri sata odmora. No, naš istraživački duh, pun želje za saznanjima i doživljajima, tera nas napred, ka vrhu.

Stižemo na sam vrh Piramide. Oko Piramide se proteže nepregledna ravnica na sve strane i jedva čekam da svane. Očekujem pogled koji seže u nedogled.

I baš u trenutku kada smo kročili na zaravan zarubljene Piramide, kao da je neko iz NASA-e proračunao, desilo se ono zbog čega smo i došli ovako rano. Učinilo mi se da se hladnoća pojačala, da se tlo pomerilo a da je neki nečujan prasak označio dolazak svetlosti. I zaista ... bi svetlost. Po celom horizontu se nestvarnom iluminacijom pojavilo crveno svetlo a sam istočni horizont se produžavao neobičnom brzinom i na kraju obuhvatio više nego što se može videti a da ne pomerite glavu. Neki nečujan vetar i neka čudna energija je prostrujala pored nas. Bio sam siguran da duh starih plemena Indijanaca još živi na ovim prostorima. Zadivljeno i nemo, promatrali smo kako crvena svetlost raste, raste i raste ... dok se na kraju nije pojavilo Sunce i obasjalo svoju Piramidu. Nestala je hladnoća i blaga toplina je polako ulazila u naša tela. Čuli su se i prvi glasovi: "... ovo je fenomenalno ... ovo treba doživeti...".

Sasvim spontano Spale i Papa Nik zasvirali su na novim instrumentima koje su kupili od trgovaca u podnožju Piramide. Melodije i zvuci su se spuštali niz obode piramida i kao da su se rasipali po celoj ravnici Teotihuakana. To je bila muzika koja je dolazila iz prošlih vekova. To je bila muzika koja se toliko uklopila u ambijent da su priče o nekim čudnim energijama po ko zna koji put postale priče iz stvarnosti. Ova muzika na čudnima sviralama, odsvirana je samo tad i samo na tom mestu i verujem da bi svakom Indijancu bio on Actek, Maja ili Inka izmamio osmeh. Možda bi doživeli kao nešto svoje a možda je to i bilo baš nešto njihovo. To nikada nećemo saznati ali jedno je sigurno. Stare civilizacije gradile su svoje hramove na posebnim mestima. Verovatno na mestima na kojima struji posebna energija. Mi to danas još uvek ne znamo. Možda su nam bogovi Teotihuakana te hladne jesenje noći odškrinuli vrata svojih tajni i bar na kratko pustili u svet davno nestale civilizacije.                                              

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana