Muzej Dmitra Gorića

Ostaci materijalne kulture

Na temelje sobe u kojoj, možda, posljednji put sjedi, došli su četrdeset pete njegovi roditelji koji su rat proveli u partizanima, u ofanzivama i bježaniji, a kuća je bila spaljena. Dugo su živjeli u natkrivenom podrumu u kome je prolazilo i Dmitrovo poratno djetinjstvo i mladost. Tek kada je završio studije glume na Akademiji i vratio se, u Jablance, sagradili su novu kuću. Tada je počeo sakupljati "ostatke materijalne kulture Srba na Baniji", kako je to nazvao. U početku su to bili najčešće odbačeni predmeti za koje se smatralo da nikome više neće zatrebati. Preslice, vretena, grebeni, razne sprave i točkovi, sita, dijelovi starinske odjeće - nalazili su mjesta u podrumu, na tavanu, ispod nadstrešnice kuće i staje, na unutrašnjim i na vanjskim zidovima. Kasnije je roditelje smjestio u malu sobu, a kad su starci umrli, čitava Dmitrova kuća bila je pretvorena u njegov ne baš mali muzej.

Glumio je u pokrajinskom kazalištu, vodio jedno amatersko pozorište, režirao u njemu, pravio za njega razne adaptacije i dramatizacije, i sve što bi zaradio ulagao je u svoju zbirku.

Oblačio je očeve kapute, stare i preko dvadeset godina, iza leđa ljudi su mu se podsmijevali, a pred strancima ponosili se što ga imaju. Zvali su ga da im prevodi sa njemačkog i ruskog, tražili od njega savjete u imovinskim, upravnim i sudskim sporovima. Njega koji je sam živio više od isposnika, pozivali su da im bude kum na vjenčanjima i krštenjima; donosili mu bolesnu djecu da ih izliječi bioenergijom, u čiju su se moć kod njega sve više uvjeravali, pa opet - svaki razgovor o njemu i pominjanje njegovog imena popratili bi smijehom koji negira i nipodaštava: Dmitar je bio drugačiji!

Prostor njegove kuće punili su prekrasni vezovi na svili, vunena tkanja i pletenja, nešto slučajno nađenih, odbačenih i oštećenih starih ikona, kalendara, sanovnika i pjesmarica.

Po živicama je nalazio zarđala kandila i svijećnjake. Velike je pare davao restauratorima i raznim majstorima da im vrate bivši izgled, a da ostave patinu koju im je vrijeme nataložilo. I sam je radio ikone u drvetu, a u prostranom kupatilu u kući složio je rimski mozaik; slikao pejsaže, posebno male otoke i tok rječice pored kuće, vrelca i osamljena stabla po njivama. A sada se našao sam na cesti kao što je sam bio i u selu koje su svi prije njega napustili. Niko se nije sjetio da svrati, upita za njegove namjere. Pa i ta kola da mu otkažu poslušnost, odjednom nasred druma, bez njih Dmitar ne može ni zamisliti svoje dalje kretanje. To što vozi u kolima nije dio njegovog života, to je njegov život, sav. Toliko domaćih i bjelosvjetskih putnika, toliko prolaznika, ubica i zaljubljenika, bezglavo juri ovom aortom Balkana, preko srca Srbije, a na njega niko ni da se osvrne.

"Unior" alat

Ispred Dmitrovih kola odmicao je traktor, Dmitar je vidio i vozača, činilo mu se i ljude u prikolici. Pokušavao je da ga stigne prije nego mu auto stane, zataji, sasvim. Čim se to dogodilo, Dmitar iziđe iz kola, potrči posred puta i rukama uvis poče da maše, vozaču traktora daje znake da se zaustavi i sačeka ga. Bio je početak avgusta, pusto doba ljeta i na tom magistralnom putu kroz središte Srbije, mogli su na traktoru biti samo njegovi zemljaci, izbjegli naglo i nespremno iz Krajine. Očekivao je da se traktor zaustavi ali vozač napravi zaokret i tek tada krenu u susret čovjeku koji ga je jednako panično zaustavljao. Kad traktor stade ispred njega, Dmitar se, zbunjen umanji, uvuče u svoju već vidno uprljanu bijelu košulju i u stare farmerice kakve su se nosile unazad desetak godina. Nogavice, koje su se širile prema gležnjevima, činile su napadnim i smiješnim njegove mršave noge dok bi se negdje penjao ili saginjao. Tako smušen i nezgrapan, Dmitar zaokupi pažnju onih koji su se vozili u prikolici. S oznojenog i preplanulog lica još mlade, smeđokose žene, on prebaci pogled na dvoje djece, dječaka oko desetak godina i kočopernu curicu koja je mogla imati tri godine. I majka i djeca stijesnili su se na jednu stranu prikolice, dok je na drugoj, na hrpi natrpanih stvari, ležao čovjek. Virile su mu mršave, modre noge ispod plahte kojom je bio pokriven i po glavi. "To je moj đedo", rekla je curica, "spava, neće da se budi". "Da, da", rekao je njen otac koji je spretno skliznuo sa sjedišta traktora, "nema ni pola sata da je izdahnuo... zato sam onako žurio, mora se brzo nešto učiniti, ova vrućina... ćaća mi je to...

Nego, reci ti meni, prijatelju, kako ja da pronađem kvar na tvojim kolima kad je ta, naoko obična kutija, sastavljena od dvadeset hiljada dijelova, najviše onih sitnih, teško i vidljivih... a ja nisam ni pomislio da ubacim alat, ko će na sve misliti u trenutku kad spasavaš glavu i kad u stvari ništa i ne misliš. Ne znam da li ću išta moći i umjeti ovako goloruk..."

 "Pa, imam ja alat", reče Dmitar, "doduše, i ja sam svoj zaboravio..." Dmitar ispriča kako mu je juče ujutro, dok su čekali da pređu preko granice, prišao neki čovjek i molio ga, zapravo preklinjao, da kupi njegov alat. "Nećkao sam se", kaže, "nisam ni pomišljao da bi mi se mogao dogoditi kvar, ali čovjek skoro da zaplače. Hvalio je svoj komplet alatki, pominjao poznatu marku 'unior', ali šta mu vrijedi kad ja nisam imao novaca". "Pa, imaš li išta, išta, brate dragi..."

"Prevrnem džepove, nađem neki sitniš, sramota me, čovječe tako malo da mu dam. Tek što on pređe granicu, i tamo mi se negdje izgubi iz vida, ja skinem poklopac kutije, kad u jednom kutu, iznutra, početna slova mog imena i prezimena. Lijepo piše D. G. - svojom sam rukom to urezivao, moj alat, čovječe, moj!"

"A šta sve to vučeš, kumašine, pun si, je li to nešto teretno. Bogami, vidi, pa tu ima i kamenja."

"To je kamen iz podumjente crkve Svetog Nikole u Jasiku, a ovo kandilo našao sam na zgarištu manastira Lijesak. Ovaj grumen zemlje, to mi je najdraže, to je iz Žira. U Žiru je nekad bila crkvica Svete Ane, drvena crkvica, i sponice su joj bile drvene, u njoj nije bilo željeza. Crkvicu je gradio onaj Ćane, čuveni rezbar u kraju. Ništa od nje nije ostalo, spališe je četrdeset četvrte, čudo to nisu učinili i ranije kad su sve ostalo palili. Na crkvištu naraste trava i - nikom ništa, nije ni bilo crkve, kakva crkva, Srbi lažu."

"Nakon onog velikog rata na Baniji je bila gola pustoš, na zgarištima kuća po srpskim selima, malo se šta moglo naći. Poneki tronožac, propala zdjela, slomljena preslica. Da se crkvici Svete Ane ne bi zameo trag, ja se dosjetim, iskružim ovaj busen... Zaštitio sam ja njega, ne brini, on bi se inače začas pretvorio u prah, što u stvari i jeste. Sve je prah, je li tako, ali ja mu bar ne dam da se prospe."

"Pa, kuda ćete sada?"

"Ne znam... idem..."

Dok Dmitar pali motor i kreće, traktorista će za njim:

"A alat, niste uzeli vaš alat, 'unior' vam ostade, čovječe".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.